Zlatomisnik Josip Ban odabrao svećeništvo usprkos protivljenju braće komunista

Moji su roditelji bili izvrsni ljudi, uistinu i vjernici. Dva brata su postali vojni glazbenici, a i jedna sestra je radila kao tajnica u Domu JNA u Rijeci. Razumljivo da su bili članovi Saveza komunista, te su se kao takvi usprotivili kada sam odlučio poći u Dječačko sjemenište u Zagrebu na Šalati, a osobito žestoko kad sam pošao na bogosloviju i tako se pripremao za svećenika, svjedočio je zlatomisnik, vlč. Josip Ban, župnik svetog Leopolda Bogdana Mandića u Orehovici. Vlč. Ban predvodio je, naime, misno slavlje u Nacionalnom svetištu u srijedu 23. srpnja te je ispripovjedio je i posvjedočio prisutnost Boga u svojem životu.

Zlatomisnik iz orehovačke župe rođen je 1951. godine u Hrvatskom Zagorju, kao 12 dijete, a o obitelji je još ispričao:

-Kao braća smo se uistinu voljeli, ali zbog komunističke ideologije smo se neprestano svađali. Kroz te prepirke sam brusio svoju odluku da li da krenem putem svećeništva. Inače nas je iz župe Zajezda bilo tada sedmorica u sjemeništu, a na kraju sam samo ja postao svećenik, kazao je, a već kao bogoslov i pet godina kao kapelan služio je zagrebačkim naseljima Utrine i Zapruđe.

-Župnik Matija Stepinac i ja stanovali u zgradi u jednosobnom stanu, a na drugoj strani hodnika bio je stan od 54 m2 gdje je bila naša crkva Sv. Ivana ap. i evanđ. Možete si zamisliti kako nam je bilo živo i veselo, osobito kad smo uvijek imali puno djece, prvopričesnika i krizmanika. Jedne godine smo u tom prostoru pripremali preko 180 prvopričesnika… Postali smo poznati po Europi. Švedska televizija došla je snimati tu čudnovatu Crkvu u deveterokatnici, gdje je više vjernika bilo na hodniku i stubištu nego u samoj crkvi.

Prvo župničko služenje vlč. Ban je 80-ih godina imao u Španskom u vrijeme kad se počelo graditi novo naselje, a njegov je zadatak bio gradnja župne crkve.

-Zapreke su se javljale sa svih strana. Npr. nije bilo ni građevinskog materijala. Po cijelom sam zapadnom dijelu grada tražio cement i uspio naći tri vreće koje sam prevozio svojim fićekom. Ali milost Božja nije dopuštala odustajanje. Polako, ali ustrajno formirala se i zajednica vjernika, od kojih su mnogi, osobito mladi, bili veoma aktivni. Među ostalima, bio je aktivan i divan nezaboravni suradnik akademik Božidar Finka. Župa je posvećena Žalosnoj Gospi, a mene su zvali: „Veseli župnik Žalosne Gospe.“

Sljedeća služba bila je u župi Pušća, a kako je kazao gotovo da nije bilo krstitki i svadbi na kojima nije sudjelovao uz gitaru. Slijedilo je pastoralno djelovanje u Krapini.

-Što da kažem: Ne kaže se uzalud: „Krapina je grad, a Zagreb tak, tak.“ Uz revno služenje u pastoralnom djelovanju, uz sudjelovanje u mnogim kulturnim događanjima, uz angažman u DVD-u i drugim društvima i zbivanjima bilo je osobito izazovno obnavljanje tih predivnih crkvenih objekata, a ima ih u Krapini dosta. I to djelovanje je bilo veoma zahtjevno, a hvala Bogu i divnim ljudima, koji su pružili pravu podršku, bilo je i uspješno kroz samo šest godina.

Uz vlč. Bana u svetoj misi koncelebrirali su mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetište i novoimenovani župni vikar u Svetištu mladomisnik vlč. Ivan Iviček. Đakonsku je službu vršio vlč. Ratko Podvorac,  a pjevanje su animirali članovi župnog zbora "Sveti Josip" pod ravnanjem s. Blandine Rakarić, KBLJ.