"Prošao sam u Domovinskom ratu sva bojišta, bio sam u svim većim akcijama"

Alenko Ribić Riba, poznati je Karlovčanin, kojeg mnogi znaju kao policajca specijalca i sudionika Domovinskog rata. Prije rata bio je sportaš, a njegovi sportovi bili su nogomet i taekwondo. Kao policajac specijalac prošao je sva ratišta u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata, a nakon rata ostao je u Specijalnoj policiji. Sada se njegova karijera specijalca policajca duga trideset godina, a cijeli svoj život opisao je u knjizi koja je nedavno objavljena. Razgovarali smo s Ribom o životu prije rata, o Domovinskom ratu, djelovanju nakon rata i problemima koji su stvorili na kraju karijere.

Što se sve događalo u tvom životu prije Domovinskog rata?

-Služio sam bivšu vojsku, praktički kada sam došao s odsluženja priključio sam se postrojbama Specijalne policije, a imao sam tada 21 godinu. Prije rata bavio sam se aktivno sportom, trenirao sam taekwondo kod Miroslava Brežana, prošao sam sve selekcije Nogometnog kluba "Karlovac 1919". Znači, život mi se svodio na treniranje, nedjeljom su bile utakmice. Izlasci nisu bili do previše dugo u noć, jer nas je kontrolirao legendarni trener Čavlek. Manje, više živio sam kao svi dečki iz moje generacije, ništa posebno. Iz radničke sam obitelji, ništa mi nije falilo, niti sam živio u izobilju.

Kada si se i na koji način uključio u postrojbe Specijalne policije?

-Čim se počelo kuhati, 1990. godine, preko nekih kontakata došli su do mene, pitali me da li bi se htio priključiti postrojbama Specijalne policije, pristao sam i ispunio obrazac. Pozvan sam u Zagreb na liječnički pregled, na temelju tog pregleda, gdje su bili dobri moji rezultati, odmah sam regrutiran u Specijalnu policiju. Došao sam u Zagreb, u Policijsku akademiju, nisam ni znao kako idem, utrpali su nas u kamione i odvezli nekuda u šumu. Kada sam izašao iz kamiona, vidio sam ljude u maskirnim uniformama, a o specijalcima sam do tada znao samo iz filmova i znao sam da nose maskirne odore. U biti ja sam došao u Rakitje. Nisam ostao tamo, jer je odnos bio vrlo krut, tek sam došao iz vojske, nismo smjeli ići doma, šest mjeseci obuke, nisu imali dobar pristup i ja sam otišao. Ponovo su me zvali u karlovačku upravu u prosincu 1990. godine i tada sam primljen. 10. siječnja 1991. godine počeo sam raditi, u tri mjeseca smo prošli školovanje, da bi dobili ovlaštenje i u ožujku 1991. godine počela se formirati Specijalna jedinica policije u Karlovcu i ja sam od prvog dana član.

Za vrijeme Domovinskog rata prošao si sva bojišta, kako je bilo?

-Da, prošao sam sva bojišta, sve veće vojno redarstvene akcije, ali ono što je bitno, ja sam u Karlovcu počeo kao specijalac i onda sam se hijerarhijski penjao po svim stepenicama. Bio sam vođa grupe, zapovjednik voda, instruktor, što je vrlo bitno u karijeri jednog specijalca, a ne ono što se danas događa da netko preskoči četiri, pet stepenica, to nije dobro niti za njegov razvoj, niti je kvalitetno, a demotivirajuće je za ostale ljude.

Je li za vrijeme Domovinskog rata glava bila često u torbi?

