„Postali smo nacionalno svetište i više nitko ne može reći da ne zna tko je zaštitnik Hrvatske“

Službu u Karlovcu monsinjor Antun Sente mlađi preuzeo je krajem kolovoza 2014. godine. Prije deset godina, upravo u vrijeme adventa razgovarali smo o planovima, s naglaskom na tri službe koje je dolaskom na Dubovac mons. Senteu povjerene – župnik župe Blažene Djevice Marije Snježne, rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa, dok je treća služba bila pokretanje katoličke obrazovne ustanove u Karlovcu. Prije nekoliko mjeseci, mons. Sente ima još jednu novu službu – dekan Karlovačkog dekanata.

Što se promijenilo u deset godina, što se još može promijeniti i što je obilježilo tih proteklih deset godina u životu župe, Svetišta neke su od tema o kojima smo razgovarali.

Vratit ću se na naš razgovora prije 10 godina. Tada ste rekli da u Svetištu vidite veliki potencijal i mogućnosti te da Vas je s tom namjerom tadašnji nadbiskup zagrebački i poslao u Karlovac, odnosno da Svetište zaista postane nacionalno. Je li taj cilj postignut?

-Ostvareno je puno toga. Mi smo ove godine primili više od 80 tisuća hodočasnika, u listopadu ovdje je bio pet hodočasničkih svjetskih skupina; iz Los Angelesa, Filipina, Poljske… Dakle postali smo polako nacionalno svetište. Nadalje, to nije moja riječ, nego biskupa kardinala, više nitko u Hrvatskoj ne može reći da ne zna tko je zaštitnik Hrvatske. Vjerujem da su tome doprinijeli i različiti angažmani upravo Nacionalnog svetišta svetog Josipa.

Može li se reći da se Nacionalno svetište svetog Josipa približava i drugim nacionalnim svetištima u Hrvatskoj?

-U Hrvatskoj postoje četiri nacionalna svetišta koja imaju, poslužit ću se svjetovnim jezikom, certifikat, donosno mjerodavni crkveni dokument od mjerodavne crkvene vlasti. Svjestan te činjenice, tog Statuta koji se čuva u arhivu Nacionalnog svetišta, to mi je prvi izvor, a drugi izvor mi je lik i djelo graditelja ovog svetišta, prelata Papine Svetosti, Marijana Radanovića. Bio je skroman i s tolikim je marom radio oko svega ovoga i usudim se reći da kao njegov nasljednik ubirem plodove tog njegovog rada. On je gradio zgradu i gradio je zajednicu, a ja iz strahopoštovanja prema tom njegovom djelu, iščitavajući njegove zapise, nastavljam i trudim se biti dostojan te veličine koju sam naslijedio.

Kazali ste nakon dolaska na Dubovac da niti mnogi Karlovčani ne prepoznaju značaj Josipovog svetišta na Dubovcu. Još uvijek je tako?

-Bit ću sasvim konkretan. Jedan Josipov štovatelj iz Čepinskih Martinaca, dakle iz Slavonije, želeći posjetiti Svetog Josipa ovdje u Karlovcu, krenuo je na put ujutro u pet sati. Koristio je javni prijevoz i kad je došao ovdje u Karlovac, na Autobusnom kolodvoru je pitao gdje je Nacionalno svetište. Troje ljudi koje je pitao nisu imali pojma. Pomalo sam tužan i zbog toga jer redovito složim vijesti i ne objave ih svi mediji. Vijesti, usudio bih se reći, dobro napisane, s vrhunskim fotografijama, a i sadržaji su vrlo zanimljivi. Tu postoji još prostora da Karlovčani razumiju, ne oni „obični“, nego sve strukture, kakav potencijal ovdje imaju. Dakle tu postoji prostor za napredovanje.

