"Osvojio sam 252 pehara i 635 medalja, dakle to se nije lako osvojilo, da se došlo prošetati, nego to su bile i te kakve teške borbe"

Član Sportskog društva "Kupa" Pribanjci Vlado Starešinić obilježio je šezdeset godina bavljenja atletikom. Povodom tog velikog jubileja i postignutih atletskih uspjeha svog člana, Sportsko društvo "Kupa" organiziralo je u subotu, 9. svibnja u Kasunima, općina Bosiljevo "Prikupsku atletsku utrku Bosiljevo 2026.". Na ovoj međunarodnoj utrci, dužine 5 kilometara, sudjelovalo je 135 trkaća iz Hrvatske i Slovenije, podijeljenih u 16 kategorija. Zbog zdravstvenih razloga Vlado Starešinić nije sudjelovao u utrci, ali je dostojno proslavio jubilej u kraju iz kojeg vuče korijene. Vlado Starešinić tijekom svoje karijere istrčao je više od 170.000 kilometara i sudjelovao u više od 1.250 utrka, osvojio je 635 medalja i 252 pehara, pretežno u veteranskoj konkurenciji. Starešinić je trčao maratone na svih sedam kontinenata, uključujući ekstremne uvjete Južnog pola i Sjevernog pola, član je dva prestižna svjetska kluba "7 Continents Marathon Club" i "Grand Slam Club". Povodom velikog jubileja razgovarali smo s neumornim atletskim veteranom Vladom Starešinićem.

Vlado, 60 godina trčiš, je li sada gotovo?

-Pa, to me svi pitaju ovih dana jesam li završio atletsku karijeru. Međutim, imam zdravstvenih problema, sedam mjeseci ne treniram zbog kuka i još nekih stvari oko njega, ali mislim da se još ne predajem. Nije za mene još gotovo, ali ako budem morao prestati iz zdravstvenih razloga, bit će gotovo, ali za sada još ne. A ako budem morao prestati, bit će tako.

Vlado iza tebe je dosta respektabilna karijera, pogotovo u veteranskoj konkurenciji, pretrčao si sve što se dalo pretrčati, kako je bilo?

-Osvojio sam 252 pehara i 635 medalja, dakle to se nije lako osvojilo, da se došlo prošetati, nego to su bile i te kakve teške borbe, bitke s mojim kolegama, prijateljima, na stazi se ne poznamo, ali kada utrka završi onda smo si najbolji. Mene su svi cijenili na utrkama u Sloveniji i Austriji, pogotovo u Austriji, kada su me vidjeli da sam došao na utrku, samo su me tapšali po ramenu i govorili Starkman, jak, dobar i gotovo. Oni su znali da je utrka riješena, tako da je tu bilo borbi i te kakvih. Drugo, kada sam išao trčati na Južni pol i Sjeverni pol te kada sam išao na maratone na druge kontinente tu nema rezultata, tu samo da izvučeš živu glavu, da istrčiš taj nesretni maraton. Stvarno je to preduga trka i puno traje, tu su i promjene klime, godišnjeg doba, vremenske razlike, druge navike, druga kultura ljudi i puno toga. Ne možeš ti tu puno napraviti, imaš dan, dva za adaptaciju, dakle tu nema rezultata, bilo je bitno samo da to odradiš i gotovo.

Ove silne medalje bile su pretežno u veteranskoj konkurenciji, je li nešto bilo i u mlađim danima?

-Ovako, ja u mlađim danima nemam puno toga dok sam trčao na stazi i te krosove, na atletskoj stazi nema medalja, tu se trči kolo, dobiješ neki rezultat nešto bodova, to su bodovi za klub, onda je klub tu drugi, treći, peti. Jedino kada je bilo državno prvenstvo onda ako si među tri dobio si medalju, a tu baš nisam bio često među tri, tako da je to bilo jako malo. Ja sam tek počeo slagati te medalje i pehare po prelasku iznad 35 godina dalje u veteransku kategoriju, onda se tu malo raščistilo, vidjelo se tko je, tko nije i onda su tu bile borbe jače, nego dok sam bio junior i senior, ozbiljno.

Kako je došlo do toga da svoj jubilej obilježiš na području Bosiljeva?

-Moji su roditelji iz Bosiljeva, moji koreni su bosiljevački, ali ja sam rođen u Karlovcu. Prva generacija od mojih, koji sam rođen u Karlovcu, ali veže me puno toga uz moje Bosiljevo. Ja sam kod ujaka išao stalno dok god nije otišao u Australiju i tada sam svoje djetinjstvo, ljetno ferije provodio tamo, a kada sam god mogao i vikendom sam išao u Bosiljevo i dosta sam vezan. Obnovio sam tu svoju djedovinu prije nekih 40 godina, malo nešto sam digao, tako da idem uvijek rado tamo gore i dan danas.