-Bilo je na stotine takvih akcija, u početku možda razmišljate o tome, kasnije, neću reći da postaje rutina, ali kako je vrijeme prolazilo stjecali smo iskustvo, prolazili smo više obuka, dobivali smo kvalitetniju opremu, bolje naoružanje. Dakle, imali smo sve više iskustva, educirali smo se i bilo je sve manje takvih situacija, iako su one bile jako opasne. Jedna Oluja, jedan Bljesak, Medački džep, to su izuzetno opasne akcije. Osim same konfiguracije, koja je izuzetno teška i naporna, recimo da nema ratovanja, samo da morate turistički proći taj teren, to je već naporno, a u takvim uvjetima smo ratovali. U Oluji smo hodali 17 sati od trenutka kada smo krenuli ujutro, pa do linije koja je bila zacrtana za prvi dan. To je izuzetno naporno, i psihički i fizički. Konkretno, imao sam tri borbena kontakta u tih sedamnaest sati. Ne znate hoćete li živu glavu izvući. Jedna jedinica imala je odmah u prvih sat vremena osam ranjenih, svaka nosila nose četvorica, pa je to 40 ljudi izvan stroja. U stresnoj situaciji svi različito reagiramo, neki bi htjeli što prije krenuti dalje, da što prije zauzmemo ono što je zacrtano, a drugi reagiraju malo drugačije. To je sve ljudski, uvuče se možda neki strah, možda se sjete svoje obitelji doma. Nisam nikada nikome zamjerio, iako sam vidio i takve situacije, gdje ljudi jednostavno blokiraju.

Kako je dalje išlo nakon rata?

-Kada je završio rat, prošao sam jednu obuku s inozemnim instruktorima, to je bila izuzetno naporna obuka, tu su se u biti stvarali temelji modernog ustroja specijalne policije. Nakon te obuke s karlovačkom Specijalnom jedinicom policije prvi sam u Hrvatskoj po identičnom modelu, čak sam 30 posto pojačao obuku, stvorio prvu ustrojenu protuterorističku skupinu. Ona je bila namijenjena za rješavanje talačkih kriza i drugih kriznih situacija. Znači, karlovačka jedinica je tada bila najbolja u Hrvatskoj. Mi smo tada imali jednu situaciju u Čakovcu, gdje nas je angažirao Sektor specijalne policije. Bila je to izuzetno opasna akcija. Nakon toga su vjerojatno prepoznali moj rad i bio sam pozvan u Zagreb u Sektor specijalne policije, znači nisam se javio na natječaj, nego sam jednostavno pozvan i ja sam to prihvatio. Radio sam u Odjelu protiv terorizma, moja domena bile su talačke krize, to sam doslovce specijalizirao, a prvu obuku za talačku krizu prošao sam još 1992. godine.

Gledao sam jednom prilikom u Sportskoj dvorani na Rakovcu vježbu tvog demonstracijskog protuterorističkog tima. O čemu se radilo?

-Koliko je meni poznato, kasnije nitko nije napravio takvu vježbu. To je bila vježba rješavanja jedne talačke krize na sportskom događaju u Sportskoj dvorani na Rakovcu, gdje smo mi maksimalno iskoristili kompletan interijer dvorane. Spuštali smo se s galerije, odradili smo vježbu onako kao što bi odradili u stvarnoj situaciji. Nije to bio nikakav show, izveli smo vježbu u realnim uvjetima, kao što bi radili da se ne daj Bože dogodila talačka kriza u Sportskoj dvorani na Rakovcu.

Možeš li u nekom filmu prepoznati da li se koriste za neku akciju glumci ili pravi specijalci?

-Da, naravno. I sam sam sudjelovao i nekim snimanjima filmova i serija. Mi smo imali neke svoje role, pa smo i scenarije pripremali, ali ako je film realan, ako je pravi, nema razlike između filma i stvarne situacije. Samo što u filmu nije pogibeljna situacija, dok u stvarnim uvjetima specijalac može i tijekom radnog vremena poginuti na obuci. Sve se radi s bojevim streljivom, rade se helikopterska desantiranja, gdje nema zaštite. Mi smo imali jako puno ozlijeđenih kod tih helikopterskih desantiranja, gdje su ljudi lomili noge i zglobove. Jedna greška može biti kobna, vi ne možete na obuci napraviti sto posto mjere zaštite, to je nemoguće u poslu specijalaca. Znači neke stvari moraju biti realne, ne možete se penjati po gromobranu, on može puknuti, može se milijun stvari dogoditi i čovjek padne s deset metara visine i pogine.

