Umjesto truda da budemo nešto što nismo, možemo iskoristiti svoje potencijale i graditi specifičnost proizvoda dodane vrijednosti koristeći autohtone sorte, kazao je Robert Poturica  

Zakon o sjemenu donosi teško provediva pravila neusklađena s hrvatskom proizvodnjom

VIŠE IZ RUBRIKE

    Mali poljoprivrednici strahuju od odredbi novoga Zakona o sjemenu koji trenutno prolazi saborsku proceduru. Mišljenja su da bi Hrvatska mogla ostati bez mnogih autohtonih sorti povrća. Nije jasno ni zašto je Zakon potrebno donijeti u vrijeme dok traje izmjena europskih zakona prema kojima će se i ovaj hrvatski morati prilagoditi. Jasno je da pravila i red moraju postojati, ali zašto prijevremeno i zašto time povećati ovisnost o uvozu, a ne oslanjati se što je više moguće na domaće proizvode. Logike u tome dijelu za poljoprivrednike nema, a nema ni profita narušavanjem njihovih prava.

    Deklaracijom Ujedinjenih naroda o pravima seljaka i drugih osoba koje rade u ruralnim područjima, pravo na sjeme prepoznato je kao ljudsko pravo. Naglašena je važnost očuvanja stoljetnog mehanizma čuvanja sjemena na gospodarstvu, razmjene i solidarnosti među proizvođačima te čuvanja tradicijskih sorata i tradicijskih znanja.

    O spornim odredbama novoga Zakona, manjkavostima i nelogičnostima razgovarali s predsjednikom Udruge proizvođača ekoloških proizvoda Karlovačke županije EKOP Robertom Poturicom.

    Zašto je novi Zakon izazvao toliku pobunu među poljoprivrednicima?

    Poljoprivrednici se bune prvenstveno zbog uvođenja pojma "sjeme s obiteljskog gospodarstva" i članka kojim je njegova proizvodnja regulirana. U tom članku stoji da se sjeme za vlastite potrebe gospodarstva (za proizvodnju merkantilne robe, ne sjemena) može uzgajati samo od početnog sjemena određene kategorije, dakle kupljenog sjemena i mora proći doradu kod ovlaštenog dorađivača. Obaveze kupovanja sjemena nisu pošteđeni ni mali proizvođači, iako su izuzeti obaveze dorade. Onaj tko želi uzgajati autohtone sorte trebao bi ih registrirati na neku od sortnih lista što iziskuje administrativna opterećenja i financijske troškove. Zabranom slobodnog uzgoja sjemena na gospodarstvima, nametanjem obaveze kupovanja sjemena i registracije svih autohtonih sorata na liste krše se prava poljoprivrednika. Sortne liste osmišljene su radi reguliranja tržišta sjemenom i nema nikakvog smisla uvoditi takve obaveze za sjeme koje je čak zabranjeno stavljati na tržište. Odredbe isto tako ugrožavaju i rad udruga i kolekcionare autohtonih sorata koji imaju važnu ulogu u očuvanju i razvoju biljne genetske raznolikosti, prepoznate u cijelom svijetu.

    Što za poljoprivrednike znači proces certificiranja?

    Proces certificiranja proizvodnje usmjeren je stavljanju sjemena na tržište. Sjeme s poljoprivrednog gospodarstva zabranjeno je stavljati na tržište tako da za taj oblik proizvodnje ne treba prolaziti certifikaciju te nije sporan. Ono što zbunjuje je razlika između pojmova "certificirano sjeme" i "certifikacija proizvodnje". Proizvođače je važno educirati kako da registriraju proizvodnju, posebno ekološku jer toga u Hrvatskoj nema. Za pokretanje proizvodnje za tržište potrebno je najprije da sorte koje se uzgajaju budu registrirane na sortnoj listi. To mogu biti i domaće, čuvane sorte. Njih je na sortnoj listi trenutno 28. Potom je potrebno prikupiti dokumentaciju i prijaviti se u nadzor sjemenskog usjeva u Hrvatskoj agenciji za hranu i poljoprivredu. Obiteljska gospodarstva trebala bi imati zaposlenog agronoma ili ugovor s agronomom koji će organizirati stručni dio proizvodnje. U proizvodnji je važno posebno paziti na sprječavanje širenja biljnih bolesti, čuvati usjeve od neželjenih križanja kako bi se sačuvale karakteristike sorte i pravilno obaviti odabir biljaka od kojih će se čuvati sjeme. Na kraju sezone potrebno je poslati uzorak na laboratorijsku analizu gdje se odrede osnovni parametri kvalitete i potrebno je sjeme doraditi, ovisno o vrsti - očistiti, osušiti, izdvojiti krupnija zrna, tretirati fungicidom ako je potrebno, s tim da postoje i ekološka sredstva. Na kraju sjeme treba zapakirati i označiti potrebnim informacijama.

