Nema najdoktorice bez najsestre - dr. Sanja Brleković i Ivana Mišerić

Na nedavno objavljenoj listi Najdoktora treću se godinu našla i liječnica obiteljske medicine Sanja Brleković. To je bio i povod za razgovor s njom, a ako je suditi po komentarima njezinih pacijenata na našoj Facebook stranici, ovo priznanje pripada podjednako i medicinskoj sestri Ivani Mišerić.

-Radim u ordinaciji tri godine pa ne znam ima li to priznanje veze sa mnom, smije se Ivana.

-Mi svakako dijelimo lentu, dodaje dr. Brleković.

Budući da se lista Najdoktora formira prema glasovima odnosno komentarima pacijenata na portalu www.najdoktor.com, ovakvo im je priznanje posebno drago.

-Vjerujem da svakome to puno znači. Kad vas netko stavi na listu uz pozitivne ocijene, mislim da svakoj osobi, bez obzira na posao, zvanje ili zanimanje godi i nema onoga kome nije drago, komentirala je dr. Brleković.

Sanja Brleković inače je iz Šibenika, živi u Zagrebu, a u Karlovcu radi 28 godina. Prije nego što je preuzela ordinaciju u karlovačkom Domu zdravlja godinu dana je radila u Dugoj Resi. Kad se sve zbroji, u ovom je kraju skoro 30 godina. Kako ju je posao doveo prvo u Dugu Resu, a onda u Karlovac? Ističe da je to bila slučajnost.

-Nakon položenog državnog ispita radila sam po zamjenama u Zagrebu jer nije bilo posla. Tada je 137. brigada u Dugoj Resi tražila liječnika pa sam se zaposlila kod njih. Budući da oni nisu davali ugovor za stalno, a Dom zdravlja Karlovac me je pozvao, eto došla sam u Karlovac. Najprije sam radila na hitnoj, nakon toga u dječjoj ambulanti, a onda u obiteljskoj medicini, kratko je opisala svoj put.

Svaki od ovih poslova imao je svojih specifičnosti i prednosti kako je objasnila.

-Hitna medicina je najbolja za početak, da se čovjek „izbrusi“. Osim toga kod mladih liječnika još uvijek su refleksi brzi i to je ono što, po meni, u početku treba proći svatko. Tu se uči timskom radu, brzim odlukama, komunikaciji s pacijentima u raznim uvjetima koji nisu uvijek najbolji. Pedijatrija je došla iza toga, to je period prije 2000. godine, broj pedijatara bio je ograničen. Nakon toga je došla specijalizacija iz obiteljske medicine i tako sam postala liječnik obiteljske medicine.

Otkad je počela raditi u Karlovcu, a i prije toga u Dugoj Resi, pacijenti su je jako lijepo prihvatili.

-Naši pacijenti su uglavnom gradska populacija, mlađe životne dobi, koji su uglavnom prilagodljivi. I stariji pacijenti su nam dobri, a ima nešto ljudi i iz okolice, pojašnjava strukturu pacijenata dr. Brleković, a ovu ordinaciju od ostalih razlikuje što je čak i u korona situaciji zadržala „normalan“ rad s pacijentima.

-Neovisno o cijeloj situaciji s COVID-om, nama je i dalje najjednostavnije, najlakše, a i najdraže da pacijenti dođu k nama. Imamo i telefonsku sekretaricu za naručivanje lijekova, mailom i telefonom obavljamo konzultacije i pacijenti to jako vole, ali najdraže im je kad nas vide. Trudimo se biti dostupne za sve. Iako je epidemija i dalje idemo u kućne posjete, cijepimo kod kuće i u ambulanti, ispričala je sestra Ivana.

-I mi najviše volimo taj neposredan kontakt. Pregledavamo bolesne, one sa simptomima COVID-a, dakle, ako imaju temperaturu, kašlju…  Moraju naravno doći s „opremom“, maske, zaštitne rukavice  i prije toga se najaviti, i to je to. Takvi nam pacijenti dolaze na stražnja vrata, ne ulaze u čekaonicu, ali ih pregledamo. Ne može se liječiti preko telefona. Pacijenti ne znaju kakav je kašalj, a ja to ne mogu čuti preko telefona, dodaje doktorica.

Postale pridruženi članovi obitelji pacijenata

Posao i odnos liječnika i pacijenta ima i svojih negativnih strana jer nikad nije lako kad nekome treba reći da je ozbiljno bolestan. Kod nekih to izazove i ljutnju, ali napominju dr. Brleković i sestra Mišerić, u tim situacijama one su naučile ostati smirene, na povišene tonove ne odgovaraju na isti način, a onda se situacija ubrzo smiri.

Ponekad nisu samo simptomi bolesti ono što pacijenti podijele s doktoricom i sestrom, razgovara se i o drugim obiteljskim problemima, a s njima se dijele i dobre i loše vijesti.

-Ostali problemi jednako su zastupljeni kao i oni zdravstveni. Pa mi smo obiteljska medicina. Preklapa se sva ta problematika, socijalna, zdravstvena, ekonomska, ne može se razdvojiti. Nije to tako jednostavno. Na primjer, kašalj, ali nije kašalj za koji mogu napisati lijek na recept, moram procijeniti hoće li to pacijent moći kupiti. Moramo imati osjećaj za ljude, kako im nešto reći, bilo da se radi o lošoj dijagnozi, lošoj vijesti ili ekonomskoj potrebi, ističe dr. Brleković.

-Kod nas je baš obiteljska atmosfera. I nismo previše službeni, sve je to jedna malo veća obitelj, dodaje sestra.