Sportsko društvo "Kupa" u čast tebe i tvog jubileja organiziralo je "Prikupsku atletsku utrku Bosiljevo 2026.", kako je došlo do toga?

-Ja moram reći da ovo u Karlovcu ne bih mogao napraviti, što sam napravio s tim ljudima iz Bosiljeva, koji su odmah prepoznali mene, a pogotovo kada su doznali da imam bosiljevačko porijeklo. Znam društvo i pratim ga već 20 godina, a prije četiri godine donio sam odluku da budem njihov član. Prošle godine sam predsjednici Martini Zorko rekao da ja 2026. godine imam jubilej 60 godina bavljenja atletikom, vi ste moj aktualan klub, vrlo poduzetan, meni treba sva logistika, a ja ću probati financijski nekako riješiti. Klub mi treba da me pratite kada bude trebalo nešto, da pomogne provedbi same utrke. Ona je rekla da će to prenijeti upravnom odboru, ako se oni slože, idemo odmah u realizaciju. Nije prošlo par dana, javila mi je da je upravni odbor donio odluku da se ide u realizaciju projekta. Tako da smo od listopada prošle godine predsjednica Martina Zorko i ja intenzivno radili na tome, svakog dana smo se čuli, ja bio išao često u Bosiljevo, ona u Karlovac i sve smo pripremili za 9. svibnja za kada je zakazana utrka. Na utrci je sve štimalo, svi ljudi su bili oduševljeni tom sredinom i samom realizacijom prve utrke, tu je bilo medalja za deset godina, da svatko dobije nešto. Ne samo medalje, dobili su klinci pehar za prvo mjesto, to nema niti u jednoj utrci u Hrvatskoj, ja gledam da što više ljudi dobije nagrade. Nismo htjeli šparati na novcima, samo da se ljude potakne da ih dođe što više i odazvao se dobar broj. Moram pohvaliti Karlovačku županiju, koja je sponzorirala sve pehare, a utrci je prisustvovala županica Martina Furdek Hajdin, koja je uručivala pehare i nagrade.

Koliko je bilo sudionika?

-Završilo je utrku 135 trkača, toliko ih je finiširalo. Bilo je 159 prijava, onda neki nisu platili kotizaciju, a neki koji su platili nisu mogli zbog ozljeda ili iz nekog drugog razloga. Tako da je 135 sudionika lijep broj za prvi put za utrku u Bosiljevo, za koje mnogi ne znaju gdje je, ali su na utrku došli, moram reći, ne da se hvalim, zbog mene. Došli su da uveličaju taj moj jubilej, a s nekim od trkača znam se i 40 godina i onda kako mi ne bi došao čovjek.

Jesi li ti nastupio?

-To mi je najteže i najbolnije pitanje, koliko god samo živio za tu utrku, pripremao se za nju i na kraju kuk me je spriječio da nastupim i nisam trčao, šteta. Ali sam se natrčao, meni je bilo drugi dan kao da sam trčao najteži maraton, bio sam sav prebijen, jer kada sam došao na utrku imao sam puno obaveza, svi su se htjeli slikati sa mnom, bilo je malo podignuto mjesto, gdje je bilo i postolje, tu smo se slikali. Tako da kako god sam išao svaki put korak po korak, osjetio sam kuk, ja na kraju nisam mogao hodati koliko sam taj kuk izraubao, dok je taj dan prošao.

Koliko ja znam u tih 60 godina ti si pretrčao negdje oko 170.000 kilometara, čini mi se da je ukupno bilo 1.250 utrka, je li to točno?

-Da, to je malo cirka, otprilike. Lani sam istrčao točno dvadeset utrka. Ove godine jedno osam utrka sam propustio zadnjih par mjeseci zbog tog kuka, ali sada je negdje oko 1.270 utrka. Dobro tu negdje, ako bude sve u redu iduće godine moglo bi biti 1.300 utrka.

Jesi li zadovoljan s tom karijerom?

-Pa jesam, premda mi to supruga zamjera puno doma, jer sam uvijek izbivao od kuće, ja ni jedan vikend nisam bio doma. Dok sam radio, imao sam terenski posao, uvijek sam kasno dolazio doma, nekada sam trebao trenirati dva, tri puta tjedno. Vikendom sam išao na utrke, te moje turneje bile su poznate Slovenija, Mađarska i Austrija ili obrnuto. Uvijek se tako vrtilo, po dvije i tri utrke su nekada bile za vikend. To se vozilo po dvije noći, spavalo se u autu ili da ne kažem kako, moram tu spomenuti prijatelja Edvarda Doljka iz Novog Mesta, mi smo zajedno trčali 400, 500 utrka sigurno, mi se znamo nekih 10 godina i nas dvojica trčimo zajedno. On je mene znao dočekati u Novom Mestu, onda on vozi dalje, nekada ja, ali većinom je vozio on, za to mu hvala. Meni je bilo najgore kad sam vozio sam po noći, umoran si, spava ti se, zato sam volio kada je on vozio i puno mi je pomogao u tome. Ja sam ga za to nagradio.