Spomenuli ste vijesti koje pišete, ali to nije jedina, recimo, medijska aktivnost pokrenuli ste i televiziju…

-Zahvaljujući Laudato televiziji, odnosno televiziji Nacionalnog svetišta, koju onda redovito emitira Laudato televizija, Trend televizija, a prenosi se i preko društvenih mreža mi uistinu populariziramo, gledano sa svjetovne perspektive, grad Karlovac diljem svijeta. Primjerice, kad sam prošle godine bio među našim ljudima u Kanadi; Torontu, Mississaugi, Oakvilleu, Hamiltonu, svagdje su me prepoznali. To je znak da redovito prate misna slavlja iz Nacionalnog svetišta iz Karlovca. Ovo su dakle samo fragmenti i kad pogledam to je puno više nego što sam očekivao. Glavni sam urednik Župnog lista koji izlazi dva puta godišnje i Glasnika svetog Josipa koji izlazi četiri puta godišnje. Pripremam zbirku pjesama koja bi trebala biti promovirana u siječnju. Urednik sam i jedne mini monografije o hrvatskim svecima i blaženicima, kao i jedne slikovnice za djecu. Dakle postoji i dosta jaka nakladnička djelatnost pri Svetištu svetog Josipa.

Galerija nazvana po biskupu Martinu Borkoviću godišnje postavi i po 20 izložbi, što u galerijskom prostoru Nacionalnog svetišta, što diljem Hrvatske. Glavni suradnik, duhovni i kulturni voditelj galerije je profesor Stanko Špoljarić koji je radni vijek proveo u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu na Zrinjevcu i gotovo da nema eminentnog hrvatskog umjetnika kome on nije pripremio monografiju. Drago mi je da mogu brinuti o kulturnoj promociji kršćanske i hrvatske umjetnosti pod brigom tako jake kulturne osobe.

„Korona je bila za mene bogato duhovno iskustvo“

-Sam sam prebolio koronu u dogovoru s doktoricom Tutek, tadašnjom voditeljicom zaraznog odjela godinu i pol svakog petka sam kao svećenik obilazio zarazni odjel karlovačke bolnice, obučen u sva ona zaštitna odjela i mogu reći da je to za mene bilo jedno bogato duhovno iskustvo, gdje sam došao do nekih ljudi, do kojih vjerojatno inače ne bih mogao doći i još uvijek mi se neki od njih javljaju želeći zahvaliti koliko ih je taj trenutak ohrabrio. Tu su se dogodila neka čudesna ozdravljenja. Nakon toga smo se organizirali mi u Dekanatu tako da svakog tjedna, utorkom i petkom jedan svećenik je dva sata prisutan na nekom od odjela karlovačke bolnice.

Puno je toga napravljeno i oko uređenja Svetišta.

-Kako sam već rekao Marijan Radović je sve to izgradio, ali kako je i on sam rekao Svetište je izgrađeno, ali nije dovršeno. Izdvojio bih prije svega najveći mozaik u Hrvatskoj, koji će u siječnju biti dogotovljen. Dakle na 120 kvadrata, prezentirano je rođenje Isusa Krista. Sada je već onaj pripremni dio posložen za još 80 kvadrata, koji će sačinjavati osam slika iz života svetog Josipa iz biblijskih izvora, što ćemo staviti na one dvije plohe pored mozaika. Pored toga, napravljeni su vitraji, djelo Josipa Botteria Dinija. Posebno sam ponosan na vitraje na zvoniku koje je napravio profesor Marijan Jakubin i čini mi se da smo jedina crkva u Hrvatskoj koja to ima, posebno kad je zvonik izgrađen pored crkve, po starim rimskim običajima. Valja spomenuti i Sveto hranište, oltarni križ i svijećnjake koje je napravio Hrvoje Ljubić, akademski grafičar i kipar iz Zagreba. Kip Majke Tereze darovala je albanska zajednica, a rad je akademskog kipara iz Bosne, Ante Jurkića.  Upravo se izrađuje i kip svetog Josipa, Majke Božje i Isusa koji će stajati ispred Svetišta u dvorištu i bit će prigodno mjesto za zapaliti svijeću, izmoliti molitvu i napraviti selfie. U tome pomaže i Grad Karlovac. Hvala mu na tome. Nije veliko, ali ništa manje vrijedno su zavjetni zlatni kalež i ciborij. Izrađen je od darovanog zlata i srebra i po mojoj skromnoj evidenciji sudjelovalo je oko 1.600 donatora koji su doslovno dali svoj komadić zlata ili srebra za taj zavjetni dar. Radila ga akademska kiparica Linda Milić Kršnjavi. No, najveća vrijednost je da je od tih 1.600 donatora pristiglo oko 1.300 pisama u kojima objašnjavaju zašto su baš to zlato darovali. Uglavnom su to darovi zahvalnosti za primljene milosti.