Bojiš li se visine?

-Ne bojim se visine, naravno, kada se čovjek prvi put spusti, bilo je i kod mene nelagode, ali čim se jednom ili dva put spustite sve je lakše. Mi smo imali jako dobre instruktore. Među prvima smo 1991. i 1992. godine počeli raditi alpinističku obuku. S nama su radili Dubravko Butala i ostali dečki planinari, koji su bili kod nas u pričuvnom sastavu, pa smo s njima odrađivali neke stvari. Gledao sam na televiziji kako se specijalci pripremaju za Olimpijske igre u Seulu, spuštali su se na glavu sa zgrade, tome sam se divio i čudio, mislio sam da je to nešto nadnaravno. Kasnije sam se sto puta spustio na glavu i nikakav problem nije bio. Svaki strah se razbije.

Zatim si otišao u Zagreb i dobar dio radnog vijeka proveo tamo. Kako je bilo?

-U Zagreb sam otišao 1997. godine, do 2017. godine sam putovao. Tu je bilo svega, nisam uvijek imao službeni auto, bilo je tu stopiranja, odlaska sa svojim autom, bilo je odlazaka s autobusom, petkom vraćanje nazad. U Zagrebu sam bio viši inspektor za protuterorističku taktiku, kasnije sam postao pomoćnik glavnog zapovjednika za sve postrojbe Specijalne policije u Hrvatskoj. Bio sam glavni čovjek za sve operativne zadaće, koje je Specijalna policija provodila, ili sam ih organizirao ili sam u njima sudjelovao ili sam ih kontrolirao i nadgledao. Zapovjedništvo Specijalne policije, koje je u sjedištu Ravnateljstva policije u Zagrebu, ima u sastavu Antiterorističke jedinice Lučko, Specijalne jedinice policije u Osijeku, Rijeci i Splitu, Zrakoplovnu jedinicu gdje su helikopteri i Ronilački centar na Malom Lošinju. Znači, oni svi spadaju pod Zapovjedništvo Specijalne policije. Ja sam praktički bio drugi čovjek zadužen za sve operativne zadaće.

Je li bio veliki broj intervencija?

-Stotine i stotine intervencija u mojoj karijeri od trideset godina, puno tih intervencija se zna, mogle su se pratiti. U puno većih intervencija sam sudjelovao, jer sam ih koordinirao. Bila je jedna talačka situacija, jedna zabarakadirana osoba, gdje se nalazio posebno opasan ubojica, koji je već počinio kaznena djela ubojstva. To su kirurški precizne operacije, ljudi niti ne znaju koji se sve detalji moraju isplanirati. To nije samo doći, razvaliti vrata i ući unutra. To je cijela nauka, mjesta gdje se isključuje voda, struja, plin, pogotovo ako on prijeti plinskom bocom. Standardne operativne procedure razvio sam za prijetnje plinskom bocom i za prijetnje samospaljivanjem i prijetnje ručnom bombom. Kada čovjek drži u ruci ručnu bombu i prijeti da će se raznesti, a vi mu morate prići. Tu se točno mora znati koja se oprema koristi, balistički plaštevi i štitovi, koliko ljudi ide, kako se zaštiti od bombe, kako njega zaštiti od bombe i niz detalja, što je doslovce nauka. Da ne govorim o obuci na avionima, brodovima, vlakovima i autobusima. To sam baš specijalizirao, ja sam jedini u Hrvatskoj obučavao u toj domeni svoje instruktore, a išao sam i diljem Europe i po svijetu.

Je li važno da je u tim akcijama čovjek jak u glavi?

