Prvi Karlovački

Žarko Plevnik: Šoškočanin mi je u Borovom Selu u svibnju 1991. godine zarezao vrat

Autor: Branko Obradović

03.12.2020

Mozaik

Razgovor s ratnim izvjestiteljima Žarkom Plevnikom i Ivicom Sertićem

U vrijeme Domovinskog rata novinari su odigrali značajnu ulogu, posebno na područjima , koja su bila na prvoj liniji. Takav slučaj bio je u istočnoj Slavoniji, a u istoj stuaciji bio je i Karlovac. Posebno je značajna, ali i opasna bila uloga televizijskih snimatelja i novinara. Pri HRT-u djeluje Zbor ratnih izvjestitelja Hrvatske radio televizije. Članovi se okupljaju svake godine i druže, ove godine iz poznatih razloga okupljanja nije bilo. Prošle godine uručena su i priznanja, a jedan od dobitnika je i Karlovčanin Ivica Sertić. Pošto Sertić nije bio na tom okupljanju, nedavno mu je priznanje donio poznati razni izvjestitelj iz istočnog dijela Hrvatske Žarko Plevnik. Ovaj Osječanin već godinama živi na našem području. Jer mu je žena iz Netretića. Iskoristili smo susret Sertića i Plevnika, te porazgovarali s njima.

-TV centar Osijek pokrivao je u Domovinskom ratu Slavoniju, Baranju i Posavinu. Vukovar je mjesto u koje sam došao u svibnju 1991. godine, kada su počele prve čarke. Vukovar je mjesto za koje me duboko vežu neke uspomene, na žalost jedna vrlo tužna. U Borovu Selu stradalo je dvanaest naših redarstvenika. Moja ekipa i ja 9. svibnja 1991. godine kao jedini hrvatski novinari ušli smo u Borovo Selo. Jedan moj prijatelj, koji je nekada bio šef osiguranja SIV-a, sa svojim autom stao je u koloni, da bi se mi mogli ubaciti sa svojim autom i da bi mogli ući u Borovo Selo. Inače se tamo nije moglo, to je bio tabu. Ušli smo u Borovo Selo, tamo su bili Brovet i Marković da snime situaciju. Vukašin Šoškočanin bio je zapovjednik Borova Sela, on me prepoznao i pitao odakle dolazimo, uzeo je nož i zarezao me po vratu i rekao da će nas poklati, ako ne odemo. Brovet i Marković stajali su ispred zgrade i nisu ni trepnuli. Tada je naišao jedan potpukovnik, koji je bio šef Vojne bolnice u Osijeku i kojeg sam znao od prije. Pitao me što se događa, rekao sam mu da me Šoškočanin želi zaklati. Taj potpukovnik dao nam je kampanjolu i rekao bježite. To je jedna uspomena, koju ne mogu zaboraviti. 9. svibnja je moj drugi rođendan. Moram reći da je Vukovar duboko u meni i u svima nama koji smo bili tamo na terenu. Mi, članovi Zbora ratnih izvjestitelja Hrvatske radio televizije okupljamo se tamo svake godine i evociramo uspomene na te dane i naše pogunule kolege, rekao je Plevnik.

U vrijeme rata redakcija Hrvatskog radio Karlovca bila je mjesto gdje su dolazili svi novinari, snimatelji i fotoreporteri te zatim odlazili na teren. Krajem prosinca 1991. godine u redakciju je, kao i gotovo svakog dana, došao poznati hrvatski snimatelj Živko Krstičević, otišao je na Turanj i više se nije vratio poginuo je neprijateljske granate.

-Ja uvijek kažem onima koji znaju što smo mi radili, hvala im, a oni koji ne znaju neka pokušaju saznati što se događalo, kakvi su uvjeti bili. Kada su moji odlazili u sklonište, ja sam izlazio van s kamerom i snimao. Bilježio sam sve što se događalo, da svijetu pokažemo pravu istinu, jer slika nikad ne laže. Moram reći da je na Turnju bio ratni turizam, dolazile su delegacije iz cijelog svijeta, jedino nisam registrirao da je bio netko iz Južne Amerike, kazao je Ivica Sertić.

Žarko Plevnik dosta je bio vezan uz Karlovac, sada ovdje i živi, njegov stric bio je poznati Karlovčanin Zvonko Plevnik.

