"Sve je to počelo 10. veljače 1975. godine, Karlovac zaista pripada povijesnom projektu uvođenja rekreacije u Hrvatskoj"

Profesorica kineziologije Jadranka Protić, 1975. godine, tek što je završila fakultet bila je uključena u jedan veliki projekt Fakulteta za fizičku kulturu u Zagrebu, kojeg je pokrenuo profesor Mirko Relac, koji je tada bio i dekan tog fakulteta. Profesor Relac ponudio je projekt uvođenja aktivnog odmora u proizvodni proces gradovima Zagrebu, Karlovcu i Varaždinu. Grad Karlovac prihvatio je tu ponudu, a na preporuku profesora Mirka Relca za provođenje tog projekta u Karlovcu bila je zadužena Jadranka Protić, a projekt se provodio u dvije tvornice, "Velebitu" i "Josipu Krašu". Nakon te velike uloge u razvoju sportske rekreacije u gradu Karlovcu, Jadranka Protić radila je 42 godine u odgojno-obrazovnom sustavu, a u mirovinu je otišla kao profesorica kineziologije u Veleučilištu u Karlovcu. Razgovarali smo s profesoricom Jadrankom Protić o počecima sportske rekreacije u Karlovcu i razvoju kroz tih pedeset godina i o drugim zanimljivostima iz njenog radnog vijeka.

Profesorice, vi ste u mirovini u koju ste otišli kao profesorica kineziologije u Veleučilištu u Karlovcu, gdje ste radili više od dvadeset godina, jeste li zadovoljni sa svojim radnim vijekom i strukom koju ste izabrali?

-Da, ja sam profesorica kineziologije, prije se to zvalo profesorica tjelesnog i zdravstvenog odgoja. Moram reći da je struka odabrala mene, ja to ne radim, nisam nikada radila u te 42 godine, ja sam to živjela. To je moj život, moje opredjeljenje, ustvari, ne radiš, nego se zabavljaš radeći to što voliš.

Pedeset godina sportske rekreacije u gradu Karlovcu, imali ste značajnu ulogu u tim počecima, bio je to pionirski posao, kako je bilo?

-Bili smo zaista pioniri u cijeloj Republici Hrvatskoj u jednom velikom projektu. Naime, rekreacija je postojala u jednom obliku i prije tih pedeset godina, jedna grupica predvođena kolegicom Blašković počela se baviti u slobodno vrijeme sportskom rekreacijom. Točno prije pedeset godina je Kineziološki fakultet, tada Fakultet za fizičku kulturu, na čelu s profesorom Mirkom Relcem, doajenom sportske rekreacije u Hrvatskoj i šire, osmislio jedan projekt. Mirko Relac bio je na čelu studija sportske rekreacije na fakultetu i ponudio je novi projekt industrijskim gradovima u Hrvatskoj, Karlovcu, Zagrebu i Varaždinu. Ponudio je novi projekt uvođenja aktivnog odmora unutar proizvodnog procesa u industrijskom bazenu. Konkretno, krenulo se u Karlovcu od "Velebita" i "Josipa Kraša", dalje se nije proširilo, otišlo je nešto dalje, ali ovdje je bilo bazno. Taj projekt je Grad Karlovac prihvatio, otvorio je radno mjesto stalnog zaposlenika u Birou za odmor i rekreaciju pri Općinskom sindikalnom vijeću grada Karlovca. Na to radno mjesto ja sam primljena sa ciljem otvaranja tog novog segmenta vježbanja unutar radnog procesa, ali i razvijanja sportske rekreacije općenito u Karlovcu, da se s time malo ozbiljnije i profesionalnije pozabavim. Tako da Karlovac zaista pripada jednom povijesnom projektu uvođenja rekreacije u Republici Hrvatskoj. To radno mjesto sam prihvatila nakon tek završenog fakulteta, a imala sam nekoliko referenci za to radno mjesto. Jedno je bila da sam imala diplomski rad i obranila ga, na temu statičkih radnih mjesta i to konkretno sjedećih radnih mjesta, uz to sudjelovala sam u jednom znanstvenom istraživačkom ispitivanju o opterećenosti radnika pri statičkom radu. Treća referenca bila je što sam i za vrijeme studija vodila grupe aktivne i profesionalne rekreacije u Zagrebu, to ne računam u ovih pedeset godina, to je naših karlovačkih pedeset godina i one su najvažnije u mom životu.

