Ponukana govorom mržnje na društvenim mrežama, teško iskustvo s koronavirusom podijelila je Andreja Željković koja smatra da je civilizirano ophođenje u ozbiljnoj je krizi, a vrijednosti poput dobrog kućnog odgoja, osnova lijepog i pristojnog ponašanja više gotovo i ne postoje.

Andreja Željković: Strah vas je noći, strah vas je zaspati, jedva čekate da svane dan

VIŠE IZ RUBRIKE

    Različita su iskustva diljem svijeta u borbi s koronavirusom. Od lakšeg oblika bolesti pa do onih ljudi čija je borba bila neizvjesna. Svakodnevno je javnost okružena novim brojkama oboljelih, novim mjerama i starim nadanjima da će svemu ovome uskoro doći kraj. Jedna od onih koja je o svom iskustvu s koronavirusom progovorila javno je ravnateljica Osnovne škole Švarča, Andreja Željković. Njena borba trajala je duga četiri tjedna, a oporavak će trajati još neko vrijeme. Svoj je tijek bolesti opisala na Facebook profilu što je izazvalo velike reakcije, što pozitivne, što negativne. To je ujedno i bio razlog zašto je odlučila javno govoriti o svemu onome kroz što je njena obitelj tih dana prošla.

    Od prvotnog osjećaja zabrinutosti po pozitivnom testu na koronavirus, noćnih mora, visoke temperature, jakog kašlja i borbe za udahom do dugotrajnog opravka, sve su to dijelovi monstruoznog mozaika zvanog Covid-19.

    -Prvotni osjećaj nije nimalo ugodan. Od zabrinutosti i straha koji vas preplavi pa do osjećaja krivnje i odgovornosti prema drugima. Prvi simptomi bili su blagi.  Lagano povišena temperatura do 37,5, glavobolja, kašljucanje i tek primjetni bolovi u leđima, kaže Željković.

    Bio je to tek prvi stadij bolesti. O onome što je dolazilo nakon toga nitko nije ni sanjao. Noć je bila neprijatelj, a jutro je davalo tračak nade.

    -Tijekom trećeg dana slijedi pogoršanje, temperatura se diže i počinju napadi kašlja, plitki i ubrzani dah, znojenje. Temperaturu je u idućim danima i noćima sve teže spustiti, kašalj je izrazito jak i disanje otežano, ogroman pritisak i bolovi u prsima i leđima. Najteže je disati, doslovno se cijelim tijelom pokušavate namjestiti za svaki udisaj i izdisaj i to silno iscrpljuje. Napadi kašlja su sve duži, nema spavanja, tek u rijetkim i kratkim trenucima koji su zaista više noćna mora nego san: gušenje, nedostatak zraka, nešto između jave i sna teško je opisati drugim riječima. Zapravo, strah vas je noći, strah vas je zaspati. Jedva čekate da svane dan. Uz navedene teškoće javljaju se i ostali simptomi: gubitak mirisa i okusa, proljev, vrtoglavica, problemi s vidom, ubrzani puls, lupanje srca i povišeni tlak. Sve to traje bez prekida osam dana.

    Prvo olakšanje stiglo je tek deveti dan. Bio je to prvi dan bez povišene tjelesne temperature. No, kašalj, pritisak u prsima i otežano disanje trajali su idućih tjedan dana. I sve to uz lijekove prema uputama obiteljske liječnice, epidemiologa i infektologa.

    Uz Andreju, istog dana u samoizolaciji su ostali njen suprug, djeca i svekrva. Oni su razvili simptome između 48 i 72 sata nakon nje.

    -Najteži oblik bolesti imala je svekrva. Ona je hospitalizirana osmog dana bolesti u Općoj bolnici Karlovac. Na odjelu je bila s teškom upalom pluća i liječena je još 13 dana. Sada je kod kuće i oporavlja se. Ostali su imali temperaturu tri do četiri dana, bolove u prsima, kašalj, gubitak mirisa i okusa, povišeni tlak i puls. Starija kći uopće nije imala povišenu temperaturu i tek je nakon tjedan dana izgubila okus i miris, testirala se i nalaz je bio pozitivan. Osjet okusa i mirisa još uvijek se nije vratio ni njoj ni mlađoj kćeri. Ostalima je oporavak kraće trajao, ali još uvijek svi osjećaju neke posljedice poput umora, kašalja i povremene vrtoglavice.

    „Bilo je zaista teških trenutaka, ali ni u jednom od njih nismo se osjećali bespomoćni i sami, odbačeni od svih i svega.“

    Te teške dane obitelji Željković olakšala je cijela vojska dobrih ljudi koja se brinula o njima.

