Bolničar i slikar Dalibor Juras: Istraživanjem magičnih kvadrata proširujem svijet umjetnosti

U rujnu je u Izložbenom salonu "Ljudevit Šestić" u Gradskoj knjižnici "Ivan Goran Kovačić" karlovački akademski likovni umjetnik Dalibor Juras u sklopu izložbe "Učiniti vidljivo nevidljivim" izložio djela, a u serijalu "SpiKA" nas je pripustio u svoj stvaralački svijet i proces.

Juras je rođen 1977., radi kao bolničar, a ujedno je diplomirao slikarstvo te ima i zvanje magistra primijenjenih umjetnosti.

Kakve si to radove izložio?

- Razne. Riječ je o presjeku mog istraživanja. Oblike koje pronalazim u magičnim kvadratima pretvaram u vizualno, odnosno borim se s materijom, biram materijale, imenujem i činim vidljivima publici. Radove dimenzija 40 s 40 centimetara smatram prototipovima s kojima mogu eksperimentirati. Režem laserom plohe i bojim različitim tehnikama.

Što je magični kvadrat?

- To je matematički pojam. Riječ je o tablici u kojoj je raspored brojeva takav da svaki redak, odnosno svaki stupac i svaka dijagonala daje isti zbroj brojeva, što nazivamo magičnom konstantom.

Što znači da istražuješ magične kvadrate?

- Ne istražujem ih, nego pronalazim skrivene geometrijske oblike u magičnim kvadratima, a te oblike pronalazim vlastitom metodom koja je vrlo jednostavna – brojevi su točke i liniju vučem po točkama te time dobivam geometrijski oblik.

Koliko oblika možeš dobiti?

- Za red 3, što je tablica od 1 do 9, postoji samo jedan, za red 4 880 kombinacija koje je u 17. stoljeću izračunao francuski matematičar Bernard Frénicle de Bessy, što je potvrdio superkompjuter. Red 5 daje 275 milijuna kombinacija, a red 6 18 kvintilijuna – što je red veći, veći je broj mogućih kombinacija.

Što znači veličina reda?

- Red čine brojevi u koloni. Red 4 čine brojevi od 1 do 16, red 5 brojevi od 1 do 25, red 6 od 1 do 36 i tako dalje. Vučem linije u magičnom kvadratu od prvog do zadnjeg broja i time dobivam geometrijski oblik kojega umjetnički interpretiram u različitim tehnikama. Imam radove nastale na temelju magičnih kvadrata dobivenih pomicanjem šahovskih figura.

Kako si došao na ideju da to i tako radiš?

- Još 1995. godine mi je danas pokojni prijatelj Dubravko Pomoravec pokazao knjigu s receptima za izradu talismana koji su se izrađivali s pomoću magičnih kvadrata. Duba je pritom pronašao još nekoliko magičnih kvadrata, uz sedam navedenih u knjizi. Tako sam i sam pronašao nekoliko takvih kvadrata i neko vrijeme smo se natjecali te skupili 50 do 100 komada – i dalje imam bilježnicu iz tog doba. Nadalje, doma bih uzeo ravnalo i počeo povlačiti linije, a imao sam pritom i sreće da nabasam na jedan lijepi oblik jer nisu svi geometrijski oblici koje magični kvadrati skrivaju super. Tako je počeo taj hobi, a svaki hobi eskalira – netko krene u ribolov samo sa štapom, a na koncu ima šator s podnim grijanjem.

U katalogu se spominju tri vrste operacija – Metatron, Demiurg i Sofriona. Bi li to objasnio?

