Anita Cindrić: Nije ni u Njemačkoj savršeno, ali je lakše

Anita Cindrić Vranešić prije desetak godina napustila je Dugu Resu. Nakon studija u Zagrebu zaključila je da je za nju najbolje nastaviti školovanje u Njemačkoj i tamo stvoriti obitelj i svoj mali svijet u kojemu će bolje funkcionirati nego u gradu iz kojeg je krenula u svoju životnu pustolovinu.

Anita je u Njemačkoj doktorirala molekularnu biologiju, brine o svojoj djevojčici koju odgaja u nekom drugom svijetu s mnogo više prilika nego u Hrvatskoj. Još uvijek se ne planira vratiti u Hrvatsku, ali silno želi da njezina da obitelj i prijatelji u Hrvatskoj imaju bolji i kvalitetniji život.

Kada si i zašto odlučila iseliti iz Duge Rese?

Iz Duge Rese, sam u principu odselila prije 12 godina, kada sam otišla na studij u Zagreb. Nakon studija molekularne biologije, odlučila sam iseliti i iz Hrvatske. To tada nije bilo iz ekonomskih razloga ili stanja u društvu, već mi je to bio sasvim logičan korak u karijeri - kao i dobar dio mojih kolega sa studija, upisala sam doktorski studij u inozemstvu.  

Gdje si sada i čime se baviš?

Sada živim u Njemačkoj. Nakon završetka doktorata, dobila sam kćer i trenutno sam još na porodiljnom.

Kako je izgledao proces preseljenja i adaptiranja novoj sredini?

Meni je to sve bilo jako uzbudljivo, u pozitivnom smislu. Pronašla sam poziciju za doktorski studij prije preseljenja, tako da mi je posao već bio osiguran. Imala sam i smještaj pa mi je samo preseljenje proteklo sasvim jednostavno. Nije mi bilo teško prilagoditi se novoj sredini, mislim da većini Hrvata Njemačka nije veliki kulturni šok. Znala sam jezik pa mi je i to uvelike olakšalo, a i moje iskustvo je da su u akademskoj zajednici ljudi obično otvoreni prema novim ljudima, neovisno o tome odakle dolaze.

Što sada radiš i kako izgleda tvoj uobičajeni dan u Njemačkoj?

Trenutno sam u potrazi za poslom i istovremeno prolazim s kćeri kroz prilagodbu na vrtić, tako da se većina dana svodi na odvođenje i dovođenje iz vrtića, ali i pisanje i slanje molbi. Osim toga, ima tu dosta igranja, kuhanja, pospremanja, a često nađem vremena i za druženje s prijateljima.

Kako bi usporedila život i rad u Njemačkoj sa životom i radom u Hrvatskoj?

Budući da nikad nisam imala priliku raditi, izuzev kratkih studentskih poslova, i samostalno živjeti u Hrvatskoj, mogu uspoređivati samo ono što vidim iz iskustva bliskih ljudi. U Hrvatskoj je mladima prilično teško pronaći posao koji ih ispunjava, daje osjećaj egzistencijalne sigurnosti i samostalnosti. Mislim da to izaziva popriličnu nelagodu i stres. Nije ni u Njemačkoj savršeno, ali je lakše pronaći posao gdje se osjećaš ispunjeno i uglavnom ne trebaš brinuti hoćeš li na vrijeme dobiti plaću i hoćeš li si moći priuštiti stvari koje te vesele.

Kako bi usporedila obrazovni sustav u Hrvatskoj s njemačkim obrazovnim sustavom?

Iz vlastitog iskustva, usporediti mogu samo na razini doktorskog studija i čini mi se da je glavna razlika u tome što u Njemačkoj to u principu kraće traje i više se važnosti pridaje praktičnom iskustvu. Nema kolegija i polaganja ispita, osim ako si dio nekog programa u sklopu kojeg se dodatno obrazuješ. Što se tiče financiranja doktorskog studija, ovdje se često daju neoporezive stipendije koje zaista nisu visoke i nakon završetka studija ne nude nikakva prava. U Hrvatskoj su primanja za vrijeme doktorskog studija relativno mala s obzirom na razinu obrazovanja, ali barem ne moraš sam plaćati zdravstveno osiguranje i slično. 

Kada razgovaraš s prijateljima i rodbinom iz Duge Rese na što se najviše žale? S  kojim problemima se suočavaju i ima li sličnosti s problemima stanovnika grada u kojemu sada živiš?

Većina ih se uglavnom žali na ekonomsku i političku situaciju u Hrvatskoj. Ovdje se izuzetno rijetko čuje da se netko žali na neimaštinu, iako živim u području nekadašnje istočne Njemačke i još uvijek se osjeti razlika u životnom standardu u usporedbi sa zapadom Njemačkom.

Planiraš li se vratiti?

Za sad se ne planiram vraćati u Hrvatsku, ali za mene ta opcija nikad nije bila isključena. Glavni razlog mog iseljenja bio je doživjeti nešto novo, skupiti iskustvo i naučiti nešto što u Hrvatskoj nisam mogla. U međuvremenu se u Hrvatskoj, na žalost, situacija pogoršala. Moja mala obitelj i ja smo trenutno ovdje sretni. Da bismo se u skorije vrijeme vratili, trebalo bi se dosta toga u Hrvatskoj promijeniti, prije svega društvo bi trebalo postati otvorenije. Ako u jednom trenutku osjetim potrebu da se vratim, to će biti vjerojatno kad budem imala snage da i sama nešto pokrenem na bolje.

Zašto bi i kome preporučila iskustvo života izvan granica Hrvatske?

Svakome tko ima mogućnosti i hrabrosti iskusiti život bilo gdje drugdje, makar i na kratko, preporučila bih da to učini. Bez obzira na trenutno stanje u Hrvatskoj, neprocjenjivo je doživjeti i vidjeti kako stvari funkcioniraju negdje drugdje, čovjek toliko puno nauci, između ostalog i o sebi samome. To je iskustvo koje svakako obogaćuje i otvara um. Mislim da su zapravo ljudi s iskustvom života u inozemstvu bas ti koji bi nakon povratka trebali imati najviše ideja i entuzijazma za pokretanje promjena.