Pogledamo li broj posjetitelja, uređenje Nacionalnog svetišta, brojne sadržaje, koliko je taj potencijal iskorišten u turističkoj ponudi Karlovca?

-Imam tim od 150 ljudi i mi se trudimo dočekati hodočasnike i učiniti sve da njima ovdje bude lijepo, a na drugima je da to iskoriste. Ispričat ću jedno iskustvo od prije nekoliko godina, Aquatika je nekako taman počela s radom, bila je baš jaka zima u veljači. U Svetište je jedne nedjelje došlo 700 djece i njihovih obitelji. To su bila djeca katoličkih dječjih vrtića. Dogovorili smo s ravnateljicom posjet Aquatici tako da su taj dan imali 500 posjetitelja. Ravnateljica je nekoliko puta došla zahvaliti. Eto, možda bi i drugi mogli više tako surađivati.

Nekoliko aktivnih zajednica djeluje u Župi i pri Nacionalnom svetištu…

Zajednicu mladih koje smo naslijedili od Marijana Radanovića i ta jezgra je i dalje ovdje prisutna. Danas tu zajednicu mladih prepoznajemo pod nazivom ZAMAK, Zajednica mladih katolika Karlovac koja se opet grana na nekoliko zajednica. To su Križari, Zbor mladih, volonteri, animatori, kulturni klub, posebno bih istaknuo čitalački klub. Mogu reći da sa suzama u očima promatram sadašnju postavu mladih, poglavito srednjoškolaca i studenata koji, rekao bih, zrače i sjaje još jačim žarom. Jaka je obiteljska zajednica koja se najmanje jednom tjedno ovdje okuplja. Ona je osnovana za osobnu, duhovnu i svaku drugu izgradnju, ali tako često potpora i ovim svim drugim aktivnostima koje se ovdje događaju.

„Molitva pred likom svetog Josipa ih je učinila roditeljima“

- Uistinu mogu posvjedočiti da znam najmanje 30-ero djece koje je isprošeno ovdje zagovorom svetog Josipa. Neki i po 10 godina nemogućnosti začeća. Znam da su neki bračni parovi probali medicinski potpomognutu oplodnju i različite druge medikamente što nije donijelo rezultata, ali molitva pred likom svetog Josipa ih je učinila roditeljima. O tome postoje dokumentirani zapisi i svjedočanstva koje su izrekli hodočasnici ovdje u Svetištu, bilo su mi poslali tekst ili su to ispričali pred kamerama u nekoj od mojih emisija.

  

Prije nekoliko mjeseci postali ste i dekan Karlovačkog dekanata. U Dekanatu se proteklih deset godina dogodila i smjena generacija među svećenicima. Evo, nedavno je otišao i mons. Ferdinand Vražić. Osjeti li se jaz generacija?

-Moram naglasiti da je dekan prvi među jednakima i nemam nikakve ovlasti nad drugim svećenicima. Dakle ja sam u ime Zagrebačkog nadbiskupa pozvan da koordiniram naš zajednički rad. Ne bih rekao da tu ima jaza generacija, ali promjene jesu, jer svi se mi mijenjamo. No, opet ću spomenuti da se duboko klanjam Marijanu Radanoviću koji je bio veliki radnik, ali malo samozatajan. Dok je s druge strane monsinjor Ferdo bio glasnogovornik, gromoglasni svećenik koji je imao dar zvučno propovijedati i koga su ljudi rado slušali. Osobito devedesetih kad je uistinu trebalo buditi nacionalnu svijest i tu je uloga monsinjora Ferde itekako važna. Sad je došlo neko novo vrijeme i mi smo novi svećenici. Dražen Karačić, koji je također bio dekan, i ja smo generacija i prijatelji te možda imamo neki novi pristup. Ja bih zapravo tu ipak vidio svojevrsni kontinuitet i brigu Crkve da se trudi na ta neka važna mjesta poslati svećenike koji će po nekim našim skromnim procjenama odgovarati na traženja današnjeg vremena.

