Prva dama ratnog novinarstva Željka Pulez: Bili smo inficirani tim poslom, a kod današnjih novinara ne vidim žar

Ovogodišnju dobitnicu priznanja Grada Karlovca, 74-godišnju umirovljenicu Željku Pulez, brigadir Josip Tomačić nazvao je prvom damom ratnog novinarstva, a s ovom autoricom četiriju knjiga o ratnom Karlovcu našli smo se na tržnici radi intervjua iz ciklusa SpiKA prvog dana rujna.

Radili ste kao novinarka prije Domovinskog rata, za rata i do umirovljenja 2006. Što imate za reći o Karlovcu od Vašeg odlaska u mirovinu do danas?
- Jako se promijenio. Osjećam da su ljudi postali apatični, da samo po gostionama pričaju što valja, a što ne i nitko ništa ne poduzima. Mnogo se događa na što treba reagirati ne bi li se stvari promijenile. Apatiji dosta doprinose mediji. Karlovački list je deset godina pružao informacije iz dva kuta i nikad nije gledao samo jednu stranu istine, a toga više danas nema. Karlovački tjednik i Radio Karlovac su strogo režimski mediji i jedino svjetlo se vidi s KAportala. Ne podilazim tom mediju, ali kao da jedini nastavljaju način rada Karlovačkog lista, pa donose više strana i s više aktera.

Ovaj će intervju biti objavljen u Karlovačkom tjedniku.
- Nova generacija novinara je jednostavno podlegla lokalnoj politici, postali su sterilni i nema se više što za pročitati. Uspoređujući Karlovački tjednik s njegovom prošlošću, možemo reći da to danas nisu novine, nego bilten. Radio Karlovac je nekoć bila najbolja regionalna radio-postaja u Hrvatskoj, a danas su daleko od toga. Ne znam sluša li netko uopće Radio Karlovac.

Slušate Vi, ako znate kakav je program.
- Slušam povremeno, da vidim što se događa. Više slušam Trend jer tamo dobijem malo drugačije informacije. Imam osjećaj kao da se na Radio Karlovcu i u Karlovačkom tjedniku ne usude napisati sve što treba. Pogledam na Kaportalu što se događa u Karlovcu. Povukla sam se iz svih aktivnosti, otišla sam na selo, tamo mi je lijepo i ne bih htjela talasati.

Mislite li na Kamensko?
- Mislim. Moju su kuću minirali već 30. rujna 1991. godine jer sam svašta na radiju čitala i u novinama pisala. Točno znam tko je to učinio – kuća je bila sravnjena sa zemljom prije no što su teta i strina napustile Kamensko. Nismo imali pravo na državnu obnovu, no ipak smo uspjeli kuću obnoviti i tamo sam pronašla mir te živim s ptičicama i ostalim životinjama.

Je li netko odgovarao za miniranje Vaše kuće?
- Nije. Tko će odgovarati za to dok mnogi nisu odgovarali za počinjene zločine? Zato sam i napisala knjigu o ratnim zločinima. Imam svu dokumentaciju o počiniteljima zločina u Karlovačkoj županiji. Nitko za to nije osuđen niti se o tome priča. Dragica Vidnjević, koju smo zvali Draga Pilićarka jer je na karlovačkoj tržnici prije rata prodavala piliće, je ubila troje ljudi u Vukmaniću za rata. Podignuta je optužnica protiv nje, a ona je otišla u Srbiju. Zatraženo je njeno izručenje i raspisana je međunarodna tjeralica po kojoj je zaustavljena na aerodromu kad je otišla u Njemačku u posjetu. Nijemci su tražili da im se iz Karlovca dostavi dokumentacija o njenom zločinu i trebalo je u tu svrhu prevesti nekoliko stranica na njemački jezik, a 30 dana nije bilo od naše države ni traga ni glasa, pa je Pilićarka izručena Srbiji. To je primjer našeg odnosa prema ubojstvima koja su tada počinjena. To je za mene poražavajuće i razočaravajuće, posebice stoga što sam obišla sve bojišnice i nagledala se svega i svačega. Mnogi su razočarani.