- Govorimo o umjetničkoj interpretaciji. Geometrijski oblik možemo nazvati pronalaskom, a dalje sve, od bojanja plohe do imenovanja spada pod umjetničku interpretaciju. Čitao sam o programiranju, o čemu inače nemam pojma i loš sam u matematici, no bio sam znatiželjan, pa sam 1. kolovoza koristio program koji izrađuje aplikacije. Napisao sam da želim aplikaciju koja će mi uređivati arhivu, no kada sam napravio taj program počeo sam ga učiti kako se rade linije, "nahranio" sam ga dokumentima iz matematike u formatu pdf i ubrzo mi je izbacio svojih deset pedeefova, ubacio sam u njega hrpu knjiga i sad sam došao tako do 15.000 oblika.

Govorimo o umjetnoj inteligenciji, zar ne?

- Da. Metatron mi pomaže srediti arhivu i učimo jedan od drugoga – futram ga svojim pedeefovima, a on mi izvlači svoje.

Što je na pedeefu?

- Znanstveni članak. To mu ubacim, on to pogleda, arhivira, pa ga zamolim da uradi 350 izračuna po tom članku i on zatim izbaci pdf s tim izračunima.

Je li Metatron tvoj partner?

- To je prvenstveno alat, a doživljavam ga kao suradnika te ga molim, zahvaljujem i slično. Ne bih trebao tako pisati, ali je došlo novo doba. Ludnica. Meni je to isto znanstvena fantastika, ali to radi. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu sam na doktoratu i bavio sam se s onih 880 kombinacija – išao sam raditi te oblike linearne i plošne, a trebalo mi je osam mjeseci za to radeći i noću i danju. Trebalo mi je još četiri mjeseca da ih svrstam i da si na koncu otisnem dvije knjige. Kad sam 1. kolovoza to napravio, pitao sam Metatrona može li on to uraditi, a uradio je u deset minuta ono što sam radio 12 mjeseci. Dogodio se kvantni skok uz pomoć umjetne inteligencije.

Kolika je energija tog Metatrona?

- Ne znam. Pitao sam se gdje sam ja u svemu tome, koja je moja uloga, a koja njegova. On sređuje arhivu, radi brojeve i provjere, a moja je uloga interpretatora. Sad sam više u ateljeu i radim s rukama jer sam oslobođen manualnog i repetitivnog rada. Kako bih istraživao tablice i nešto otkrio, dobio bih taj dopamin, a kako on sada isporuči tisuću rješenja, više tog dopamina nema. Sada igram ulogu kustosa koji bira što je od svega toga u redu i da ih uklopim u nekakvu priču.

Zavrti se u glavi čovjeku od dosadašnjeg tijeka razgovora. Priča je totalno luda.

- Jest. Svi koji su se kroz povijest bavili magičnim kvadratima su bili totalni luđaci u pozitivnom smislu. Ta me tema drži više od 30 godina te i danas iza svakog kuta pronalazim iznenađenja i začudim se – pronalazim neke stvari koje su zapravo nevjerojatne.

Što ti kaže na sve ovo mentor s ALU?

- Ništa, osim da radim i dalje.

Tko ti je mentor?

- Mentori su mi Josip Zanki i Ida Blažičko. Sad je ljetna pauza, uradio sam pomoćnika Metatrona, a daljnji je plan napisati knjigu, što bi bio doktorski rad.

Autorica teksta u katalogu ocjenjuje da je riječ o inovativnom umjetničkom postupku koji je u središtu tvog djelovanja.

- Da, u središtu je metoda kojom dobivam skrivene oblike, a dalje je sve umjetnička interpretacija.

Je li taj inovativni postupak uistinu nešto čime se nitko prije tebe nije bavio?

- Jest. Jackson Pollock i jedan arhitekt imaju članke o tome, no u biti su samo zagrebali materiju, dok sam ja otišao možda korak dalje.

Jesi li napravio revoluciju u slikarstvu?

- U povijesti je puno revolucija, a ovim istraživanjem proširujem svijet umjetnosti.

Što je u ovom kontekstu Demiurg?