Koji su bili vaši prvi koraci na tom radnom mjestu?

-Prvi korak bio je ući u tvornicu "Josip Kraš", jer moram reći da je profesor Mirko Relac išao probno mjesec dana ranije s Medicinom rada u "Velebit" i gospođa Peris koja je radila u toj tvornici amaterski je to počela voditi. Moj zadatak je bio upravo to raditi, znači uvesti pauzu od deset minuta mimo pauze za topli obrok. To je bio najteži posao, uvesti tu pauzu unutar radnog vremena, unutar kojeg su ljudi radili na norme i gdje si ti morao uzeti sedam do deset minuta i dati im nešto novo, a da oni ne izgube na normi. Tu je bilo malo odstupanja od nekih radnica, ali vrlo brzo su shvatile da ne gube već da dobivaju. Nakon prvog mjeseca uvođenja projekta u prve hale tvornice "Josip Kraš", koja je tada zapošljavala nekoliko tisuća radnika i u "Velebitu" se paralelno uvela ta pauza točno u to vrijeme, koje je znanstveno otkriveno, a to je između petog i šestog radnog sata. Tada je naglo padala norma, koncentracija, javljali su se bolovi, nezadovoljstvo i padala je produktivnost, što je poslodavcu bilo najvažnije. S tim prekidom koji smo napravili, norma nije padala, to je bio plus, radnici zadovoljni, jer im je tih desetak minuta bilo potrebno, zadovoljstvo veliko, a poslodavac zadovoljan, jer je norma bila na vrhu.

Kako su tvrtke u kojima se provodio projekt gledale na to, je li bilo otpora ili je to prihvaćeno kao nešto korisno?

-Ja sam počela raditi kao djevojka s 24 godine, bez iskustva u tako velikim kolektivima, pogon u "Josipu Krašu" imao je dvjestotinjak strojeva za šivanje, to nije pet ljudi ispred mene, to je bilo dvjestotinjak zrelih, umornih osoba. Kako su gledali poslodavci, imala sam silnu sreću što su obje tvornice bile blagonaklone, imala sam svu moguću podršku. Bila sam jako iznenađena i bilo mi je jako olakšavajuće, jer su prihvaćeni svi zahtjevi, a bilo je dosta zahtjeva, koji su bili materijalni, ali ne novčani. Trebalo je pripremiti stol na kojem ću stajati ispred tih dvjesto ljudi, u biti neko postolje, tada nije bilo digitalnih tehnologija, bio je magnetofon s velikim trakama na koje je trebalo snimiti glazbu. Išla sam u Glazbenu školu Karlovac, gdje mi je pijanista na klaviru prema mom programu vježbi svirao, a mi smo to snimili na trake, kako bi svaki sat posvećen vježbanju imao svoju glazbu, kako bi se ljude lakše motiviralo za vježbanje. Uz to trebalo je pronaći osobu koja će nacrtati te vježbe na velikom hamer papiru, koji je bio postavljen u pogonu, gdje su bile točno nacrtane vježbe, kako bi ljudi, a to je bilo lijepo za vidjeti, išli u pauzama promatrati te vježbe i tako smo mogli lakše surađivati, jer su znali što ih čeka. Vježbe su se mijenjale svakih četrnaest dana, tako je bilo propisano projektom, glazba se adekvatno tome mijenjala svakih četrnaest dana. Da bi se moglo vježbati u hali, strojeve je trebalo utišati, ali kako, upravo je predradnik na centralnoj sklopki isključio sve strojeve, ljudi su bili zatečeni prve sate, dok se nisu naviknuli. Kako je glazba krenula, počelo se vježbati, nisam imala razglas, pa sam se s njima nadvikivala, prihvatili su brzo, to je bila prekrasna scena. Nakon nekoliko tjedana to su prihvatili i oni zadnji, koji nisu vjerovali u to, pružale su otpor starije radnice, koje su bile pred mirovinom i koje inače nisu stizale napraviti normu, bile su u zaostatku i sada su se bojale da neće stići to ispuniti. Nakon nekoliko tjedana nije trebao predradnik gasiti strojeve, dakle sve je to počelo 10. veljače 1975. godine u 12 sati.