U čemu se najviše sastoji to razočaranje?
- Naša cjelokupna politika se svodi na to da se ništa ne dira. Kako se može dogoditi da silovane već treći put podnose kaznene prijave protiv onih koji i dalje žive u Vukovaru i koji nisu procesuirani? Na našem sudu postoji sva dokumentacija, policija je istražila ratne zločine, a tek je jedna osoba odgovarala, netko iz Slavskog Polja, ako se ne varam, dok drugi nisu, mada im je sve dokazano. Očekivali smo da će nam biti bolje nakon što smo stvorili državu i da ćemo se početi otvarati, međutim to je sve ostalo tako kao da nemamo hrvatsku državu. Ne postoji snaga za reakciju na bilo što. Zar je najvažnije tko će na koncertu Marka Perkovića Thompsona podignuti nekakav barjak ili staviti nekakvu kapu na glavu? U čemu je problem? Zar je Thompson toliko važan? Volim njegove pjesme jer su rodoljubne, no njegov je problem što je politički radio. Zanima me koliko će ih doći na prosvjed u Zagreb zbog gomile smeća koja se gomila u Lici.

Hoćete li Vi doći?
- Ne mogu jer ne mogu fizički dugo stajati. U 11 mjeseci sam imala dvije teške operacije, a inače ne znam tko bi me mogao zaustaviti, posebice stoga što mi je otac rodom iz Perušića. Moji će Gospićani svi doći. Baš me zanima koliko su ljudi zainteresirani za to koliko nemilosrdno uništavamo Lijepu Našu.

Kako su se zvali Vaši roditelji?
- Josip i Zlata.

Bili su službenici, zar ne?
- Jesu. Moja je majka radila na pošti, a otac je 20 godina radio krvne pretrage u laboratoriju, da bi postao potom sanitarni inspektor. Inače je rodom iz Like, a majka iz Kamenskog. Kad se školovao, doselio se u Sajavac kod ujaka lugara.

U knjigama i u razgovoru govorite Sajavac, a ne Sajevac.
- Tako je. Sajevac je novokomponirano ime. Otkako znam za sebe mjesto se zove Sajavac i dobilo je ime po čađi, to jest saji, kako čađu lokalno zovemo, a koje je letjela po zraku. Na mjestu na kojemu se sada nalazi vojarna bilo je veliko uzgajalište svinja i ta je saja letjela uokolo kada bi tamo spaljivali otpad, pa je selo tako i dobilo ime vjerojatno. Isto tako, Draganić je uvijek bio Draganići, a Turanj Turan.

Jeste li živjeli na Kamenskom kada je izbio rat?
- Nisam tamo živjela – bakina kuća nam je služila kao vikendica i imala sam tamo velik vrt i voćnjak. Zadnji put prije rata sam bila u Kamenskom 30. rujna. Tada sam zaključala vrata i objavila na Radio Karlovcu da su pucali iz vojarne i zapalili tri kuće, gostionu i još dvije kuće u selu. U Karlovačkom tjedniku smo objavili reportažu o tome. Zvao me komandant vojarne i vikao na mene da lažemo. Tu istu večer je moja kuća zapaljena, a kasnije minirana.

Je li Vas iznenadio rat?
- Nije. Iznenadilo me postavljanje barikada. Kolega novinar Velimir Franić i ja smo obilazili te njihove barikade i tada sam shvatila da se iza brda nešto gadno valja. Pokušavali smo s njima razgovarati i ispitivali smo ih zašto postavljaju barikade, što će im to, od čega brane ta sela.

Kad je to bilo?
- Krajem 1990. i početkom 1991. godine. Pratili smo njihove mitinge na Vunskom polju, Autobusnom kolodvoru Karlovac i na Petrovoj gori gdje sam bila s kolegom Mladenom Muićem. Obične ljude smo ispitivali što se to događa, no nitko nam nije znao odgovoriti, ali su svi mahali zastavama i pljeskali.

Što Vas je zabrinulo?
- Ne može se reći da su zavedeni – vjerojatno su tako živjeli čitav život i učili djecu da su oni poseban narod. Po Kamenskom su palili i haračili oni iz Sajavca koji su mojem djedu dolazili čestitati Božić i sjesti nam u kuću, kao što je i on njih obilazio za njihov Božić. Kako se u glavama može tako nešto preokrenuti? To se ne može shvatiti. Bili smo tada sigurni da je rat na pomolu i da će biti svašta. Kad je krenuo rat u Topuskom, odlučili smo ići tamo, a na koncu od devet novinara sam samo ja išla. Tada sam se po prvi puta suočila s granatama – nisam služila vojni rok, nisam znala niti kako puška puca. Shvatila sam da će to potrajati i da to neće biti dobro. Prva knjiga je obuhvaćala razdoblje od lipnja 1991. do travnja 1992. kada je UNPROFOR poslao sladoledare, kako smo ih zvali. Vjerovala sam da će rat stati, no htjela sam da ostane napisano što se događalo, da se ne bi iskrivljavala povijest. Prevarila sam se, pa sam napisala i knjigu o tome što se događalo do kraja rata. Za mnoge se ne zna što su u ratu radili, pa je napravljena i treća knjiga, da se to objasni. Bila sam bijesna zbog toga što se ne procesuiraju ratni zločini, pa je iz tog bijesa nastala i četvrta knjiga. Nažalost, nisam obuhvatila sve, pa se izmijenio zakon zbog čega nisam mogla doći do dokumenata dok se ne donesu pravomoćne presude, a nisu donesene do danas. Nije obrađeno ono što se događalo u Saborskom, a što je totalni primjer ratnog zločina, kao što nisu obrađena niti zbivanja u Lađevcu i Banskom Kovačevcu gdje su bake bačene u bunar. Za to nisam imala dokumente, a za sve što je u knjizi postoje dokumenti.

