Djetetu treba dosada - ona rađa kreativce

Psiholozi diljem zemlje užurbano završavaju i bruse programe s kojima će se sredinom veljače predstaviti javnosti u Tjednu psihologije.

Tijekom sedam dana aktivnosti, struka se nada da će svatko pronaći neki svoj interes kroz razna predavanja, radionice, okrugle stolove, izložbe, predstavljanje knjiga, tribine na aktualne teme i još puno sadržaja na temu psihologije, kako bi se javnost u neposrednom kontaktu sa psiholozima što bolje upoznala s njihovom strukom te kako bi se njihov rad detabuizirao.

-13. Tjedan psihologije u Hrvatskoj ove godine održat će se od 17. do 23. veljače, u organizaciji Hrvatskog psihološkog društva i u suorganizaciji Hrvatske psihološke komore.
U Karlovcu, glavnina aktivnosti  održavat će se će u Knjižnici za mlade u Banjavčićevoj, od ponedjeljka do petka i počinju od 18 sati, iznimno, 20. veljače, radionica za srednjoškolce i zainteresirane građane počinje u 16 sati.

Nakon svakog predavanja svi prisutni imat će priliku postavljati pitanja, komentirati i raspravljati sa psiholozima –predavačima o temama koje se izlažu. Sva predavanja i radionice bit će besplatne, rekla je Ana Budimir, predsjednica Društva psihologa Karlovac i članica Upravnog odbora Hrvatskog psihološkog društva. Želja nam je ovakvim aktivnostima pokazati zajednici u kojoj živimo što sve i gdje radimo i koliko je veliki spektar našeg stručnog djelovanja, odnosno popularizirati psihologiju kao znanost i rad psihologa.

 -Još uvijek je u našem društvu dosta nepoznanica vezano za naš način rada. Nije rijetko, ali potpuno krivo je mišljenje da mi čovjeka procijenimo i ocijenimo, „pročitamo“ na prvi pogled, da čak predviđamo budućnost i slično. Također postoje zabune o razlici između psihologa i psihijatara za koje smatram da bi trebalo razjasniti. Naime, i psihijatri i psiholozi su uključeni u tretman osoba s određenim psihičkim poteškoćama što može zbuniti laike. No, za razliku od psihijatara koji su medicinske struke, psiholozi završavaju studij psihologije tijekom kojeg uče o brojnim aspektima psihičkih procesa i ljudskog ponašanja te o načinima provođenja psiholoških testiranja. Mi se, dakle, u svom radu služimo i psihodijagnostičkim sredstvima, testovima, koji su vrlo jasni i egzaktni i za primjenu kojim je većinom nužno imati barem završen studij psihologije, a za neke i dodatne edukacije. Također, djelokrug rada psihologa je vrlo širok te se oni, osim u kliničkom području rada, nalaze i u organizacijama, rade u područjima profesionalne selekcije, sporta, vojske, odgojno-obrazovnim ustanovama itd.

Dobro skrivane obiteljske tajne, postale su globalne i javne

Vrijeme u kojem živimo nije ni jednostavno ni lako, mada mislim da svako doba nosi svoje teškoće i izazove s kojima su se neki znali dobro nositi a neki ne, samo je bilo pitanje kolika je bila cijena uspjeha. U pravilu neuspjesi i problemi ostajali su skriveni iza četiri zida kao dobro čuvane obiteljske tajne. Danas gotovo da tajni nema, jer zbog naglog razvoja komunikacija, brze izmjene informacija, ljudske sudbine nisu skrivene od očiju javnosti, svima su dostupne i postaju predmet globalnog interesa. Ljudi sve više i bez ustezanja i srama u javnosti govore o osobnim teškoćama, u nadi da će dijeljenjem istih njihov problem biti manji ili da će u kratkom vremenu dobiti spasonosno rješenje.

U jednu ruku nije tolika otvorenost ni tako loša, jer razbija vlastiti mit o tome da je naš problem uvijek najveći i najteži, pa se možemo kratko utješiti frazom „još sam ja dobro i prošao“, a opet s druge strane ozbiljan problem ne može proći sam od sebe. Za takve valja potražiti pomoć struke, stručnjaka koji se bave se ljudskom psihom, stručnjaka koji najbolje znaju sve o ljudskoj psihi i psihičkim procesima. Do nedavno je odlazak psihologu bilo djeteta ili odrasle osobe automatski je za sobom povlačio određenu stigmu.

-No, zadnjih godina, što je bila u određenoj mjeri i naša krivica, naravno ne namjerno, našim „izlaskom“ u javnost, komentiranjem određenih pojava u društvu, konkretnim djelovanjem u zajednici i demistificiranjem životnih prilika, ljudi više ne misle da „s njima nešto nije u redu “ ako si sami ne mogu pomoći raznim „self - help“ popularnim štivima i da neće bit stigmatizirani ako potraže pomoć psihologa.

