Marin Lenac dimnjačar: Svašta se nađe u dimnjacima i pećima pa i bunt novca

Kad se Marin Lenac prije 13 godina odlučio na drastičan zaokret u karijeri neki su tu njegovu odluku dovodili u pitanje, no vrijeme je pokazalo da je bio u pravu. Danas radi posao koji ne samo da voli, nego kaže da ga „živi“ i njegova je priča potvrđuje da bez obzira što u životu radili, ako se trudite raditi najbolje što možete cijenit će vas svuda.

Naime, 33-godišnji Karlovčanin školovao se za elektrotehničara- elektromehaničara, no u  struci nije radio niti godinu dana kad je odlučio raditi nešto drugo. Slučaj ili sreća odlučili su da će biti – dimnjačar.

- Puno je nas završavalo tu struku, dva razreda u zanatskog i dva razreda tehničkog smjera. To je bilo previše ljudi, a poslodavce ništa nije sprečavalo da u kratkom roku mijenjaju radnike i da se iživljavaju na njima. To mi se nije svidjelo. Odlučio sam dati otkaz i prijaviti se na burzu. Rekao sam sebi da ću raditi prvi posao koji nađem na oglasnoj ploči sa srednjoškolskim zvanjem. Prvi oglas je bio: „Tražimo dimnjačara“. I to je to! Odlučio sam da ću raditi kao dimnjačar, ispričao je Marin.

Javio se na oglas obrta Energon vlasnika Edija Alagića na Baniji, a pod njegovim mentorstvom ne samo da se zainteresirao za posao nego ga je i zavolio. No, njegova poprilično nagla odluka nije odmah bila prihvaćena.

- Većinom su ljudi u mojoj blizini reagirali s podsmjehom. Moj otac je prvi negodovao, govoreći da me školovao da budem električar i da mi bude lijepo u životu. Danas, nakon što 13 godina radim ovaj posao i sam vidi da nikad u svom primarnom zvanju ne bih uspio kao što sam uspio kao dimnjačar i sad mu nije žao zbog tako drastične promjene.

U početku nije sve išlo glatko, a kako ga je novi poslodavac „bacio u vatru“ i nakon samo nekoliko mjeseci ga pustio da radi sam, tako je, kaže, stekao značajna iskustvo. Dimnjačarski je zanat pekao isključivo kroz rad, jer su mogućnosti za prekvalifikaciju male ili gotovo nikakve.

-Bilo koje otvoreno učilište u Hrvatskoj ne želi otvoriti program prekvalifikacije dok se ne nađe 15 zainteresiranih za zvanje dimnjačar. Trenutno je nemoguće pronaći u cijeloj Hrvatskoj toliko kandidata. Ja sam nakon 12 godina iskustva položio majstorski ispit u Sisku i to je uvedeno u radnu knjižicu kao drugo zvanje, kao i peti stupanj – majstor dimnjačar. I tu je, što se tiče naše države, kraj u obrazovanju. Kad sam počeo samostalno raditi bilo mi je teško jer  nisam imao nikakvog iskustva. Dosta sam griješio, ali moj poslodavac je rekao da bez tih grešaka ne bi naučio i savladao dimnjačarski posao. I priznajem da sam u početku svojim greškama odbio mušterije, danas svojim iskustvom i znanjem vjerujem da sam ih puno više pridobio. 

Marin dimnjačarski posao ne vidi samo sa „štoserom“ i kuglom, jer su ga iskustva kolega iz drugih zemalja podučila da ima puno mjesta na napredak.

-Dimnjačarski posao ide naprijed koliko je dimnjačar zainteresiran da ga unaprijedi, da se školuje i da što više dimnjačarskog posla pokušava savladati. Ono što vidim preko društvenih mreža kod dimnjačara iz drugih zemalja želim i sam to imati i napraviti da napredujem, da posao bude što jednostavniji, a čišćenje što kvalitetnije.

Društvene mreže i Internet otvorili su Marinu vrata ne samo prema novim znanjima nego i prijateljstvima pa je ove godine treći put sudjelovao na godišnjem okupljanju dimnjačara iz cijelog svijeta u Italiji.

-Imam oko 2.700 dimnjačara prijatelja na Facebook-u. Na neki način moj „crni brat“ postao je kolega  rodom iz Bosne, koji radi i Sloveniji. Zamolio me da mu kupim zlatne gumbe u Zagrebu. Tako smo se upoznali i to prijateljstvo i danas traje. On me je odveo na druženje dimnjačara koje se održava jednom godišnje u gradiću Santa Maria Maggiore na sjeveru Italije uz švicarsku granicu. Oni u svom muzeju čuvaju prvi pisani trag o dimnjačarstvu, odnosno dimnjačaru i to su na neki način brendirali. Ima druženja i u drugim zemljama, ali je ovo najveće. Dođu na te susrete i Amerikanci, Japanci, dimnjačari iz cijele Europe… Ove je godine prvi put bio kolega iz Urugvaja. U svih 37 godina koliko se susreti održavaju ja sam prvi i jedini Hrvat koji je tamo bio.

Marin nam je ispričao da je vrhunac skupa povorka gradskim ulicama u kojoj sudjeluje između 3.000 do 5.000 dimnjačara i bez obzira od kud iz svijeta dolaze uniforme su im crne. Povorka privlači i do 30.000 turista iz cijele Italije.

Za tu priliku Marin Lenac ima posebnu uniformu i cilindar, a kako je doznao od kolega iz Njemačke, pravo na nošenje cilindra imaju samo majstori. Ove je godine u povorci Marin bio s kolegama iz Bosne, a potom i iz Velike Britanije s kojima se također zbližio. A zašto je jedini, smatra da je glavni razlog starost dimnjačara i u Hrvatskoj je rijetkost pronaći mladog dimnjačara.

Volio bi da je drukčije. Dvije godine je u OŠ Grabrik imao predstavljanje za prvašiće, a želja mu je da u karlovačkim školama održi predavanje učenicima osmih razreda, ali do sada nitko nije pokazao zanimanje.

Kao dimnjačar susreće se sa svakakvim situacijama, a svašta se pronalazi u dimnjacima i pećima.

-U dimnjacima na stambenim zgradama može se naći sve i svašta. Loptica, igračaka, alata, čekića, odvijača, lutkica, kutija od kondoma… Imali smo jednu anegdotu, jer obrt  prodaje i peći. Jednom je zgodom gospođa kupila peć, koju smo dostavili, a ona nas je zamolila da odvezemo staru peć i bacimo na otpad. Već smo krenuli iz dvorišta kad smo vidjeli da trči za nama, otvorila je staru peć izvadila je iznutra bunt novca.