Jeste li za rata nastojali zadržati novinarsku objektivnost?

- Nastojala sam izvještavati o onome što se događa. Imala sam rubriku komentara u kojoj sam si dozvolila slobodu izražavanja bijesa protiv onoga što su nam radili i kako, odnosno onih koji su to radili.

Jeste li otišli predaleko u tome ponekad pa zaglibili u šovinizam?
- Nisam. U Karlovačkom tjedniku smo imali jako dobru novinarsku školu – svatko tko bi došao, dobio bi starijeg novinara za mentora koji bi ga upućivao u to što se i kako radi, koja je razlika između komentara i vijesti i slično. Mnogi su naši novinari otišli u Zagreb nastaviti karijeru, što je pokazatelj da smo imali dobru školu, a ja sam odlučila ostati u Karlovcu jer nisam htjela zapustiti obitelj. Kada bi dolazili mladi novinari, uvijek bismo im govorili da treba imati dokumente i argumente – ako to imaš, nitko ti ništa ne može. Imati dokumente i argumente je bila moja jedina deviza kroz svih 31 godinu bavljenja novinarstvom. Kada sam znala napisati što je netko uradio, objavila bih dokumente, a rijetko tko bi na moje tekstove reagiralo jer se znalo da imam u ladici još jedan dokument kojega nisam upotrijebila. Bili su svjesni onoga što su činili. Pisala sam bila o tome da se izvozi na tisuće tona željeza, a nije se smjelo jer smo imali Željezaru Sisak koja je to mogla obraditi. Došla sam do dokumenta po kojemu je u kratkom razdoblju izvezeno željeza za 1,2 milijuna njemačkih maraka, a najviše onog željeza koji je opstao nakon gašenja Jugoturbine. Nekadašnji gradonačelnik i kasniji ministar Branko Vukelić nikad to nije demantirao, ali sam zato bila na sjednicama vodstva Hrvatske demokratske zajednice u Karlovcu "glavna glumica". Kad je to objavljeno i kada je priču prenijela cijela Hrvatska, poslala sam kolegu Tihomira Ivku na stranački sastanak računajući da će tamo reći ono što mi u lice inače ne bi rekli. Kad se Ivka vratio, rekao je da će izvještaj napisati, ali da ga ne može objaviti, pa mi ga predaje. To sam preslikala i objavila, nikada nisam dobila niti jedan demanti. Dobila sam od Vukelića moralnu satisfakciju mjesec dana prije no što će umrijeti kada je preko jedne osobe tražio da se s njime nađem na kavi. Odgovorila sam da bi me bilo sram da me netko od Karlovčana s njime vidi na piću. Tako je zvao i Muića, koji se odazvao pozivu. Nastojala sam biti što objektivnija. Najteže je napasti čovjeka. Možda on kao debelo potkoženi političar neće stradati, ali postoji njegova obitelj.

Jeste li neprimjereno pisali o Srbima kao narodu?
- Nisam. Imam prijatelje Srbe koji se nisu o ništa ogriješili, a s onima za koje znam da su pucali na moje selo i na moj grad ne komuniciram.

Je li Vam satisfakcija i gradsko priznanje koje ste dobili?
- Dečkima koji su me odlučili predložiti za priznanje sam rekla da im to neće proći i da me ne nominiraju, međutim igrom slučaja je ta kandidatura ipak prošla. U mirovini sam 20 godina i izvan bilo kakvih događanja. Vrlo se rijetko pojavljujem u javnosti, uglavnom na promocijama knjiga prijatelja. Htjela sam očistiti mozak i pustiti sve, pa se nakon 20 godina pitam je li to uopće priznanje za moj rad ili je nešto drugo u pitanju. Svakome je drago dobiti priznanje i to jest nekakva moralna satisfakcija. Netko je prepoznao da je taj rad ostavio traga u gradu. Bila sam pomalo i zbunjena, ali mi je drago da je to priznanje i stiglo, makar i tako kasno.