    Kako ocjenjujte izuzeće ekoloških poljoprivrednika od odredbi ovoga Zakona?

    Ekološka poljoprivreda izuzeta je od štetnih odredbi ovog zakona jer je štiti Uredba o ekološkoj proizvodnji i označavanju ekoloških proizvoda na europskoj razini. Tu je prepoznata važnost lokalnog sjemena koje izlazi iz koncepta sorte u onom tržišnom smislu radi veće raznolikosti, neujednačenosti i promjenjivosti. Takvo sjeme često je otpornije na bolesti, a može imati i niz drugih prednosti pa može biti vrijedno ekološkim proizvođačima, kao i ostalim malim gospodarstvima koja nemaju ekološki certifikat. Ekološki proizvođači već i sad imaju velike probleme s dostupnošću sjemena jer ga ne mogu nabavljati od drugih proizvođača, nije im dozvoljeno da razmjenjuju, a neka kontrolna tijela im, bez jasnih uporišta u zakonu, zabranjuju čak i korištenje vlastitog sjemena s gospodarstva. Jedino što im preostaje je uvoz jer se u Hrvatskoj ekološko sjeme gotovo i ne proizvodi. Za njih je nova ekološka uredba koja stupa na snagu iduće godine značajan dokument jer će njihova prava napokon biti prepoznata. Bilo bi divno kada bi se radi toga više proizvođača odlučilo za ekološku proizvodnju ali nije velika vjerojatnost da će se to i desiti. Time što bi se svim ostalim proizvođačima uvjetovalo korištenje autohtonih sorata upisivanjem na sortne liste, smanjila bi se njihova upotreba pa ni ekološki proizvođači ne bi mogli doći do takvog vrijednog genetskog materijala. 

    Što ste tražili od Ministarstva poljoprivrede? Jesu li reagirali na vaš apel?

    S predstavnicima Ministarstva poljoprivrede i ministricom Vučković održali smo dva sastanka na ovu temu. Ministrica je pokazala inicijativu za postizanjem dijaloga, iako sa zakašnjenjem. Oko spornih dijelova i dalje se ne slažemo. S obzirom na to da je Zakon o sjemenu već prošao sjednicu Vlade i upućen je u saborsku proceduru, Ministarstvo brani svoje stavove i nudi uglavnom izuzeća koja bi bila definirana naknadno pravilnicima. Za nas je to neprihvatljivo. Također smo uočili niz propusta. Studija utjecaja propisa nije dala nikakve mjerljive pokazatelje, utjecaj na mala obiteljska gospodarstva potpuno je zanemaren. Istovremeno se na europskoj razini odvija reforma marketinških direktiva o sjemenu, u travnju se očekuje objavljivanje studije koja bi prikazala smjernice te reforme. Nelogično je da Hrvatska to potpuno ignorira i paralelno donosi vlastiti Zakon za koji je vrlo vjerojatno da neće biti usklađen s novim europskim regulativama.

    Povećava li se na ovakav način ovisnost hrvatske poljoprivrede o uvoznom sjemenu?

    S obzirom da domaća proizvodnja sjemena, usprkos rastu, ne zadovoljava potrebe naših proizvođača, posebno u sektoru povrća, svakako da se povećava ovisnost o uvozu, a cijena kupovnog sjemena značajno je veća od onog koje poljoprivrednici sami uzgajaju pa to predstavlja i dodatni udar na standard i to u vremenu krize. Mnogi poljoprivrednici sami uzgajaju sjeme jer si ne mogu priuštiti kupovanje.