Koliko je ustvari to trajalo?

-Oko dvije godine sam ja bila na tom radnom mjestu i to sam širila, moj zadatak je bio, uz taj aktivni odmor, koji je bio veliki novitet u Hrvatskoj, širiti sportsku rekreaciju u slobodno vrijeme. Već su tada postojale radničke sportske igre, to je bilo svedeno na mušku populaciju, a nije bilo organiziranog oblika vježbanja. Moj zadatak je bio napraviti grupe, kojima je poslodavac plaćao vježbanje u slobodno vrijeme, dva put tjedno izvan tvornice, navečer, to je bilo jako popularizirano i jako je bilo dobrodošlo.

Kakav je bio interes za takvo vježbanje, koliko je to ženama bilo zanimljivo?

-Ja sam bila dužna prema projektu nakon prvih mjesec dana i naravno nakon prve godine, napraviti ispitivanje u tvornici o zadovoljstvu radnika s aktivnom pauzom, koliko im to koristi. Ta je anketa bila anonimna i ona je išla na uvid upravi tvornice, a anketa je pokazala sve pluseve. Ja sam paralelno u toj anketi njima dala na uvid mogućnost vježbanja poslijepodne u dvorani. Prva dvorana koja je mogla primiti toliki broj zainteresiranih žena bila je MUP-ova dvorana, gdje je stalo pedesetak žena u jednu grupu, vježbanje je trajalo sat vremena, a bilo je dva put tjedno. Kako su istovremeno bili zastupljeni "Velebit" i "Josip Kraš" vidjela sam da mogu ići dalje, zainteresirala se "Pamučna industrija" iz Duge Rese, dakle, to su tvornice sa sjedećim ženskim radnim mjestima. Oni su odmah svojim djelatnicama omogućili dva put tjedno vježbanje u dvorani tadašnjeg "Partizana", na ulazu u Dugu Resu. Tamo je sve bilo puno, brzo su žene to prihvatile. Prije nego sam ja krenula u dvoranu, kolegica Meštrović i kolega Batinić počeli su sa svojim grupama zainteresiranih žena, a kolegica Blašković imala je svoju grupu u Sokolskom domu. Oni su dakle imali svoje grupe i ja sam dovela svoje grupe. Tako je krenulo u Karlovcu, brzo je prihvaćeno i brzo se proširila ta svijest o zdravlju kroz tjelovježbe. Sve je to bilo u sklopu tih pedeset godina sportske rekreacije u Karlovcu.

Koliko je postojalo to radno mjesto za sportsku rekreaciju u Birou za odmor i rekreaciju, koliko se to održalo?

-Ja sam ostala dvije godine, možda sam otišla zbog umora, nisam našla zamjene, vježbalo se u isto vrijeme u više pogona, a nisam mogla biti istovremeno na više mjesta. Poslijepodne i navečer radila sam te rekreacije, tako da sam nakon dvije godine posustala, uvijek mi je bilo žao za tim. Ostavila sam to u nasljeđe kolegama Batiniću i Jurkoviću, oni su još neko vrijeme držali taj aktivni odmor pod kontrolom, no više su se orijentirali prema radničkim sportskim igrama. Moram spomenuti nešto što potvrđuje koliko je taj aktivni odmor bio nešto veliko. Profesor Mirko Relac išao je po tim međunarodnim znanstvenim skupovima i promovirao taj projekt, Šveđani su se jako zainteresirali na jednom skupu i velika delegacija došla je u Karlovac, meni u "Josip Kraš" i to nenajavljeno. Tu večer svi su strojevi bili upaljeni, bilo je više od dvjesto žena, Šveđani su bili iznenađeni, toga nije bilo u Švedskoj, koja je bila pionir tjelovježbe. Uz sve pohvale, ponuđen mi je odlazak u Švedsku, no nisam prihvatila, još ovdje nisam bila potpuno zadovoljna i sada ići u nešto novo, nisam htjela. Trajalo je to još nekoliko godina, zašto je odumrlo, nisam nikada ispitivala, otišla sam u škole, ali sam i dalje aktivno vodila sve te grupe. Dan danas imam dvije vježbačice od prije pedeset godina.

Kakva je danas rekreacija u Karlovcu, rekreacija je moguća u svim sportovima, kako je ustvari danas?