Pa makar i od HDZ-ove većine.

- Da. Nisam članica niti jedne političke stranke i bitno mi je radi li netko posao dobro ili ne. Gradonačelnik Ivan Benić iz HDZ-a je grad vodio onako kako bi se trebalo voditi. Bio je stari Karlovčanin koji je unosio dušu u tu dužnost, a odluke su se donosile tako da nije imao tko što prigovoriti, a onda za gradonačelnike dođu oni koji nisu rođeni u ovome gradu, koji se nisu Korane napili niti prošli plesnjake i sve što se događalo. Sad takvi kroje karlovački život. Nepojmljivo mi je to. Zašto to radimo? Nije bitno u tom pogledu o kojoj se stranci radi – oni su svi isti. Niti na državnoj niti na lokalnoj razini ne vidim osobu koja će okupiti oko sebe stručne, da obeća četiri politike na kojima će četiri godine raditi "k'o konji". Odmah bih glasala za takvog, ali takav ne postoji.

Kako to da ste studirali filozofiju i književnost?
- To je priča koju niti moj otac nije saznao. Htio je da studiram pravo, međutim nisam se vidjela u kancelariji s obzirom na to da sam temperamentna. Prijavila sam se na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu jer sam nakon čitanja romana "Branka" Augusta Šenoe poželjela biti seoska učiteljica. Moj otac je bio protiv toga. Na Pravnom fakultetu sam prošla prijemni ispit, no izašavši iz zgrade rekla sam ocu da sam ispod crte a da nisam trepnula. Na Filozofskom sam također bila iznad crte i tako otac nikad nije saznao da sam mogla studirati i pravo. Na koncu me je život doveo do toga da nisam bila učiteljica, a tome je kumovao kolega Danko Plevnik. Dobila sam bila posao u školi i rečeno mi je da se trebam javiti 1. rujna, no u zadnjem tjednu kolovoza sam dobila telegram da se natječaj poništava. Kad sam došla do škole raspitati se što se dogodilo, rečeno mi je da se Plevnik vraća iz vojske i da je njegov otac, koji je bio utjecajan, namjestio da dobije taj posao. Ne znam je li kolega Plevnik saznao za to. Radio je u školi godinu dana, a potom otišao pisati za Komunist. Nisam mogla sjediti doma i javila sam se na natječaj za pripravnika u Karlovačkom tjedniku.

Tko Vam je bio mentor?
- Bogdan Glodić, jedan od najboljih karlovačkih novinara. Puno me toga naučio. Otkrio je moj spisateljski karakter, puno je sa mnom radio i borio se da opstanem jer, kada sam stigla u Karlovački tjednik 1976. godine, 80 posto novinara je bilo srpske nacionalnosti, a samo nas je troje bilo hrvatske, što se pokazalo kobnim 1991. Bacali su mi noževe po stolu i prijetili, otišli su, osnovali Novi Karlovački tjednik (Nokat) i od njih sam proživjela sve i svašta. Gledala sam kako nose pištolje ispod majice u hlačama. To su bili ljudi koji su sa mnom dijelili isti kruh od 1976. do 1991. godine. Kad bih ih srela sada, samo bih okrenula glavu.

Jesu li i dalje u Hrvatskoj?
- Nisu. Sredoje Simić je otišao u Srbiju i pisao da smo ustaše, a da je on jedva izvukao živu glavu iz Karlovca. Otišao je i Borivoje Potkonjak koji je bio glavna eminencija tih cirkusa, Boško Stojković je pokupio sve najmodernije fotoaparate i zalio kiselinom svu arhivu, pa tjednik nema nikakvih filmova. Momir Lazić je prvo bio jako uz Fikreta Abdića – Babu i nosio njegove bedževe, da bi onda bio za Slobodana Miloševića. Tako smo Tomica Belavić, Zdenko Pomoravec i ja živjeli u okruženju čudnih ljudi koji su prolazili neku metamorfozu. Mi smo bili normalni.

