Tajna života skriva se u koraku ispred neostvarivog

Strah je svakodnevno prisutan u čovjekovu životu i na neki način služi kao putokaz ka jednoj novoj dimenziji realnosti i slobode. Nije opasan, već samo neugodan. Onoga trena kada se suočimo s njime, shvaćamo normalnost pojave. Tada nije riječ o izrazu čovjekove slabosti, već hrabrosti koja se još od davnina smatra jednom od najboljih čovjekovih osobina.

Komunicirajući sa strahom, nove je životne prilike otkrila Tanja Belanić. Paraglajdingom je pobijedila strah od nebeskih visina, a ronjenjem od morskih dubina.

-Paraglajdingom sam se počela baviti slučajno. Na tečaj sam pristala na nagovor prijatelja s obzirom na to da nije bilo riječi o slobodnom padu.  Prvo smo radili vježbe na nekoliko metara od zemlje, potom je na red došao prvi visinski let. U tome trenutku čovjek se pita što mu je to trebalo i uvjeren je da neće poletjeti. No, ipak to učini, prisjetila se Tanja samih početaka.

Dokaz je to da se čovjek ne boji situacija u kojima se nađe, već značenja koje tim situacijama pridaje. Realnost je jedno, a zbrka u našim glavama drugo. Dopustivši strahu da se pojavi i ustrajnošću, Tanja je otkrila nove ljepote koje su još uvijek nekima nepoznate.

-Naravno da je prethodno prisutna nervoza. U trenutku kada kreneš u strah, vlada trema, ali onaj tren kada se odvojiš od zemlje ili kada zaroniš, osjećaš se slobodno. U letenju je strah prijatelj, ako se ne bojiš napravit ćeš glupost i otići u nesigurne uvjete. Prisutnost straha je poštovanje prema prirodi, ističe.

Svaki se čovjek divi ptici u letu i barem je jednom poželio biti poput nje, slobodan i neovisan. Upravo takav pogled na svijet omogućava kretanje nebeskim prostorom kojeg je Tanja prihvatila kao prostor svog kretanja. No, na sedmome katu strepi od straha.

-Ograničenost tog prostora i mogućnost propadanja uzrokuje mi nemir. S padobranom je drugačije. Sjedite u „stolici“ i nešto vas ipak drži. Zna se dogoditi da se krilo malo zaklopi ili neke turbulencije, ali ipak letiš dalje.

Najčešće nakon tih negativnih situacija strah zablokira čovjeka, a jedini je lijek ponovno suočavanje s njime.

-Letjela sam u magli i nisam mogla izaći iz nje. Nakon izvjesnog vremena kada sam uspjela, prvo što sam ugledala bila je šuma i završila sam na vrhu drveta. Odmah sam idući vikend odlučila ponovno letjeti. Nikad nisam krenula u uvjete koji su na granici jer je priroda nepredvidiva, a svaki let drugačiji, opisuje Tanja i dodaje da s cenera na Foginovom kupalištu nikada ne bi skočila.

Nije ostala samo na visinama, već se upustila u otkrivanje morskih dubina kojih se također plašila.

-Ronjenje mi je možda čak i gore, nego letenje. Nitko još nije ostao u zraku, a tijekom ronjenja ako te uhvati panika ne smiješ odmah izroniti, moraš raditi sigurnosne zastoje. Ne smiješ si u tim trenucima ni dozvoliti paniku, tu moraš biti mentalno jaka osoba.

Kao što se pamte prvi letovi i zgode u zraku, tako Tanja pamti i čarolije morskih dubina koje su onima na površini neshvatljive i tumačene kao filmski prizori. A oni su stvarni.

-U Egiptu su filmske scene. Ronili smo preko velikog ponora. Osjetiš jezu, jake struje, sve je crno. Kad to prođeš, osjećaj je izvanredan. S druge strane, najljepše mjesto gdje sam ronila je na Visu. Zaroniš u plavo i ugledaš bajkoviti prizor - srebrni pijesak i brod. Noćni uron je također izvrstan. Zanimljivo je vidjeti te velike životinje, pritom ne mislim na nemani jer se ipak sve radi na turističkim lokacijama,istaknula je Tanja trenutke koje pamti.

Otkrivanjem nebeskih i morskih dubina, onoga čega se bojimo, otkrivamo sebe i svoje mogućnosti koje su nam rođenjem dane. Ukoliko potiskujemo strah, on će se vratiti u nekom drugom obliku. Zato, ako imate snove, maštate o trenutno vama neostvarivom, prepustite se avanturi, prevladajte strah i živite život punim plućima jer tajna se života skriva u koraku koji je ispred neostvarivog.

Ovaj je tekst nastao na temelju fotografija koje je snimio karlovački fotoreporter Denis Stošić koji je fotografirao dobre duše Karlovca, one iza kojih stoji puno truda, rada, odricanja, padova i boli. Te dobre duše čine seriju fotografija koju je Stošić nazvao neVIDLJIVI.