Koliko znam u tvom životu glavna dva sporta su košarka i atletika, je li tako?

-Je, ja sam prvo sam počeo s nogometom kao svi klinci, stanovao sam u Radićevoj ulici, pa mi je Vunsko polje bilo blizu i tamo smo igrali. Ali nekako Šanac mi je bio još bliži i onda sam s osam, devet, deset, jedanaest godina išao u Šanac dan za dan za danom i tako sam bio dugo u dilemi, jer sam nastupao po krosovima i školskim natjecanjima, ali još uvijek je Šanac imao prevagu. Do razdvajanja je došlo kada sam 1962. godine odselio u Drežnjk, sada je kao Šanac bio malo dalje, nekako je bio udaljen. Još kada su bile Olimpijske igre u Rimu 1960. godine, oduševio me Abebe Bikila i rekao sam da danas, sutra kada jednom odrastem volio bih istrčati taj maraton, to mi se ostvarilo 1978. godine kada sam stvarno istrčao svoj prvi maraton i onda dalje jedan za drugim maraton i druge trke i tako u nedogled.

Iza tebe je tih 60 godina, prema zdravlju ćeš odlučiti što još možeš trčati, hoćeš li probati trčati neke kraće utrke?

-Da, ako izliječim kuk, ja sam inače 2012. godine istrčao svoj zadnji maraton na Sjevernom polu. Tada sam rekao dosta maratonu, znam što maratoni znače, zašto da se ubijam previše nego što treba, bio sam sve stariji i zbog istrošenosti ode kuk, odu koljena, pa sam s maratona prešao na polu maratone i onda sam se prebacio na utrke na pet i deset kilometara. To su najljepše utrke, to lijepo odradiš i možeš drugi dan još trčati, a kada odradiš maraton drugi dan više ne možeš trčati.

Utrka u Bosiljevu, točnije u Kasunima bila je na pet kilometara, jesi li to ti odredio?

-Ja sam tako smislio da bude utrka na pet kilometara tako da dođu manje spremni ljudi, da se odazove što više trkača, jer ne možeš organizirati maraton, to bi bilo previše i to bi došlo možda pet do deset ljudi, a ovako smo išli na masovnost i kvalitetu, da bude više ljudi. To je pobudilo veliki interes u samoj općini Bosiljevo i susjednoj Sloveniji, tako da je bilo dosta gledatelja koji su došli pratiti utrku, to je bio tamo veliki događaj, prvi put atletska utrka u Bosiljevu. Ljudi nisu vjerovali, onda kada su vidjeli starije trkače bili su iznenađeni, najstariji je bio Englez Dennis Wraight s 89 godina, koji živi odmah iza Vinice u jednom selu, on je oduševio ljude. On je uspio završiti utrku.

Vlado, član si dva prestižna svjetska kluba "7 Continents Marathon Club" i "Grand Slam Club", istrčao si maratone na svim kontinentima i više od toga, je li tako?

-Kada sam prvi put došao na ideju da trčim na svih sedam kontinenata, imao sam maratone u Europi, u Münchenu i Beču i razmišljao sam da mi nitko ne brani da idem dalje. Otišao sam u New York i odradio tamo maraton, tako da sam imao dva kontinenta. Zatim sam otišao 2007. godine u Australiju kod rodbine i tamo odradio maraton. Tada sam imao tri od šest, ja nisam Južni pol računao kao kontinent. Znao sam da je Antarktika nenaseljena, tko tamo trči, ja sam odradio Aziju, Afriku i Južnu Ameriku i mislio sam gotovo je. No, malo sam gledao po tom internetu i našao podatke o ledenom maratonu na Južnom polu, "Ice Antarctic Marathon". Odlučio sam nastupiti i na tom maratonu da popunim svih sedam kontinenata. Dvije godine sam skupljao novac za nastup na tom maratonu, to je koštalo 15.000 eura. Dakle, odradio sam u ekstremnim uvjetima i taj maraton, nakon kojeg mi je čestitao organizator Irac Richard Donovan i rekao da su svi ugodno iznenađeni mojim trčanjem. On mi rekao da ako želim biti član najprestižnijeg kluba, a to je "Grand Slam Club", moram istrčati maraton na Sjevernom polu. Dakle, to je najviše što se može napraviti. Rekao sam mu da je problem novac, on se iznenadio, jer je mislio da sam ja neki tajkun iz Hrvatske i da ležim na novcima, da sam neki avanturist kao što je većina, jer to su stvarno ekstremni uvjeti.  Opet sam dvije godine skupljao novce, odradio sam i taj Sjeverni pol i ušao sam u "Grand Slam Club". Za sada sam jedini u Hrvatskoj, ima ih tri, četiri koji su istrčali svih sedam kontinenata, ali u ovom najprestižnijem klubu samo sam ja. Vjerojatno će ih biti još, tu je najveći problem novac, sada je samo kotizacija 17.000 eura plus put i sve ostalo. 