-Dio svog djetinjstva proveo sam u Karlovcu, kod mog strica Zvonka Plevnika, moj brat i ja dolazili smo svakog ljeta po mjesec dana u Karlovac. Tada sam rekao da ako budem negdje živio u Hrvatskoj, osim u Osijeku, bit će to Karlovac. Ja sam generacija 1944. godine i sjećam se brojnih stvari iz tog razdoblja. Karlovac je blizu mora, blizina je Zagreba, a išli smo i u Trst. Oženio sam se po drugi put i to iz ovog kraja, žena mi je iz Netretića i došao sam ovdje živjeti, ovdje sam već pet, šest godina, rekao je Plevnik.

Žarko Plevnik, uz novinarstvo, ostavio je dubok trag i u diplomaciji. Osamnaest godina proveo je u Njemačkoj.

-Bio sam konzul u Stuttgartu, u Berlinu sam radio kao savjetnik veleposlanika, dvije godine bio sam otpravnik poslova u Berlinu, a zatim sam osam godina bio generalni konzul u Hamburgu. Pokrivao sam cijeli sjever države, pet saveznih država. Kako sam bio najstariji po stažu, izabran sam od 103 konzula u Hamburgu za doajena konzularnog zbora. Priredili su mi lijepi oproštaj, kada sam odlazio, koji neću zaboraviti, istaknuo je Plevnik.

Ivica Sertić obišao je za vrijeme Domovinskog rata veći dio karlovačke bojišnice, često se sjeti tih dana, a posebno poginulih kolega.

-Jednostavno mi dolaze u sjećanje ti dani. Tomica Belavić, kolega iz redakcije, poginuo je u rujnu 1993. godine, često smo zajedno radili. Pokrenuo sam inicijativu da bi se postavila spomen ploča na mjestu gdje je poginuo. Bio sam dosta u kontaktu sa Živkom Krstičevićem, snimateljem, koji je radio za WTN, poginuo je 30. prosinca 1991. godine na Turnju, praktički je kamerom snimio svoju smrt. Kada se nađemo na godišnjim susretima, pogotovo kada su ti susreti u Vukovaru, sjetimo se svih poginulih kolega, koji su dali život da bi se znala istina o Domovinskom ratu. Ove godine se nismo okupili zbog ove situacije. Želja mi je da što više toga o Domovinskom ratu prenesemo na mlade, da se ne zaboravi. Mladi moraju znati što se tada događalo, rekao je Sertić.

Ratnim izvjestiteljima puno toga nije valorizirano za ono što su učinili u Domovinskom ratu. Iako su bili na prvim crtama bojišta, nemaju status branitelja.

-Znate, ni onda ni danas mi nismo tražili nikakve beneficije. Jedan dio nas izvjestitelja ne da je bio na prvoj crti, nego je bio ispred prve crte, jer ako si htio snimiti situaciju morao si biti tamo. Moj “crveni fićo” u roku dva sata obišao je cijeli svijet, slika s lica mjesta jako puno znači. Moj pokojni snimatelj Žarko Kaić i ja spasili smo 700 ljudi iz Aljmaša. Puno je bilo tih događaja. Napisao sam knjigu “Crveni fićo”, to su televizijski zapisi ratnog reportera iz 1991. i 1992 godine. Utrošio sam na tiskanje knjige 85.000 kuna, svih pet tisuća primjeraka poklonio sam Hrvatskom centru za razminiranje da knjigu proda po 25 kuna i za te novce razminira deset tisuća kvadratnih metara Hrvatske. 1.500 knjiga prodano je zahvaljujući mojim prijateljima u Hrvatskoj i svijetu, a 3.500 stoji još danas u jednom skladištu u Zagrebu. Pisao sam ministarstvima, pisao sam Vladi sa željom da se te knjige otkupe, ali još uvijek čekam odgovor, kazao je Žarko Plevnik.

Lege Žare i Kićo

-Kićo i ja odrasli smo zajedno, on je stariji od mene pet mjeseci i znao sam zezati “matori”. Odrasli smo u Reisnerovoj ulici u Osijeku, igrali smo nogomet na Zrinjevcu. Bio sam zadužen za mlade na Sveučilištu u Osijeku, pa sam organizirao plesnjake, na kojima je bilo i do 2.500 mladih. Kićo je tamo osnovao tri postave grupe Dinamiti. Kićo je jednostavno bio legenda. Dolazio je k meni i dok sam bio u Njemačkoj. Zvali smo se lege, to je po osječki. Dopisivali smo redovno porukama i ove godine, sve do dva, tri mjeseca prije njegove smrti. Na zadnju poruku nije mi odgovorio. On je u mom srcu.