-Tu nema vremena za duga razmišljanja, bilo je akcija u kojima je bila pogodna situacija i u tom trenutku trebala se donijeti odluka da se treba upasti, to doslovce sekunde dijele. Naravno, u upadu unutra može se dogoditi nešto nepredvidivo, a zbog toga će te kasnije rastrgati. Mi smo gotovo u svim situacijama, kada smo postupali, a gdje je bilo ozljeđivanja i pucnjave, gdje se pucalo po nama ili smo mi uzvraćali paljbu završavali na sudovima. Svaki taj postupak završava na sudu, gdje vi morate doći svjedočiti. Imao sam jednu situaciju, gdje je čovjek imamo 320 litara benzina i htio se dići u zrak pored Veleposlanstva Njemačke. To mora gotovo u sekundi sve biti koordinirano. On je već držao upaljač u ruci, držao ga je iznad boce s benzinom. Jedna sekunda može biti kobna ako se zakasni. U knjizi opisujem akciju, koja je bila jedna od najvećih zapljena marihuane u Hrvatskoj, gdje smo morali na otvorenom moru iz helikoptera napasti brod. To je najteže što postoji, jer morate se spustiti na brod. Na brodu vas mogu čekati naoružani ljudi, mogu pucati po vama, vi se iz zraka spuštate i nemoćni ste, ali treba imati druge helikoptere u kojima su precizni strijelci, snajperisti. Mora biti maksimalna koordinacija.

Pri kraju si radnog vijeka u specijalcima, no tvoje znanje i iskustvo sigurno su prepoznali u nekim tvrtkama. Kako dalje?

-Ljudi su prepoznali koje sam znanje stekao tijekom karijere i da se ono može iskoristiti i u mirnodopskim uvjetima izvan policijskih i vojnih institucija. Svaka firma treba nekoga za korporativnu sigurnost, tako da već ima dosta kontakata, gdje me traže kao konzultanta, tako da vjerujem da će se jako brzo nešto naći. Kažem da sam premlad za mirovinu, međutim netko je tako odlučio, vjerojatno je to ulica iskadrovirala i ljudi koji su već dvadeset godina izvan sustava odlučili su drugačije. Izabrali su podobne, dečki u Specijalnoj policiji i MUP-u znaju kako je cijela priča išla. Upravo zbog te nepravde koju sam doživio nakon trideset godina, nakon što je zapovjednik smijenjen, po svim referencama, trebao sam postati zapovjednik, rečeno mi je ne. Postavljen je drugi koji je bio pet stepenica ispod mene, koji nije imao nikakve reference i u oči mi je rekao da na mene ne računa. Kada netko na vas ne računa, onda nemate što više tu tražiti.

Je li ta nepravda bila razlog za pisanje knjige?

-Da, nepravda me natjerala da napišem tu knjigu, ali osim zadnjeg poglavlja u kojem govorim o najtežem razdoblju mog života, morao sam napisati i cijelu svoju autobiografiju, od početka, od života prije rata i to sam napisao na jedan zanimljiv način. Svi koji su pročitali knjigu, rekli su da su je pročitali u dan ili dva, jednostavno kada počneš čitati, ne možeš stati. U knjizi ne zamaram ljude sa suvišnim detaljima, u mojoj knjizi nema zemljovida , pravaca napada, išrafiranih karata, nema takvih stvari, to su priče koje sam prošao osobno i sa svojim suborcima. Ona je pisana različito od svih dokumentarističko-memoarskih knjiga. Puna je emocija. Pišem o tome što smo radili, gdje smo spavali, što smo jeli, o čemu smo razmišljali. Spominjem neke detalje, kada smo bili na jugu zemlje, gdje sam bio u kući Tereze Kesovije, što su napravili, pišem o tome kako barbari mogu uništiti i devastirati crkvu. Bili smo na položaju na ličkom ratištu kada smo čuli da je poginuo Dražen Petrović i opisujem kako nas je to dojmilo. Naravno neke sam akcije opisao na način da sam napisao samo onaj dio koji smijem, na način da se vidi kolika je to bila strahota, koliki su bili teški uvjeti za ratovanje. Ne pišem o pucnjavi, ne pišem o bacanju bombi, ne pišem o obukama, samo sam šturo spomenuo gdje sam sve bio po svijetu. Ali pišem o tome kako Amerikanci štuju svoje heroje, kako u Danskoj štuju domoljublje, kako danska zastava izvješena na svakoj kući, koje su vrijednosti vani bitne, kod nas se sve to baca u drugi plan.