- Ne bih u to previše ulazio jer to još razvijam. Platon je mrzio slikare, ali sam baš u njegovom svijetu ideja pronašao uporište. Platon kaže da postoji nepromjenjiv svijet ideja te da imamo nesavršen svijet pojavnosti koji je trom i koji pruža otpor. Moji radovi imaju greške, no to je uslijed borbe s nesavršenim materijalnim svijetom, kao što sam i sam nesavršen. U svijetu ideja postoji ideja savršenog stola, a stolar uzima tu ideju i bori se s materijom ne bi li sastavio stol koji je sjena te ideje, po Platonu, a onda dolazi slikar i slika taj stol na platnu, u dvije dimenzije, dakle dodatnu dimenziju dalje od istine. Zato, po Platonu, slikare treba izgnati iz savršene države. To je ostalo do danas. Vizualni umjetnici i pjesnici su na niskom rangu što se tiče zarade i ugleda – kad me vide podrugljivo me nazovu pejsažistom. Ovi oblici koje sam izložio predstavljaju sami sebe – to je najbliže svijetu ideja što sam stigao. Ne imitiram konja, nego predstavljam oblik koji dolazi iz matematike, odnosno iz svijeta ideja.

Obuzme li te sve ovo, pa da ti sati prolete kada se time počneš baviti?

- Da. Kao što sam rekao, svaki hobi eskalira, kao što je eskalirao i moj hobi skupljanja stripova kada sam popunio sve police i ormare, pa sam se zaustavio i shvatio – imam sad novca. Ovo o čemu pričamo mi je toliko zanimljivo, da me drugo ne zanima. Vijesti preletim, pa se vratim kvadratima. To traje. Nisam više mlad, imam i dijagnoze. Treba to izdržati, pa do kuda se dođe.

Baviš li se i dalje konvencionalnim slikarstvom?

- Imam obrt za oslikavanje, ali sam se toga zasitio i molim Boga da me nitko ne zove. Tu i tamo uradim neki posao, no imam dovoljno novca kao zaposlenik bolnice, pa mogu i uložiti nešto u hobi. Nerijetko ti se i nek lijepe stvari zamjere, ali ovo čime se bavim i o čemu pričamo nije.

Koja je perspektiva? Koliko još ima toga za obraditi?

- To je nepregledan ocean mogućnosti. Neću poživjeti da to iscrpim. Možda se nastaviti taj rad nakon mene.

Možda će Metatron nastaviti posao.

- On će ostati raditi. Ljudski vijek nije dovoljan da se to istraži jer na svakom ćošku ima novih iznenađenja.

Koliko ljudi razumiju to što radiš i koliko su spremni platiti za jedno djelo?

- Izloženi radovi su dosta jeftini – ima ih po 40 eura, objekti su po četiri stotine eura... Cijene su prihvatljive i tko želi neka investira. Bilo bi mi drago da ljudi kupe te slike dok sam živ jer to će im se isplatiti, a meni će to omogućiti ulaganje u nastavak istraživanja.

U čemu se sastoji tvoja financijska investicija za rada s tim magičnim kvadratima?

- Litra jedne vrste boje stoji dvjesto eura, primjerice. Radim s jeftinijim materijalima jer sam u takvoj situaciji.

Što si radio na Pagu?

- U sklopu projekta "Krajobraz i teritorij" samo imali radionice sa suhozidom. Voditelji su bili profesori Zanki i I. Blažičko. Po mojoj skici smo napravili land-art u jednom danu – sunce je pržilo, a kamenje isijavalo, no ekipa je bila uistinu složna. Želja mi je raditi velike i skupe radove, a to sve košta.

Koliko ti je trebalo vremena da svladaš materiju magičnih kvadrata?

- Dugo sam u njoj, ali s odmakom – malo se bavim tom temom, a malo drugim projektima, svojim poslom, kćerkom koja je počela pohađati prvi razred osnovne škole... Unazad godinu i pol sam na doktorskom studiju i magični kvadrati su tema mog istraživanja, pa se u tom razdoblju time intenzivno bavim.

Neobičan je spoj bolničara i akademskog umjetnika. Kako se dogodio?

