„Nije najvažnije koliko različitih stvari radimo, nego koliko života unosimo u ono što radimo“

Lucija Perković je svestrana učiteljica informatike i dobitnica nagrade Ministarstva koja svoju ulogu u odgoju mladih shvaća znatno šire od pukog prenošenja znanja. Izvan školskih klupa posvećena je brojnim strastima i hobijima, poput ronjenja, kuhanja, boksa i putovanja na daleke destinacije. Svoje bogato životno iskustvo uspješno prenosi u nastavu, naglašavajući važnost znatiželje, upornosti i kontinuiranog učenja. Kroz osobni primjer ona pokazuje da ispunjen život zahtijeva izlazak iz zone udobnosti i hrabrost u isprobavanju novih stvari.

Povod za ovaj razgovor je prestižna nagrada Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih kojim ste uvršteni među najuspješnije odgojno-obrazovne djelatnike u Hrvatskoj, uz priznanje Oskar zvanja. Što za Vas osobno i profesionalno znače ova nagrada i priznanje i kako vidite ulogu suvremenog učitelja u današnjem društvu?

-Ova nagrada za mene predstavlja veliku čast i jako sam ponosna na nju.  To mi je potvrda da se moja predanost, kontinuirano učenje, kreativnost i spremnost na uvođenje novih pristupa u nastavu prepoznaju i vrednuju. Posebno mi je drago što je prepoznat moj rad koji nije usmjeren samo na ostvarivanje obrazovnih ishoda i konkretnu nastavu, nego i na sate i sate priprema, osmišljavanje i provedbu državnih i međunarodnih projekata, uređivanje školskih stranica, društvenih mreža i školskog  časopisa, sudjelovanje u Erasmus projektu, sudjelovanje na natjecanjima i povjerenstvima za natjecanje, aktivno sudjelovanje kao govornik na međunarodnim konferencijama, stručna usavršavanja, suradnju s kolegicama, volontiranje i rad u nekoliko udruga...

Priznanje Oskar zvanja je dodijeljeno odgojno-obrazovnim radnicima koji su napredovali u položajna zvanja, kao npr. mentor, zvanje u koje sam napredovala krajem prošle školske godine.

Moja obitelj i bliski prijatelji dobro znaju koliko puta sam ih odbila i ostajala doma zbog raznih dodatnih poslova i rada...Naravno da i ne spominjemo brojne pogreške, prilagodbe i odricanja, često se vidi samo naš konačan rezultat, ali ne i cijeli put koji je do njega doveo. To ljudi van prosvjete rijetko vide.

Smatram da je uloga suvremenog učitelja mnogo šira od samog prenošenja znanja. Učitelj je danas mentor, motivator, osoba koja učenicima pomaže razviti kritičko mišljenje, kreativnost, odgovornost i sposobnost snalaženja u svijetu koji se neprestano mijenja, doktor, mama, tata, prijatelj, psiholog... Mi smo sve to svaki dan i ljudi toga nisu svjesni. A i vrlo često nemamo dovoljnu podršku svog rada, dosta se ismijava naše školovanje i naš posao. Zamislite da ja vama dolazim na posao i govorim vam kako da radite novinarski posao, a nemam veze s tim poslom, ili bankaru govorim kako da radi posao sa financijama. Eto tako je često nama u školi, ljudi misle da znaju ovaj posao bolje od nas samih.

Tehnologija i digitalni alati otvaraju brojne mogućnosti za kvalitetnije i zanimljivije učenje, ali njihova je vrijednost najveća kada su povezani s promišljenim pedagoškim pristupom, istraživanjem, suradnjom i stvarnim životnim situacijama. Vjerujem da je važno učenicima pružiti priliku da budu aktivni sudionici vlastitog učenja, da se ne boje pogrešaka i da nauče kako doći do rješenja, a ne samo kako pronaći točan odgovor.

U današnjem društvu učitelj ima važnu ulogu u odgoju mladih ljudi koji će biti empatični, odgovorni, samostalni i spremni surađivati s drugima. Zato smatram da kvalitetno obrazovanje počinje odnosom povjerenja, međusobnim poštovanjem i vjerom u mogućnosti svakog djeteta.