Kada planiraš promociju knjige?

-Korona me zaustavila, trebala je već biti promocija u Zagrebu i htio sam napraviti veliku promociju u Karlovcu, već sam neke kontakte ostvario. To sam stvarno htio napraviti na jednoj razini, da dođu ljudi koji su sa mnom ratovali, vojni vrh, političari, poznati sportaši s kojima sam dobar prijatelj. Zamislio sam da to bude u Gradskom kazalištu Zorin dom ili u Muzeju Domovinskog rata na Turnju. Svi koji će ući u tu dvoranu bit će moji prijatelji, tu će biti ljudi do kojih ja držim i da evociramo uspomene.

U knjizi su opisani susreti s poznatim osobama, o kome se radi?

-U Ministarstvu unutarnjih poslova postoji jedna služba, jedna uprava koja je zadužena za štićenje osoba. Specijalna policija se u određenim segmentima uključuje, znači, mi smo uvijek bili uključeni u osiguranja kao snajperisti, kao taktički timovi, oni u crnom, ronioci su pregledavali podmorje i pregledavala se voda ispod mostova. Ja sam uglavnom bio u tom glavnom mobilnom stožeru, pa sam imao priliku biti u blizini svetog oca Benedikta, imao sam i primanje kod njega. Bio sam uz Hillary Clinton, Simona Pereza i mnoge druge. Bio sam i uz Jean-Claude Van Damma, Mirko Filipović ga je doveo kao svog gosta u ATJ Lučko, tako da sam imao priliku biti i s njim.

Poznata je tvoja ljubav prema Karlovcu, kojeg nisi nikad napuštao. Ima li i tvog grada u knjizi?

-Uvodni dio u knjizi započeo sam s pričom o svom kvartu, o Drežniku, gdje sam odrastao. Pisao sam o pilotu Perisu, znao sam ga iz viđenja, ali sam smatrao da ga moram spomenuti, jet on je heroj Domovinskog rata. Spomenuo sam Nogometni klub "Karlovac 1919", svog trenera u taekwondou Miroslava Brežana, brojne prijatelje, povijest grada Karlovca i svoju karlovačku jedinicu. Ono što dolazi do mene to su sve pozitivne kritike, dečki su oduševljeni, ali ima i onih koji nešto izvlače. Poznati karlovački ugostitelj Željko Godač, koji je bio u pričuvnom sastavu naše postrojbe, rekao mi je da će osigurati piće za promociju. To su lijepe stvari kada se netko sam ponudi. Doslovce, u knjizi spominjem sve, sebe stavljam u drugo lice, a sve ostale u prvo lice, svoj grad, svoj kvart. Spominjem ljude iz pričuvnog sastava, oni su jako puno dali za stvaranje samostalne i suverene Hrvatske. Jedno poglavlje posvetio sam liječnicima iz Opće bolnice Karlovac i medicinskim mobilnim ekipama, bez liječnika se nije moglo, a i bez kuhara, svatko je dao svoj doprinos. Ratovanje nije da svi nosimo pušku.

Ima li još nešto zanimljivo za istaknuti?

-Kada sam bio u Francuskoj išao sam s francuskim specijalcima u pravu akciju, išli smo u Arapsku četvrt na uhićenje osobe osumnjičene za pokušaj ubojstva policajca. To je strašno, kada su shvatili po što smo došli, počeli su na nas bacati frižidere, televizore i druge stvari. Ujutro, nakon akcije, imali smo poseban doručak, pitao sam zbog čega, a rekli su mi da je to zbog toga što smo svi preživjeli i što nema ozlijeđenih. Mi smo u Hrvatskoj bili ujedinjeni samo u Domovinskom ratu i kada igra nogometna reprezentacija Hrvatske, a i tada ima različitih mišljenja.