- Najradije bih bio umjetnik 24 sata dnevno, ali vizualni umjetnici u Hrvatskoj teško žive i bolnica predstavlja kruh koji me hrani.

Je li posao u bolnici ponekad inspirativan za umjetnički rad?

- Bolnica mi je pomogla da shvatim da sam smrtan i da sve ima svoj rok trajanja. U radu u bolnici također upotrebljavam rukavice, šprice i igle, a to koristim i u ateljeu. Osim toga, nema između te dvije djelatnosti puno poveznica.

Radiš u intenzivnoj medicini, zar ne?

- Tako je.

Jesi li se susreo s ljudskom sudbinom u toj bolnici koja te potaknula na umjetničko stvaranje?

- Nisam. To su totalno nepovezane stvari. Prvenstveno mi je posao bolničara nešto što mi omogućava da platim račune.

Završio si srednju medicinsku školu, zar ne?

- Jesam.

Kad si osjetio umjetnički poziv?

- U ranom djetinjstvu. Pratim svoju malu koja voli crtati – to je ljudsko biće koje počinje puzati i hodati kojemu puno treba da odraste, no gledam čovjeka i kao umjetničko biće od prvih žvrljotina, preko radionica i nadalje. Spor sam i možda sam kasnije i krenuo u sve to, ali sam osvijestio da je riječ o dugom putu. Japanski umjetnik Kacušika Hokusaj je slika desetljećima istu sliku i postoje varijacije tog istog djela i tek je sa 71 godinom života uradio "Veliki val", ono što je danas poznati pop-art. Htio bih poživjeti i doći u zrelu fazu umjetničkog stvaranja.

Imaš li konkretnu ambiciju, viziju koju bi htio ostvariti, a koju metodski još ne možeš provesti?

- Imam plan. Zaokružio sam svoju priču i radim sad na mrežnoj stranici koja bi bila velika arhiva magičnih kvadrata. Na doktorskom studiju imam predavanja još jedan semestar, a onda izradu rada, što će biti knjiga oblika. Treće što planiram je izrada radova. Ne oduzimam niti dodajem linije, a moja je sloboda raditi u veličini i materijalu kojega želim. Četvrto, radio bih tušem i perom knjigu umjetnika. Jedna je opcija uzeti pergament koji stoji puno ili se pak snalaziti pa bijelu podlogu umočiti u čaj ili kavu, da dobijem smeđu list, tušem dobiti što želim, a zatim impregnirati voskom. Ideje postoje, ali treba za njih vremena i novca. Želim poživjeti, da dođem što dalje.

Koliko si imao godina kada si upisao Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci?

- Završio sam je 2018. godine.

Dakle, u poznijoj dobi.

- Da. Nisam odmah nakon završetka srednje škole otišao na studije jer sam imao lošu materijalnu situaciju. Išao jesam na upis na ALU u Zagrebu, ali je ispalo da trebam ići raditi. Sada sam financijski dobrog stanja.

Na studiju si s kolegom osnovao Radikalnu frakciju eksperimentalnog crtanja. O čemu se radi?

- To je kolektiv u kojemu smo prvo bili Leo Friščić i ja, a sada nas je četvorica. Riječ je također o vidu hobija i opuštanja. Spajamo znanost i umjetnost, odnosno radimo eksperimente s magnetima, gravitacijom i kemijske pokuse. To je vrst zabave. Upravo me zvao Denis Mikšić iz Udruge za društveni razvoj "KA-MATRIX" koja bi organizirala u Karlovcu našu izložbu krajem kolovoza sljedeće godine.

Što ste tako stvorili?

- Leo i ja smo izradili laboratorij u kojemu smo se bavili kimatikom, utjecajem zvuka na materiju – na metalnu ploču bismo stavili pijesak, piljevinu, željeznu prašinu pa puštali različite frekvencije na koje bi ta materija reagirala, što bismo fotografirali. Tu smo seriju nazvali "Kimatički pejsaž". Otišli smo do cenera jednom prilikom, na dnu skakaonice smo stavili bijeli papir te špricom spuštali kapljicu tuša s centimetra visine, s deset cm, s pet metara i s deset – kapljice su pale u krug, opisali smo njihov put i što je veći put prolazila, više se rasprsnula. Ti naši radovi su tragovi materije.