Rad u školi zahtijeva stalno stručno usavršavanje, ali i veliku dozu empatije i energije. Što Vas u nastavnom radu najviše motivira i ispunjava kada uđete u učionicu?

-Najveća mi je nagrada kada vidim da mi se djeca vesele, da vole dolaziti na moju nastavu, da uživaju u mom načinu rada i s veseljem uče predmet koji predajem. Volim se šaliti, i na svoj i na tuđi račun, a moji učenici to objeručke prihvaćaju pa često zajedno stvaramo atmosferu ispunjenu smijehom i pozitivnom energijom. Naravno, kada se radi, onda se radi – važno mi je da učenici znaju kako uz opuštenu atmosferu dolaze i odgovornost, trud i ozbiljnost u radu. Sami učenici često kažu da sam stroga, ali pravedna, i da se volim šaliti. Vjerujem da je upravo taj spoj jasno postavljenih očekivanja, pravednosti, međusobnog poštovanja i humora ključ stvaranja dobrog odnosa s učenicima. Rad u školi zahtijeva mnogo strpljenja, energije, razumijevanja i, prije svega, dobre volje. No, kada svoj posao radite s ljubavlju, svaki osmijeh učenika i svaki njihov uspjeh podsjećaju vas zašto ste odabrali upravo ovaj posao.

Uz predani rad u školstvu, poznati ste po svojoj iznimnoj svestranosti i dugogodišnjem aktivnom članstvu u Klubu za podvodne aktivnosti „Vodomar“ iz Duge Rese. Kako je započela Vaša ljubav prema ronjenju i ulozi podvodnog modela te što Vas je najviše privuklo tajanstvenom podvodnom svijetu?

-Ronjenjem sam se počela baviti 2015.godine, kad sam početni tečaj položila na istoku Meksika. Zaljubila sam se na prvi pogled. To je jedan skroz drugi svijet ispod površine. Vi ste tamo dolje uljez i sve to treba promatrati s velikim strahopoštovanjem. Nakon nekog vremena sam se učlanila u Vodomar i ponosno i dalje nosim obilježja Vodomara.

Uloga podvodnog modela zahtijeva visoku razinu fizičke pripremljenosti, smirenosti, kontrole disanja pod vodom i svjesnosti svoje okoline. Kroz rad u KPA „Vodomar“ ostvarili ste i vrhunske međunarodne rezultate, poput zlatne medalje na Europskom prvenstvu u podvodnoj fotografiji u Portugalu, kao model. Kakvo je to bilo iskustvo i što za Vas znači predstavljati svoj klub na europskoj razini?

-Ta medalja je jedno predivno iskustvo, popeti se na pozornicu, na postolje prvog mjesta i gledati u svoju zastavu dok slušate hrvatsku himnu, sa zlatom oko vrata. Nestvarno iskustvo. Ponekad se i dalje moram uštipnuti da se osvijestim da se to uistinu dogodilo. Nakon toga sam s fotografom otputovala na Kubu, na svjetsko natjecanje, gdje smo završili na 8. mjestu, što je isto odličan uspjeh.

Podvodni model mora imati dobre ronilačke vještine, disciplinu, smirenost, samokontrolu i dobro komunicirati s fotografom ispod površine, ne smije vam se dogoditi da paničarite pod vodom, uostalom nemate vremena za to. Vrijeme curi i natječete se. I morate dosljedno poštivati ronilačka pravila i sigurnosne procedure.

Biti članom hrvatske reprezentacije u podvodnoj fotografiji je bilo jako zanimljivo i uspješno doba mog života.

Poznato je da gajite i veliku ljubav prema kuhanju. Kakvu i koju kuhinju privatno najradije pripremate, koje okuse volite istraživati te kako je izgledalo Vaše iskustvo sudjelovanja na svjetskom kuharskom natjecanju? Imate li kakve planove vezano za kuhanje u budućnosti?