Surađujete li s predstavnicima ostalih vjeroispovijesti i vjerskih zajednica?

-Tu također imam neke ovlasti jer sam član Povjerenstva Zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i međureligijski dijalog. Nedavno smo imali sastanak, ne samo među kršćanima nego su bili i predstavnici  islamske zajednice. To je bio duhovno umjetnički susret i bio je upravo ovdje na Dubovcu.  Mogu reći da sam sa svojim svećenicima otvoren za suradnju sa svim drugim vjeroispovijestima. Pohvalio bih jako dobru suradnju s arhimandritom Naumom. Spomenuo bih jedan prekrasan susret u vrijeme korone sa pastorom Ladislavom Ružičkom u bolnici i nakon toga redovito se susrećemo. Zaista ne vidim razlog, budući da slavimo istog Krista, da svi još više ne surađujemo.

Vratimo se još malo na početak i Vaš dolazak u Karlovac. Što je s idejom otvaranja katoličke obrazovne ustanove? Je li ta ideja zamrla?

-U međuvremenu dogodila se promjena u Zagrebačkoj nadbiskupiji i službu nadbiskupa preuzeo je biskup Dražen Kutleša. O tome smo razgovarali  i on je otvoren tome. Mogu reći da sam već vodio neke razgovore sa Županijom i Gradom. Neke konkretne informacije nemam pa ne bih sad o tome, no ta ideja dakle ne da nije umrla nego je otvorenija prema tome da bi mogla biti realizirana.

Božićna poruka 

Božić je crkveni blagdan nas vjernika kršćana, ali vjerujem da sveti Josip u ovo božićno vrijeme ima posebnu ulogu koju nam valja svima otkrivati i koja uistinu može pomoći svakom čovjeku dobre volje. Volio bih i želim svima nama da se malo više potrudimo da poput svetog Josipa znamo zaštiti ugrožene. Marija je bila ugrožena kao samohrana majka, Josip ju je kao trudnu uzevši za svoju ženu zaštitio i sačuvao njezino dostojanstvo. Ajmo se sad i mi oko Božića potruditi čuvati dostojanstvo jedni drugih. Nadalje, Josip je poštivao zakon jedno poganskog cara koji je izdao naredbu da se provede popis pučanstva. Zbog te odredbe uzima trudnu ženu Mariju i kreće na put iz Nazareta u Betlehem. Zanimljivo! Možda je mogao naći tisuće izlika da bude doma uz svoju trudnu ženu. On kreće na put i baš to je vrijeme kad Marija treba roditi i rodi u Betlehemu. Time se zapravo obistinilo ono što je Bog davno prije zamislio, a proroci navijestili da će se Spasitelj svijeta roditi u Betlehemu. Dakle kad i mi poštujemo zakone i držimo se nekih ljudskih uredaba koje su možda i svakakve kvalitete, možda time izvršavao i neke božje namisli koje u tom trenutku niti ne razumijemo. Nadalje, Marija, Majka Božja, koja je odabrana, zbog Josipa kreće na put. Time zapravo pokazuje da vjernost svome mužu daje zajedništvo obitelji u kojoj se onda rađa Bog.

Isus Krist, mogao je čovjeka spasiti na milion načina, ali izabrao je zajedništvo muža i žene. Htio se roditi od žene i htio je da žena ima muža Josipa. Nema jače poruke s Neba, nego zajedništvo unutar obitelji. Svjestan sam da su mnoge obitelji ranjene iz ovog ili onog razloga. Kako je i Marija na neki način bila ranjena pa ju je Josip prigrlio tako smo pozvani i mi i svaku tu ranjenu obitelj i svakog ranjenog člana obitelji prigrliti, prihvatiti, zaštititi kao što je to činio Josip. Kad god se trudimo očuvati obiteljsko zajedništvo, koliko god to zahtijevalo truda budimo sigurni da smo tada na Božjem putu i sigurno onda Bog neće uskratiti svoj blagoslov.

Za mene su to prije svega ohrabrujuće, radosne poruke nama koji smo hodočasnici nade. Tako zapravo glasi geslo Jubileja u kojeg ovog Božića ulazimo – „Nada ne razočarava“, a najavio ga je papa Franjo.