Unatoč svemu nikad nisam doživjela zajedništvo kao u ratu

Na više od 700 književnih susreta i razgovora s oko 40 tisuća djece sudjelovala je u protekle tri godine spisateljica Bojana Meandžija, od kad je njezin autobiografski roman „Trči, ne čekaj me…“ u kojem opisuje svoje odrastanje u ratom zahvaćenom rodnom Karlovcu ugledao svjetlo dana.

-Kao klinka nisam htjela biti književnica, čak sam imala problema s pisanjem školskih zadaćnica jer nikako nisam mogla započeti priču. Da sam imala namjeru pisati u tom trenutku vjerojatno bi moja knjiga zvučala puno drukčije.

Roman je napisala sa šesnaest godina u vlažnim prostorijama skloništa za vrijeme Domovinskoga rata.  Iskreno, djetinje, dramatično štivo bez mržnje iz priče trinaestogodišnje djevojčice Bojane koja se na svoj trinaesti rođendana s pravom pita tko joj je oduzeo pravo na sreću.

-Ovo nije trebao biti roman već sastavak mojoj učiteljici, tadašnjoj razrednici iz hrvatskog jezika u trenutku kada se dogodilo nešto što ja kao dijete nisam vidjela nigdje osim na filmovima. U jednom trenutku počneš razmišljati kako si u jednom satu poslijepodneva morao prestati biti dijete od 13 godina i postao odrasla osoba koja se odjednom našla u tome gdje treba razmišljati kako preživjeti, a ne hoće li se ići igrati s prijateljima.

Tada još nije znala da je počela pisati knjigu, jednostavno je željela ostaviti trag jer joj je u mislima proletjela misao; što ako nikada ne izađe iz skloništa. Prijelomni trenutak dogodio se nakon 25 godina od rata. Odlučila je papire izvaditi iz ladice i svima pokazati viđenje rata iz perspektive djeteta.

-S obzirom da je pisana iz te perspektive rat je stavljen kao metafora ljudske gluposti i poanta je rečenica s kojom volim završiti književne susrete s djecom, a taj je; obitelj je najtopliji pokrivač kada ti je najhladnije! Što god da ti se u životu dogodi, koliko god strašnih situacija doživio, obitelj je ta koja te iznese iz svega i akcent je na toj ljubavi i podršci koju sam ja kao dijete imala. Preživjeti takve stvari i to samo okrznuti dokazuje samo koliko su roditelji uložili truda da nas zaštite.

Rat ju je kaže promijenio na bolje, jer neke trenutke ne bi mogla osvijestiti da nije bilo rata. No, kao i svakom djetetu najviše joj je nedostajalo slobode.

-Nisi se imao prilike zaljubiti, nisi imalo prilike ostaviti papirić ispod klupe simpatiji, ono što djetetu treba u odrastanju. Boli me to što mi je netko oduzeo djetinjstvo, oduzeli su nam igračke, ali u životu uvijek moraš naći neke nove. Ako ćemo samo kopati po toj rani nećemo se nikud maknuti.

Za vrijeme rata Bojana je bila pravi mali ratni reporter, snimala je sve.

-Kada je došla Oluja tog dana u svim medijima su govorili kako je Hrvatska pobijedila, no u Karlovcu je i popodne na snazi bila opća opasnost. Svoj radio sam tada stavila balkon i stisnula snimanje. Čule su se ptičice, grad, vriskovi ljudi koji su počeli slavit hrvatsku pobjedu. U sred slavlja se oglasila sirena, prestanak opće opasnosti. Zavijala je kao zvijer koja je u jednom trenutku uginula.

Prilagodba na mir trajala je dugo…prvu večer kad je završio rat u krevet je legla u trenirci i tenisicama, baš kao i u skloništu.

Tada mi je mama po prvi puta rekla; smiješ se skinuti večeras.

Pisanje o ratu i odrastanju u skloništu pomoglo joj je odmaknuti misli od situacije koja je vladala u skloništu. U knjizi se upravo vidi ta dječja neposrednost i odraslo promišljanje koje je uvjetovano situacijom.

-Rat me podsjeća na stanje u kojem padneš s bicikla i nastane krastica na koljenu, onda ti dosadi pa počneš čeprkati po toj rani da ponovno prokrvari, pa opet čekaš krasticu…imam osjećaj da mi cijelo vrijeme čeprkamo po tom periodu, ali iz ugla koji po meni nije ispravan. Nakon perioda od četiri godine u skloništu nikad nisam doživjela veće zajedništvo nego tada. Bez obzira na rat, tugu i neimaštinu sve se dijelilo i nakon svih ovih godina koje su prošle veće zajedništvo nisam doživjela. Iz toga trebamo izvući poantu koliko smo zaista krvavi ispod kože kad se takve stvari događaju.