-Vjerojatno smo obje takve - otvorene. Ne može se to naučiti, nema tog fakulteta gdje se to uči, nastavlja doktorica.

Kod njih se liječe cijele obitelji. Neke je pacijente dr. Brleković upoznala kao djecu ili bebe, a danas i oni imaju svoje obitelji.

-Kad pacijenta upoznate kao dijete, a oni su sad odrasli, vidite koliko ste stari (smjeh). Zanimljive su te situacije. Sad bih ja trebala s nekim razgovarati na „Vi“, a znam kad mu je prvi zub izbio. Dok sam bila na dječjem, već su neke žene počele i rađati. Dođu s djetetom na pregled i sad ja trebam njoj reći „mama“, tako da smo i zbog toga možda malo neformalni, pojasnila je doktorica.

Kontakt s pacijentom je najvažnije i najljepše u obiteljskoj medicini, slažu se naše sugovornice i zapravo su i one postale članovi obitelji.

-Kad pacijentica postane baka, nazove nas da nam javi vijest. Mailom nam pošalju sliku djeteta…

Funkcioniraju kao tim i uvijek s osmijehom na licu

Kako su rekle na početku, dijele lentu za priznanje, a kao tim izuzetno dobro funkcioniraju.

-Ako nas dvije nemamo osnovnu komunikaciji, onda piši kući propalo je. To je početak i kraj priče. Ja se na Ivanu moram oslanjati! To nije pitanje mogu li se, ili želim li se oslanjati. Jednostavno moram. Ima dana kad je Ivani teže, a drugi put je meni. Ne mora to nužno biti vezano uz posao. Možemo imati privatnih problema. Ivana ima djecu, ja ne. Ako joj je dijete bolesno ona je više u tom filmu pa ću ja više preuzeti na sebe. Neki dan je meni teže pa će ona više potegnuti. To jednostavno osjetimo jedna kod druge, kaže doktorica.

-I kad nam je najveća gužva, uvijek zadržimo osmijeh na licu. Zagrlim doktoricu ili ona mene, potapšamo se i idemo dalje, dodaje Ivana.

-Ponekad zaslužimo i Oskara!

Ivana je prvostupnica sestrinstva radila je u patronaži, ali iako sad radi sa srednjom stručnom spremom, posao u ordinaciji ne bi mijenjala.

-Patronaža je lijep posao, lijepo je raditi sa starijima, bebicama, majkama, ali rad na terenu je težak. Kao osoba sam osjećajna. Kad sam dolazila vidjeti novorođenče i vidim da obitelj nije imala za ogrjev, jako me pogađalo. S takvim situacijama se ne mogu nositi, vidjeti da netko nema osnovne uvjete za život, a ja tu ne mogu pomoći. To je za mene bio minus patronaže, jer nisam mogla  posao ostaviti iza sebe kad dođem kući. Radim to i sad. Emocionalna sam i protiv toga ne mogu. Tu smo nas dvije dosta slične, kaže Ivana.

Dr. Sanja Brleković ne vozi tako da svaki dan iz Zagreba putuje javnim prijevozom. Prije korone bilo je lakše, a sad su, kaže, „sve opcije otvorene i sve osim aviona dolazi u obzir“ pa kombinira autobus, vlak i kolege. Nameće se pitanje je li razmišljala ipak raditi u Zagrebu?

-Naravno da sam razmišljala. Kad uzmem sve pluseve i minuse pa odvažem, jedina negativna strana mog posla u Karlovcu je putovanje, sve ostalo su plusevi. Tako da nisam još uvijek spremna žrtvovati ovu ambulantu zbog tog putovanja.

-I sestru…,šapće Ivana

-Sestru, pacijente, sve…

-Ako doktorica ide u Zagreb, idem i ja…

-Ma nema idealnog posla. Ljudi sad sve doživljavaju traumatično; traumatično je putovanje, traumatična je komunikacija… Za mene je to glupost. Ne znam zašto bi posao morao biti pored kuće. Normalno je izaći iz kućnog komfora, prilagođavati se drugim ljudima i oni vama, a ako će sve biti samo kako meni paše, to nije normalno. Sad je sve stres. Ako ćemo to tako doživljavat pa zar je onda cijeli život stres? Sve je postalo strašno; i kad ima puno posla, i kad ima malo posla, strašno je ako zvoni telefon… To je posao i to se rješava, nema potrebe za dramom, poručuje doktorica Brleković.

Dok razgovaramo iz čekaonice se začuje žamor, a onda i kucanje jer su pacijenti postali nestrpljivi. U ovoj ordinaciji nema naručivanja i nema predugog čekanja.

-Mnogi doktori vole sistem naručivanja. Mi ne naručujemo. Kako pacijenti dolaze, tako ih redom primamo. Nama je tako lakše, a i pacijentima. Imamo točnu raspodjelu posla. Ako pacijent treba mene nema potrebe da čeka red kod doktorice i obrnuto, naglasila je Ivana.

-Neki put treba pričekati pola sata, ali to je po meni normalno. Sve je fleksibilno. Ni zdravlje ni bolest nisu fiksni zato mi ne naručujemo. Kad pacijent ima problem, tad dođe.

Osim liste Najdoktori još je veća preporuka, ali i potvrda da su omiljene među pacijentima i podatak da svaki dan imaju najmanje dva do tri poziva i upita primaju li nove pacijente.

-Molimo boldano napisati u tekstu: Ne primamo nove pacijente, kažu Brleković i Mišerić.

Ispraćaju nas nakon razgovora u čekaonicu, gdje se već skupilo pacijenata.

-Dobar dan! Idemo, tko je prvi?, poziva dr. Sanja Brleković, naravno s osmijehom.

Foto: Dinko Neskusil