-Kuhanje je još jedna moja velika strast, a posebno me veseli kada mogu spojiti kreativnost, istraživanje novih okusa i zadovoljstvo ljudi za koje kuham. Imala sam priliku kuhati i na brodovima i jahtama za manje skupine ljudi, a i na privatnim zabavama i rođendanima, što je iskustvo koje me posebno veseli jer hrana na takvim mjestima ima dodatnu čar – okuplja ljude i stvara lijepe zajedničke trenutke. Volim pripremati raznovrsna jela, eksperimentirati s namirnicama i okusima te svakom jelu dati osobni pečat, dodati začin koji je „nemoguć“ u tom tanjuru, e meni se baš sviđa. I ispadne odlično.

Posebno iskustvo bilo je sudjelovanje na međunarodnom online kuharskom natjecanju Favorite Chef, na kojem sam osvojila izvrsno drugo mjesto, no bez nagrade bilo koje vrste. Zlatno mjesto je čini mi se dobilo putovanje u New York, kuhanje s poznatom šeficom kuhinje i naslovnica jednog kuharskog časopisa. Natjecanje se odvijalo tako da sam slala fotografije jela koja sam pripremala, a uspjeh je uvelike ovisio i o podršci ljudi koji su redovito glasali za mene putem poveznice. Postojala je i mogućnost doniranja novčanih sredstava u dobrotvorne svrhe. Samo natjecanje je bilo poprilično stresno, jer sam redovito podsjećala prijatelje da kliknu na moju poveznicu, što je potrajalo nekoliko tjedana.

Što se tiče samog kuhanja, neko određeno vrijeme sam planirala posvetiti se samo kuhanju. Naime, dogovarala sam i planirala kuhati po privatnim zabavama i rođendanima, a mi Hrvati nemamo to u navici. Naručit ćete dostavu, pizze ili catering i počastit ekipu. Moj plan je bio doći k vama doma, s unaprijed kupljenim namirnicama, kuhati vam za taj događaj, posluživati vas, raditi koktele i pića i nakon nekog određenog vremena, pospremiti, počistiti i otići, a vi se nastavite zabavljati. Nažalost, mislim da je hrvatsko tržište premaleno za to, a imamo puno jako dobrih chefova i kuhara i eto ideja nije zaživjela. Moguće da je samo bilo krivo mjesto u krivo vrijeme.

Jedna od Vaših trenutnih strasti u kojoj ste vrlo aktivni jest boks, bavite li se još nečim. Što Vam boks kao sport pruža u svakodnevnom životu, pomaže li Vam u oslobađanju od stresa i kako disciplinu iz ringa prenosite na ostale životne izazove?

-Uh, probala sam trx, pilates, Krav Magu, trčanje, gimnastiku, streljaštvo, alpinizam, skijanje... Boks mi je trenutna strast i za mene je odličan način da izbacim višak energije, oslobodim se stresa i dovedem tijelo i glavu u red. Ponekad je lakše nekoliko rundi odraditi na vreći nego pokušavati riješiti sve životne probleme odjednom. Nakon treninga osjećam se rasterećenije, samopouzdanije i spremnije za nove izazove.

Ono što posebno volim kod boksa jest to što vas brzo nauči da nema prečaca. Potrebni su rad, disciplina, upornost i spremnost da prihvatite vlastite pogreške. Kolege su odlični, svi si pomažemo kad treba, a trener fantastičan. No ne ide svaki trening savršeno, baš kao što ni u životu ne ide uvijek sve po planu i trenutnom raspoloženju. Važno je ne odustati nakon prvog primljenog udarca, nego se pribrati, naučiti nešto iz situacije, poravnati nos i nastaviti dalje (smijeh).

Volim izazove, ne bojim se isprobavati nove stvari i vjerujem da čovjek raste upravo onda kada izađe iz svoje zone udobnosti. A ako me pitate što sam naučila iz boksa, rekla bih da nije najvažnije koliko snažno možete udariti, nego koliko dobro možete kontrolirati sebe. Naravno, uvijek je dobro znati i kada se treba sagnuti i izbjeći udarac.

Strastvena ste zaljubljenica u putovanja. Što za Vas znače odlasci na nove destinacije, upoznavanje različitih kultura i kako ta iskustva obogaćuju Vaš pogled na svijet? Koje su vam najdraže destinacije koje ste posjetili?