    Ono što zabrinjava je velika koncentriranost europskog, pa i svjetskog tržišta sjemena kojim vlada manje od deset najvećih kompanija. Neke od njih i međusobno se udružuju pa koncentracija moći postaje sve veća. To su u stvari kemijske kompanije koje uz sjeme prodaju i pesticide i mineralna gnojiva pa im je cilj selekcija sorata koje treba češće prskati i više gnojiti, a na europskoj razini ponovo je otvorena i rasprava o GMO-u kroz tzv. nove genomske tehnike. Svemu tome Hrvatska širom otvara vrata, a nespremna je zaštiti vlastite proizvođače i vlastitu tradiciju kao što to rade druge europske zemlje.

    Slažete li se da određena pravila moraju postojati?

    Pravila moraju postojati, ali ovako postavljena nisu u skladu sa situacijom u hrvatskoj proizvodnji. Dio pravila koja se predlažu teško su provediva. Kako u ostalim europskim zemljama takvih ograničenja nema, hrvatske proizvođače to stavlja u nepovoljniji položaj. Kod nas je primjerice u 2019., uvezeno sjemena u vrijednosti 11,9 miliona dolara, a 63% od te cifre je uvoz sjemena povrća kojeg sami izuzetno malo proizvodimo. Ukupna proizvodnja je na 42 ha, od čega je 30 ha krumpir. U skladu s tim i dorada povrtnog sjemena slabo je organizirana i nedostupna velikom dijelu proizvođača.

    Kriza koja je nastala od početka pandemije vodila je tome da više cijenimo i konzumiramo domaće proizvode. Odakle sada ovakav preokret? Izgleda kao da se nameće veći teret domaćem kako bi ono strano bilo prihvatljivije.

    Nacrt Zakona o sjemenu pripreman je duže vrijeme, još i prije pandemije. Namjera je bila rješavanje problema sa širenjem smrdljive snijeti žitarica, i kao što smo shvatili iz rasprave s Ministarstvom poljoprivrede, male produktivnosti hrvatske poljoprivrede. Iako se argumenti koje navodi Ministarstvo odnose prvenstveno na pšenicu, Zakon regulira uzgoj sjemena na gospodarstvu za sve kulture i sve površine.

    Hrvatski savez udruga ekoloških proizvođača ima načelno drugačije gledište na ovu problematiku. Čitajući analize iznesene u preporukama koje je Europska komisija dala Hrvatskoj u provedbi mjera ruralnog razvoja, uočili smo podatak da se hrvatska proizvodnja uglavnom oslanja na konvencionalnu proizvodnju kultura male dodane vrijednosti kao što su pšenica i kukuruz koje zauzimaju dvije trećine površina. Tu Hrvatska teško može biti konkurentna zemljama daleko većih površina i razine industrijalizacije pa gubi u vanjsko trgovinskoj razmjeni sa zemljama EU. Ali, kako kaže Europska komisija, daljnja industrijalizacija proizvodnje dovodi do narušavanja tla kao osnovnog resursa, a u Hrvatskoj je rizik od erozije i smanjivanja organske tvari u tlu već i sada velik problem. 

    S obzirom na trendove iskazane kroz Europski zeleni plan i Strategiju "od polja do stola", a koji su usmjereni smanjenju korištenja pesticida za 50 % i povećanju površina pod ekološkom proizvodnjom na 25 % do 2030. godine, upravo tu Hrvatska može pronaći nove prilike. Umjesto truda da budemo nešto što nismo, možemo iskoristiti svoje potencijale i graditi specifičnost proizvoda dodane vrijednosti koristeći autohtone sorte. 


    Kampanja koju je pokrenula inicijativa "Sjeme je naše ljudsko pravo" okupila je na početku 77 udruga proizvođača i onih koji ih podržavaju s više od 25.000 članova, ne računajući Hrvatsku poljoprivrednu komoru. 

    Kasnije se priključilo preko 20.000 potpisnika peticije. Svi oni su jasno rekli da im je stalo do toga što jedu i što proizvode te da neće dopustiti kršenje njihova prava na sjeme.