Anja Vida brani boje Hrvatske u Argentini

Mlada Ozaljčanka Anja Vida Lukšić polako ostvaruje svoj san. Godine predanog rada, treniranja i zalaganja jasno se vide u sjajnim rezultatima koje ova vrijedna, ali prije svega inteligentna i talentirana djevojka ostvaruje. Osim što je vrlo rano napustila roditeljski dom i upisala srednju školu u Zagrebu, pokazala je da uz dobru organizaciju i trud mladi ljudi imaju što pokazati. Anja je postala članicom hrvatske reprezentacije rukometa na pijesku, a kako stvari stoje, za nju ćemo uskoro navijati i na Olimpijskim igrama.

U Argentini, u Buenos Airesu, od 6. do 18. listopada održavaju se treće ljetne Olimpijske igre mladih. Tamo nastupa 4.012 mladih sportaša i sportašica iz 206 država među kojima je i Hrvatska s ukupno trideset i sedam predstavnika među kojima je i Anja Vida Lukšić.

•Možeš li opisati svoje rukometne početke?

-Rukomet sam počela trenirati u trećem razredu osnovne škole “Slava Raškaj” u ŽRK Colapis iz Ozlja, pod vodstvom profesora Tjelesnog odgoja Alberta Bukovca. To se nije dogodilo slučajno, naime moja baka je zlatna olimpijka iz 80-tih, a i ujak je imao zavidnu rukometnu karijeru u Italiji i sada je trener u 1. HRL. Po završetku osnovne škole upisala sam u Zagrebu srednju Farmaceutsku školu i sad sam već maturantica. Dolaskom u Zagreb prešla sam u RK Trešnjevku gdje sam igrala državne lige u mlađim dobnim kategorijama i 3. Hrvatsku rukometnu ligu. Sa 16 godina sam već "upala" u prvu ekipu koja se natječe u prvoj Hrvatskoj rukometnoj ligi za žene u kojoj sam već postigla preko 150 golova.

•Za koji klub sada igraš? Kakva ste ekipa?

-Još uvijek sam u RK Trešnjevci. RK Trešnjevka je klub s dugom tradicijom, standardni prvoligaš, a zadnje dvije sezone uspjele smo se plasirati na „Final Four“ Hrvatskog rukometnog kupa. U sezoni 2016./2017. izgubile smo finale Kupa protiv RK Podravke.

•Postala si članica hrvatske rukometne reprezentacije. Kako je do toga došlo? Kakav je bio tvoj put?

-Uz rukomet igram i rukomet na pijesku te sam postala članicom reprezentacije (rukometa na pijesku). S obzirom na to da sezona dvoranskog rukometa završava početkom lipnja, a pripremni period za nadolazeću sezonu počinje tek u kolovozu, za većinu igračica i igrača  rukomet na pijesku je omiljena „zanimacija“ za vrijeme ljetne stanke. Riječ je o vrlo atraktivnom sportu za gledatelje, atmosfera je opuštena, druženja su nezaboravna, a još se i putuje. Rukomet na pijesku se još afirmira kao „zaseban“ sport, ali vjerujem da će se i to promijeniti na bolje nakon što 2024. postane Olimpijski sport.

•Na kojim si natjecanjima do sada sudjelovala? Koje si nagrade do sada osvojila?

-S rukometom na pijesku sam bila na tri Europska prvenstva, u Portugalu, Zagrebu i Crnoj Gori, a lani na Svjetskom prvenstvu na Mauricijusu.

Također, svake se sezone po hrvatskim gradovima igraju i Prvenstva Hrvatske koja traju cijelo ljeto i na kojima sam često proglašavana najboljim lijevim krilom u seniorskoj konkurenciji.

•Što smatraš svojim najvećim uspjehom?

-Iako sam cijeli dan u školi, a nakon toga na treningu te kući dolazim tek oko 19 sati, svojim najvećim sportskim uspjehom smatram to što radim ono što volim, napredujem, a kruna svega je odlazak na Olimpijske igre mladih u Argentinu. Još sam mlada, na početku, tako da sam uvjerena da će najveći rezultati i uspjesi tek doći.

•Kako izgleda tvoj prosječan radni dan? Potrebno je puno energije kako bi se uskladile školske obveze, društveni život, sport, ostale hobije i male radosti, zar ne?

-Kao što sam već rekla, moj radni dan kreće ujutro odlaskom u školu, nakon koje idem na trening. Kući dolazim oko 19 sati i to vrijeme je rezervirano za školske obaveze. Učenica sam 4. razreda srednje Farmaceutske škole, a uz redovne školske obaveze ove godine imam i pripremu za maturu, tako da nemam puno slobodnog vremena za izlaske i hobije. Ipak sa suigračicama i curama iz razreda uvijek nađem trenutke za opuštanje i razonodu.

•Koji su ti ciljevi? Gdje se vidiš u budućnosti?

-Cilj mi je nastupiti na Olimpijskim igrama u seniorskoj konkurenciji i upisati željeni fakultet fizioterapiju ili kineziterapiju.

•Tko ti je najveća podrška, a tko uzor?

-Najveća podrška u svemu što radim mi je obitelj, mama i sestra Ivana ne propuštaju ni jednu moju utakmicu. Često na TV-u gledam europski ženski rukomet i jako mi se sviđa način na koji igra Norvežanka Veronika Kristiansen i nadam se da ću je imati prilike upoznati, ali na terenu.

•Što bi poručila mladim sportašima?

-Poručila bi djeci i mladima da se što više kreću i uključe u bilo koju sportsku aktivnost jer sport osim sto jača organizam fizički, jača i psihu, uči te u životu gubiti i pobjeđivati i uz sve to mali sportaši postaju jaki i dobri ljudi.