-Putovanja su za mene način života, prilika da upoznam svijet iz neke nove perspektive i stalno pomičem vlastite granice. Volim nova mjesta, ljude, kulture, običaje i hranu, a posebno me veseli kada putovanje uključuje nešto više od klasičnog turističkog obilaska. Smatram da nas putovanja čine otvorenijima, tolerantnijima i spremnijima prihvatiti različitosti. Često tek kada upoznamo drukčije načine života shvatimo koliko toga možemo naučiti od drugih, ali i koliko više cijenimo ono što imamo kod kuće. Mislim da je život prekratak da bismo stalno ostajali u poznatom i sigurnom. Svijet je velik, zanimljiv i pun nevjerojatnih iskustava, a ja ga želim upoznavati dok god imam znatiželje, energije i želje za novim izazovima. I, naravno, uvijek postoji još neko novo mjesto koje treba istražiti, neko jelo koje treba kušati ili neko podmorje koje čeka da ga otkrijem!

Naj destinacije, za sada, su mi Rusija, Kuba, Egipat, Meksiko, Kalifornija, Britanski Djevičanski Otoci i Island. Ima ih još, ne nemate dovoljno mjesta u članku da ih sve pobrojim (smijeh).

Od informatičke učionice i školskih nagrada, preko podvodnih dubina i boksačkog ringa, pa sve do vrhunske kuhinje i dalekih putovanja – kako uspijevate uskladiti sve te različite strasti i koja je Vaša poruka čitateljima o tome kako živjeti ispunjen i svestran život?

-Ponekad se i sama zapitam kako sve stignem! (smijeh) Mislim da je tajna u tome da radim ono što volim i da me znatiželja stalno vuče prema novim izazovima. Ne doživljavam informatiku, ronjenje, boks, kuhanje ili putovanja kao potpuno odvojene svjetove. Sve su to dijelovi mene koji me na različite načine ispunjavaju, pokreću i potiču da učim nešto novo i nekako sam ih sve uspjela posložiti da mi stanu u raspored. Naravno, ne mogu uvijek svemu posvetiti jednaku količinu vremena, ali trudim se pronaći ravnotežu u svojoj svakodnevici i ne odustajati od onoga što me veseli.

Vjerujem da čovjek ne bi trebao prestati istraživati svijet i vlastite mogućnosti samo zato što je završio školu, pronašao posao ili dosegnuo određenu životnu dob. Učenje nije rezervirano samo za učionicu, baš kao što ni hrabrost nije rezervirana samo za boksački ring. Ponekad treba imati hrabrosti započeti nešto novo, prihvatiti da u tome nećemo odmah biti dobri i dopustiti si da pogriješimo. Svi u svemu novome krećemo od nule. Nitko nije rođen kao savršen skijaš niti od prvog urona naučio sve o ronjenju.

Svojim učenicima uvijek bih poručila da ne moraju biti izvrsni samo u jednom području. Neka istražuju, postavljaju pitanja, isprobavaju nove stvari i otkriju što ih istinski veseli. Možda će netko od njih biti vrhunski sportaš, netko kuhar, a netko će, baš poput mene, poželjeti isprobati pomalo od svega. Ako vas zanima naravno. I to je sasvim u redu! Važno je pronaći ono što nas pokreće i ne bojati se krenuti za tim.

A čitateljima bih poručila da ne čekaju savršen trenutak za ostvarenje svojih želja. Mislim da nije najvažnije koliko različitih stvari radimo, nego koliko života unosimo u ono što radimo. Želim ostati osoba koja je spremna učiti, smijati se, pogriješiti, pokušati ponovno i oduševiti se nečim novim. Ako pritom uspijem svojim primjerom potaknuti barem jedno dijete da vjeruje u sebe i odvaži se slijediti svoje snove, onda sve te moje strasti imaju još veći smisao.

Pronađite vrijeme za ono što vas veseli, za ljude koje volite, za putovanja, nove vještine i male osobne pobjede. Ne moramo svi osvajati snijegom okovani Velebit, roniti u dubinama s morskim psima ili ulaziti u boksački ring, ali svatko od nas može pronaći nešto zbog čega će mu oči zasjati.