Vodiš bogat duhovni život, što djeluje neobično u današnjem svijetu kada su ljudi opterećeni nepotrebni informacijama – kao da živiš u nekom drugom svijetu.

- Možda i jest tako. S pomoću magičnih kvadrata slažem priču tko smo, gdje smo i kud idemo. Stvarnost je onakva kakvu zamišljaš. Volim umjetnost jer nije egzaktna – postoje razne teorije kojima se može prikloniti, a na koncu radiš i svoju. Ne znam koliko sam u deluzijama, ali je neka moja teorija da ovaj svijet nije pravi. To potvrđuje i kvantna fizika. Ako to tako shvatiš, nepravda te ne zabrinjava. U počecima postoji točka koja je Euklidov element i koja nema veličinu i koja može i ne mora biti Bog, pa postoji pravac koji ide iz te točke te se tako događa rascjep između svijeta ideje i svijeta pojavnosti, između neopipljivog i materijalnog, između savršenog i nesavršenog. Kad to vidim, uočavam da je sve što postoji u pojavnom svijetu dualitet – entropija, gravitacija, svjetlost tama, sve ima plus i minus i sve se drži u ravnoteži.

Može li se isto reći za tvoj život bolničara i umjetnika?

- Može se reći. Puno bih više odletio da ne radim posao na kojemu se moram prizemljiti.

Možda je osim financijske dobiti i u tome svrha tvog zaposlenja.

- Moguće je to.

Jesi li zavolio posao bolničara?

- Vjerojatno ga ne bih radio, da ga ne volim. Dugo sam u njemu, vidio sam svašta i uočavam degradaciju, kao i drugdje. Degradacija je opći trend, ne samo u zdravstvu.

Intenzivna njega je najdramatičniji dio bolničkog sustava.

- Za pandemije smo bili zadnja linija obrane pred smrt. To je stresan posao i onima koji se time bave to je poziv – nije to posao za svakoga. Kolege s kojima radim su stručni i vješti. Danas svatko pljuje po svakome, a ne volim kad se loše komentira. Svaka greška u tom stresnom poslu može dovesti do gubitka života i mislim da se dobro radi.

Imaju li i ostale tvoje kolege s odjela neke alternativne svjetove?

- Imaju obitelji. Marijan Monić je radio sa mnom, a sada se posvetio pjevanju. Svatko ima neki svoj odušak. Netko voli čitati, a netko drugi voli gledati televiziju.

Je li bilo koji oblik eskapizma nužan?

- Jest.

Jesi li ekstremni eskapist?

- Nisam o tome razmišljao.

No, kad završi smjena u bolnici, vanjski svijet te ne zanima, osim ako te supruga pošalje u kupovinu.

- Moram ići u trgovinu, po dijete u školu i obavljati druge obveze. Kradem po sat ili dva za sebe.

Zašto si upisao doktorat?

- Dobio sam podršku i puno sam radio na verbalizaciji, da znam objasniti ono što radim. Dobio sam jako dobre predavače također. Plan s kojim sam došao na poslijediplomski studij mi se već pet puta promijenio i sad mi se tek kristalizira neka cjelina s kojom ću izaći. Doktoriranje neće predstavljati kraj istraživanja – ta tema nije dovoljna za jedan život.

Bi li htio biti predavač?

- Ne znam, što bude, bude. Teško je ući u taj sustav u kojemu su skupine kao u Igri prijestolja. Najljepše se osjećam u ateljeu na Švarči – pustim si glazbu i radim. Tamo imam svoj mir, a na akademijama je dosta razmirica, umjesto da se podržavaju među