    -Moj brat je svakodnevno, ponekad i dva puta dnevno dolazio i u dvorištu na stolu ostavljao sve potrebno, najbolje na svijetu mamine domaće juhe, kao i šogorica i njena obitelj i svekrvin bratić. Brojni drugi prijatelji, kumovi, kolege s posla javljali su se svaki dan. Cijela vojska volontera angažirala se sa željom da pomogne. To nema cijene i svima smo beskrajno zahvalni. Primili smo bezbrojne poruke podrške, molitve i dobrih želja. Svima su nam ispunile mobitele, ali više i važnije od toga - srca. Bilo je zaista teških trenutaka, ali ni u jednom od njih nismo se osjećali bespomoćni i sami, odbačeni od svih i svega. To je bila jedina terapija koja je djelovala - podrška obitelji, prijatelja, rodbine, poznatih i manje poznatih ljudi. Sve teške trenutke moguće je zaboraviti uz takve ljude, kaže Željković.

    Tijekom svakodnevne borbe, obitelji je puno pomogla starija kći. Komunicirala je s „vanjskim svijetom“, kuhala i brinula se za sve oboljele ukućane dok i sama nije dobila simptome.

    -Uz sve to pripremala je i obranila online svoj diplomski rad, tada već i sama pozitivna na virus i sa simptomima. Ni na što se nije žalila. Sin je također bio pozitivan i sa simptomima kad je svoj diplomski rad obranio na online način. Njemu je to sve bilo prilično stresno. 

    Željković je naglasila kako u Karlovcu djeluje vrhunska liječnička skrb te za sve doktore ima samo riječi hvale.

    -Medicinsko osoblje Opće bolnice Karlovac danonoćno brine o pacijentima i pružaju im svu pažnju. Predani su svome radu, ništa im nije teško i cijelo vrijeme su ljubazni, tješe i bodre pacijente. Cijela naša obitelj, osobito svekrva koja je provela 13 dana na odjelu, zahvalna je cijelom liječničkom timu i osoblju bolnice na njihovoj skrbi. Zahvalni smo i našoj obiteljskoj liječnici dr. Diani Kralj koja nas je liječila, upućivala na potrebne preglede u bolnicu te pratila tijek bolesti od početka.

    „Negdje smo svi zajedno jako pogriješili i dopustili da neprihvatljivi oblici ponašanja postanu preporučeni i društveno prihvaćeni.“

    Atmosfera u cijeloj zemlji napeta je 'kao puška', što zbog svakodnevnog povećanja brojki, što zbog stigmatizacije koja u društvu nikada nije bila izraženija. Govor mržnje nikad nije bio jači i prisutniji, osobito na društvenim mrežama.

    -Mnogim je ljudima danas više nego ikada, vrlo jednostavno ocrniti druge ljude, kritizirati ih i napadati. Uglavnom bez razloga i neargumentirano. Mislim da se velik broj ljudi koji obole od Covida-19 upravo najviše boji tog vrijeđanja, osude, kritiziranja, stigmatiziranja od strane tih i takvih osoba. Mislim da je ova pojava zapravo fenomen današnjice, ali ovdje je i jedna druga težina - osuđivati i vrijeđati bolesne? Civilizirano ophođenje u ozbiljnoj je krizi, a vrijednosti poput dobrog kućnog odgoja, osnova lijepog i pristojnog ponašanja više gotovo i ne postoje. Negdje smo svi zajedno jako pogriješili i dopustili da neprihvatljivi oblici ponašanja postanu preporučeni i društveno prihvaćeni.

    Željković se osvrnula i na razlog pisanja objave na osobnom Facebook profilu napomenuvši kako je to ujedno njena posljednja objava. Život u demokratskom društvu nekome je izgovor, a nekome prilika, smatra ravnateljica, a jednako opasno je oboje, ako i kad se izgube vrijednosti i nestanu granice.

    -Odmah sam odlučila da će to biti i moja posljednja objava. Tijekom ove bolesti shvatila sam da je uzaludno trošiti previše vremena na dokazivanje i objavljivanje, komentiranje i argumentiranu raspravu u kojoj ne možeš sudjelovati bez da te netko ne proklinje, proziva varalicom, plaćenikom. Ovdje ne mislim na svoje prijatelje, već na komentare na portalima i stranicama općenito. Ne vrijedi živaca, zdravlja i vremena. Objavu sam zato pisala i postavila na svom privatnom profilu, vidljivu samo mojim prijateljima. Njima je najviše bila namijenjena jer su cijelo vrijeme zvali, brinuli i pitali. Inače, na mom profilu se nigdje ne spominje ni moje zanimanje ni moja stručna sprema, niti radno mjesto - ljudima s kojima sam prijateljica privatno i na Facebooku to nije bitno, ionako me znaju. Nisam uopće očekivala takav i toliki interes i reakcije. Neki od prijatelja pitali su me za dozvolu dijeljenja, ali iz nekog razloga nisu svi to mogli učiniti pa sam objavu stavila na opciju "javno". Tada je počelo  "masovno" dijeljenje i komentari ljudi koji mene i moju obitelj uopće ne poznaju. Bio je to na nekim mjestima pravi Festival mržnje, optužbi, klevete, uvreda, blaćenja, na samoj granici prijetnji i ne znam čega sve ne.

    Borba s virusom je bila duga, a oporavak od njega također.

    -Ima boljih i lošijih dana, nedostaje snage, brzo se umaram...Ali, sve je to sada jako dobro.