-Da, puno je sportsko-rekreativnih modela, sportska rekreacija je malo specifična, ona je tu nekakva baza, baza iz koje su se razvijali razni oblici vježbanja, sada ih ima jako puno, što je bitno, da svatko sebi može pronaći što mu odgovara. Konkretnu sportsku rekreaciju ovog tipa vodile smo kolegice Blašković i Meštrović i ja. Kolega Batinić je to polako poslije prepustio nama da odrađujemo dalje, iako je dugo bio u tom poslu. Ta sportska rekreacija održala se do danas na dva mjesta, ostalo se raspršilo na razne druge oblike. Mi koji radimo sportsku rekreaciju, naravno da pratimo moderne trendove, ali isključivo bazirano na onim osnovama na kojima rekreacija leži.

Prije nekoliko godina osjetio se bum rekreacije, mnogi ljudi trče uz Koranu, je li trčanje dovoljno ili je potrebna kontrolirana rekreacija?

-Stvar je osobe, to je individualno, svatko od nas je drugi mentalitet, druga psihologija. Moja mantra je krećimo se, što to znači, netko od dvadeset, trideset godina prilagodit će kretanje kroz trčanje, kroz brži tempo, kroz sporiji tempo, sve je bolje od ničega. Svakom svom vježbaču kažem, kada vam dojadi kod mene, krećite se, nemojte stati, hodajte dnevno dvadeset minuta četiri puta tjedno, to zadovoljava uvjete održavanja zdravstvenog statusa. Koliko ćeš ti napredovati ovisi o tome koliko ćeš uložiti, treba uložiti više, to nije samo ubrzati trčanje, treba kontrolirano vježbati tamo gdje tvoj temperament i mogućnosti traže da vježbaš.

Liječnici preporučuju hodanje, nekih četiri, pet kilometara dnevno, što mislite o hodanju i kakve su vaše preporuke?

-Da, to je tih dvadeset minuta umjerenog hodanja, nema zdravijeg od dnevnog umjerenog hodanja, ne ono od izloga do izloga, nego jedan lijepi ugodan ritam, jedan kontinuitet ritma kako bi krvožilni sustav smireno radio, kako se ne bi plućni sustav opteretio, kako se naši zglobovi ne bi oštetili. Umjereno hodanje je pola zdravlja.

Neka su istraživanja pokazala da smo najdeblja nacija u Europi, da smo pretili, zbog čega je to tako?

-Sada ću ja reći kao pravi pedagog, to je stvar od samog početka djeteta, tu su škole problem, nama škole jako zaostaju za tom tjelesnom kulturom. Uz škole ide onaj sportski dio za mlade, nažalost, danas o tome brine samo roditelj, koliko će njegovo dijete biti uključeno i gdje, ne vodi baš previše brigu o tome zajednica.

U Hrvatskoj u osnovnim školama samo su dva sata tjelesne kulture tjedno, koliko bi po vama trebalo biti?

-Kažu da bi tri sata bila savršena, neke zemlje forsiraju svaki dan petnaest do dvadeset minuta vježbanja. Prije nastave, za vrijeme ili poslije nastave, to su zemlje na sjeveru Europe, koje su u tome daleko naprijed. Ovih dva sata tjedno kod nas je zaista premalo.

Je li ljudi vježbaju zbog zdravlja ili vi imate neka druga saznanja?

-Nedavno sam napravila anketu kod mojih vježbačica, najčešći odgovor je bio da vježbaju zbog održavanja vitalnosti i kvalitete života, a onda su tek zdravstveni razlozi. Što su vježbačice starije, onda je zdravlje važnije. Mlađe vježbačice vježbaju preventivno i to je uspjeh.

Ima li kod rekreacije dobne granice, vidim često u prirodi starije žene koje se bave nordijskim hodanjem, kakvo je vaše mišljenje?

-Pozdravljam nordijsko hodanje i preporučam svima, njime se bave najviše žene, one su shvatile da im to odgovara. Kod sportske rekreacije nema dobne granice, normalno da vježbači i vježbačice rade ono što im godine dozvoljavaju. Kod mene je jedna vježbačica koja ima 86 godina, a ima ih niz od trideset godina i ja točno odredim vježbe koje su za koje godine.