-Tako je i s današnjim roditeljima koji primjerice sve teže izlaze na kraj sa zahtjevima svoje djece vezano za korištenje mobitela, vremena koje je zdravo i prihvatljivo za igranje igrica i boravaka pred ekranima i mišljenja struke koja je po tom pitanju vrlo jasno i strogo određeno, kaže Budimir, koja radi u Dječjem vrtiću „Četiri rijeke“ i iz prve ruke zna probleme jednih i drugih.

Bolja "startna" pozicija

-Djeca su u osnovi ostala kao što su uvijek bila, djeca, ali su se prilike značajno promijenile, što je dovelo do drugačijeg ponašanja. Ne tako davno, normalo je bilo da obitelj ima samo jedna televizijski prijemnik i jedan crtani film navečer, nakon kojega je za djecu gledanje u ekran bilo gotovo. Tako da tada nije bilo ni teoretske mogućnosti stvaranja ovisnosti o ekranu. Tehnološki napredak stvorio je preduvjete da su djeci dostupna sredstva kojima mogu zadovoljiti potrebu za igrom, da se svršeno zabave, da igraju razne igrice, da budu sami sa sobom, a opet u društvu, bez da izlaze iz svoje sobe. Roditelj je taj koji ima odgovornost, taj dio života djeteta kontrolirati i ograničiti te potaknuti na druženje s drugom djecom ali izvan zatvorenog prostora. Naravno da to nije ni najmanje lagan posao. U svakom slučaju vrlo je važno pronaći dobru mjeru, što svakodnevno naglašavamo i savjetujemo roditeljima da su ekrani, bilo televizijski ili mobitelski potpuno nepoželjni za djecu do treće godine starosti. Naravno, reći će neki, pa ima nekih sadržaja koji su edukativni i koji potiču kreativnost, da točno, ali to su sve sadržaji za djecu stariju od tri godine. I opet, bez obzira na svu kvalitetu sadržaja potrebno je voditi brigu o vremenu gledanja ili igranja.

 -S druge strane spoznaja o razvoju djeteta na višoj je razini nego što je bila prije. Informacije su dostupnije i mladi roditelji žele svojoj djeci omogućiti što bolju „startnu“ poziciju za budućnost  tako što ih od najranije dobi uključuju u razne sportske klubove, glazbene i škole stranih jezika. To u suštini ne bi trebalo biti preveliko opterećenje za dijete, ali ovisi o tome je li njemu na tim aktivnostima zabavno ili se od njega očekuje određeni nivo uspjeha. Tako postoji mogućnost da se dijete preoptereti, što je svakako loše, ukoliko od svakodnevnih aktivnosti nema slobodnog vremena. Većinu stvari roditelji u osnovi dobro zamišljaju, ali ne valja ako pretjeraju ili ako od djece očekuju da oni ostvaruju njihove neostvarene želje, nedosanjane snove, a ne uočavaju djetetovo zadovoljstvo ili nezadovoljstvo tim aktivnostima.   Jer vrijeme provedeno u vrtiću nije slobodno vrijeme. On je strukturiran i ima pravila po kojima se radi i koji je na neki način djetetu obaveza, nakon kojega bi ono trebalo biti slobodno.

Djetetu treba slobodno vrijeme, vrijeme kad ne radi ništa i kad nema nikakvih obaveza.  Treba mu dosada. Dosada rađa kreativce. Dokolica i dosada su nužne. U vremenu kad ne radi ništa i kad se dosađuje tek tada njegova mašta proradi, tvrdi Budimir.  Sam smišlja vlastitu zabavu od igračaka i stvari koje ga okružuju i pronalazi načine kako ih učiniti zanimljivijima i drugačijima.

Ovo je samo dio od bezbroj tema o kojima će se uskoro u Karlovcu otvoreno progovoriti i raspravljati. Život svakoga od nas je jedinstven i približno jednako opterećen i težak, a u teškim trenucima ljudi si pokušavaju pomoći na razne načine. Da ne biste bespotrebno lutali i zalutali, odgovore na neka pitanja i dileme potpuno besplatno i vremenski neograničeno moći ćete dobiti u Tjednu psihologije, na kojem će karlovački psiholozi biti samo vama na raspolaganju. U konačnici, zar nije uvijek u životu dobro imati nekoga uza sebe tko će čuti što govorite, koji vas neće osuđivati, jer sve o nečemu ovisi i nikad na prvu nije onako kako se čini i tko će iz vas izvući ono najbolje.

Naravno sve ovisi samo o vama, a oni će vas čekati.

R.Benković

Foto: Igor Čepurkovski