Južni pol i Sjeverni pol to su ekstremni uvjeti, kako si to izdržao?

-Kada sam trčao u Egiptu u Sahari bilo je plus 40 Celzijevih stupnjeva, mene vrućina ubija, ja sam na vrućini slabiji. Za razliku od našeg Zorana Petkovića, poznatog karlovačkog maratonca koji je sa mnom pretrčao stotine i stotine trka. Mi kada smo trčali po ljeti, mi smo svi padali, a on ode i dođe suh na cilj, ali kada je zima onda Zokija nema nigdje, a onda ja idem. Nekako sam izdržao taj maraton u Sahari na plus 40 i razmišljao sam kako ću sad ići tamo na minus 40, dakle to je 80 Celzijevih stupnjeva razlike. Za ta dva maratona na Južnom polu i Sjevernom Polu stvarno treba biti zdrav, ja sam obavio pregled u Karlovcu, a tamo smo prije utrke prošli još jednu provjeru da se ne bi što dogodilo, tako da izuzetno zdrav moraš biti kada se odlučiš za tako nešto. Ja sam na Južnom polu išao jako dobro, bio sam najstariji imao sam onda 62 godine, a bio sam bolji od mladića, pobijedio sam čak jednog Kineza, koji je imao rezultat 2:23, maratonca koji je osvojio niz maratona u Kini, došao sam minutu i pol prije njega. On nije mogao sebi doći, mogao sam mu biti ne otac, nego djed, pobijedio sam ga, a imao sam negdje 30 minuta slabiji rezultat od njega u maratonu.

Jesi li prije odlaska i na Južni pol i na Sjeverni pol osjetio strah?

-Nisam o tome razmišljao, jedino u jednom momentu sam počeo razmišljati kada smo trebali iz Punta Arenasa u Čileu ići još tih tri tisuće kilometara na Južni pol, mi smo osam puta išli na aerodrom, pokušavali smo, ali nismo mogli, jer je bilo užasno nevrijeme dolje, tamo je bio strašan vjetar, kada puše to ti do kosti probije. To je mećava, nanosi po tri, četiri metra i onda poslije ideš po ledu, gdje god pogledaš led. Mi smo čekali tri dana, dok se to nevrijeme smirilo i mi smo odletjeli tamo, ali taj ulazak u avion to ću pamtiti cijeli život. Avion je bio ruski Iljušin, to je bio teretni avion, namijenjen za prijevoz tereta, kada smo ušli u avion kao da smo ušli u štalu. Neke stolice razbacane po avionu, posjedali smo na neke klupice, a ispred komandna ploča, to nije bila prava komanda, jer je pilot sjedio s nama. Pilot je povlačio štrikove i neke poluge, sada jednu polugu potegne, onda štrik malo otpusti, svi smo se u avionu križali i oni koji to prije nisu radili. Mislio sam kako ćemo s tim avionom preći tri tisuće kilometara, a za to treba šest sati. Ali bilo je dobro, došli smo.

Je li bilo teže na Južnom polu ili na Sjevernom polu?

-Pa, meni je za početak kada sam došao sve bilo nepoznato, nisam imao iskustva. Bilo mi je teže na Južnom polu, jer je staza bila jako zeznuta, ratrak je očistio stazu, međutim uvijek je napuhalo, palo je snijega, pa je bilo 20, 25 centimetara snijega, bilo ga je preko gležnja i stalno kada si korak napravio, kao da si upao u blato i stalno čupaš jednu, pa drugu nogu i na to se troši puno energije. U tim uvjetima tko je završio za šest sati to je bio vrhunski rezultat, kao da u normalnim uvjetima prođeš za oko tri sata, a da ne kažem kada su bili napusi snijega negdje do pasa, prtili smo snijeg. probijali se i onda probiješ taj sloj i čeka te goli led, gladak kao staklo. Tu opet nema trčanja, ideš, gledaš da ne padneš, da se ne razbiješ i onda opet negdje malo trčiš. To je stvarno ekstremna utrka po svim pitanjima.