Glodić je bio urednik Karlovačkog tjednika za rata.
- Nije, bila sam ja. Bogdan je bio figura za sebe, poseban čovjek, školovan, nije kupovao diplome... Bio je vanserijski čovjek i zato je bila prva osoba koju sam povela sa sobom u Karlovački list. Bio je normalna osoba koja je jako dobro znala što se događa.

Zašto ste odlučili otići 1996. godine u Karlovački list?
- Kada je završio rat, namjestili su mi otkaz – Vukelić je direktoru tvrtke Josipu Baršiću tako naredio. No, taj je otkaz bio protuzakonit. To sam ljeto već pregovarala s Novim listom da se osnuje Karlovački list – bile bi stranice posvećene Karlovcu, a ostatak bi bio sadržaj riječkog dnevnika, kako je slučaj i sa Zadarskim listom i s Glasom Slavonije. Ti su pregovori već bili u tijeku i zapitala sam se kamo vodi ostanak u Karlovačkom tjedniku, hoću li svaka dva ili tri mjeseca razmišljati hoće li mi netko dati otkaz. U lipnju smo imali već cijelu shemu i trebala sam pronaći ljude koji će ići sa mnom u Karlovački list. Moj radni spor je trajao pet godina i na koncu su mi morali platiti izgubljene zarade, a polovicu tog iznosa sam darovala u humanitarne svrhe jer mi nije bilo stalo do novca, nego do toga da operem svoje ime i dokažem da nisam griješila. Prvo sam u novu redakciju dovela tehničkog urednika i fotografa, a potom smo raspisali natječaj za mlade novinare, što je bio pun pogodak. Karlovački list se nije trebao uopće gasiti, no došlo je do sukoba unutar Novog lista koji se prodavao i htjelo se za novog gazdu riješiti listova koji su navodno opterećivali poslovanje, mada smo pozitivno završili poslovnu godinu i sve je bilo u redu. Kad se direktor vratio nakon moždanog udara u Novi list, već je sve bilo gotovo. Dobila sam tada bila ponudu da radim za jednu kuću, no odlučila sam se za prijevremenu mirovinu jer mi je bilo svega dosta.

Bili ste dopisnica Novog lista.
- Vrlo kratko. Taj je angažman preuzeo kolega Damir Kundić. Bila sam jako radosna kad sam čula da je osnovan KAportal. Znam kakve su muke prolazili na početku, no uspjeli su i nadam se da će poživjeti duže. Jako mi je žao što je prošlo 60 godina od osnivanja Radija Karlovac, a da nas nitko nije pozvao na kavu, kao da nikad nismo postojali.

Ovo je intervju za Karlovački.
- Baš me briga – ako ne želiš, nemoj to objaviti, a ja govorim istinu. Neka me demantira netko. Nikad nas nitko nije pozvao niti na jednu obljetnicu. Jedini karlovački novinar koji je poginuo u ratu bio je Tomica, a to ne spominje. Upozorila sam i sadašnjeg gradonačelnika na to. Kao da Karlovački tjednik postoji zadnjih petnaest godina, a do tada kao da nisu postojali niti taj list niti Radio Karlovac. Žao mi je zbog toga što je to bio naš dom. Provela sam tamo 21 godinu.

Vidite li bilo kakav potencijal?
- Ne dok su pod šapom onih koji ih plaćaju. Karlovački tjednik se ranije puno prodavao, imali smo i oglasa, a radio je plivao u novcu jer smo bili jako slušani. Trend televizija je tražila novinare putem natječaja i vlasnik Marko Vuković me zamolio da napravim testiranje. Javilo ih se 13, a od tog broja šestoro ih je završilo studij novinarstva, dok su drugi završili druge studije. Zgrozilo bi te kad bih ti pokazala što su ovi koji su završili novinarstvo napravili u svojim tekstovima. Nisu znali na kojih pet osnovnih pitanja vijest mora odgovarati. Što su učili na fakultetu? Na što su četiri godine potrošili živote?

Jesu li u Jugoslaviji i za Domovinskog rata novinari bili obrazovaniji?
- Pa i nisu. Bilo je onih sa srednjom stručnom spremom, ali su naučili raditi zahvaljujući mentorstvu. Bile su tada dvije grupe novinara – one kojima je stalo i koji su voljeli taj poziv, što se odmah vidjelo na tekstovima, te one koji su bili tamo da im prođe vrijeme, a čak nisu niti normu ispunjavali. U Jugoslaviji su novinari imali manje plaće nego tajnice u općini, ali smo radili posao, bili smo inficirani time, a danas nema inficiranosti, ne vidim žar, da netko hoće raditi, da voli taj posao, da mu je stalo. Zato se sve ovo i događa. Nemam dobro mišljenje o današnjem novinarstvu, a za to krivim sistem. Ne postoje mentori, pa to ide sporadično. Ovaj će intervju vjerojatno izazvati silne reakcije, ali neka me demantiraju, neka pokažu koliko mjesečno prodaju i što to prodaju.

Je li to što su Vam dodijelili gradsko priznanje pokazatelj da bi neka reforma mogla biti na pomolu?
- Nadam se da je tako. Nisam izgubila i dalje nadu za Karlovac i ljude u njemu. Nadam se da će se nešto dogoditi jer ovo više nikamo ne vodi. Ne može se ljude zamajavati s time je li voda za piće pitka ili nije – potrebni su jasni odgovori. Ne može se ignorirati velika šteta u Zvijezdi. Konzervatori su određivali kakvu ćemo kvaku stavljati u jezgri, a sad uopće ne mare za cijeli dio grada koji se urušava. Zašto se u Karlovcu ne obnavlja od potresa? Iz tih razloga sam i dvojila primiti li uopće to priznanje, ali sam ga prihvatila zbog nade da bi se moglo nešto dogoditi nabolje, da i dalje ima onih kojima je stalo da to promijene. Hoće li biti tako vidjet ćemo na izborima. Netko se mora pojaviti i ponuditi rješenje.

Kako Vam je u mirovini?
- Dobro. Žao mi je što zbog Parkinsonove bolesti ne mogu više pisati. Htjela sam napraviti knjigu osobnog doživljaja rata, no ne mogu.

Što je ostalo nezapisano?
- Primjerice, to da su me htjeli oteti.

Navodno su Vas htjeli oteti dvaput 1991. godine
- Jednom je bilo 15. listopada i to su me spasile kolege novinari koji su shvatili što se događa. Nije mi palo na pamet da bi me netko ćopio u 9.30 sati.

Što se dogodilo?
- Vraćali smo se s kave i krenuli na sastanak Kriznog štaba koji je bio zakazan u 10 sati. Pali su i Kamensko i Slunjska brda, palo je bilo sve i bilo je puno prognanika koji su lutali. U jednome trenutku na uglu Šebetićeve i Korza, gdje je nekad bila pismoslikarska radionica, prilaze četvorica koja su me gurnula na zid. Danas pokojni Stjepan Dobranić je upitao tada glasno da kaj ovi hoće, na što je jedan od napadača rekao drugima da nije sada vrijeme za to, pa su ušli u Golf i Yugo. Policija je utvrdila da su ti automobili ukradeni na Slunjskim brdima. Kad su se tenkovi probili u Logorištu, nastala je panika u gradu jer je Radio Petrova gora stalno objavljivala da su četnici ušli u Karlovac i da se približavaju Korzu. Zapovjednik 110. brigade Zbora narodne garde Rudolf Brlečić me poslao s dvojicom svojih izvidnika da poslikamo trasu kojom su prošli tenkovi i što su napravili, a sa mnom je išao fotoreporter Dinko Neskusil. Ostavili su nas u Podvožiću na cesti i otišli izvidjeti što se zbiva, kadli je odjednom s druge strane zapucao snajper. Metak je prošao 20 centimetara od mene. Točno sam vidjela kako se odbio od ceste. Dinko je pretrčao na drugu stranu, a ja sam se bacila u izrovanu njivu i zaštitila glavu. Kasnije su došli po mene i nekako smo se izvukli.

Koji je bio drugi pokušaj otmice?

- Isto je bio na Korzu, a tada su sa mnom bila dvojica branitelja na odmoru i u civilu, pa su odmah izvukli pištolje, a napadači su se okrenuli i pobjegli. Kolega Josip Grdina i ja smo bili "glavne face" u eteru Radija Petrova gora, ratni zločinci, sve i svašta. S nama su se zabavljali nekih tridesetak dana dok im nismo dosadili, pa nas više nisu spominjali. Nikad neću zaboraviti kako se u siječnju smrzavao kruh kojega smo nosili dečkima na Kapelu. Organizirala sam akciju da im ženske ispeku kolače, a miris domaćih kolača ih je rasplakao. Odazvala se i gradonačelnikova žena koja je četiri kolača ispekla. Kad je vozač vidio koliko je kolača, ustvrdio je da neće stati sve u vozilo. "Trpaj kako god znaš", rekla sam mu. To su isječci koji ostaju u pamćenju. Nije baš sve bilo ružno.