Volonterka Josipa Živčić: Bila je „velika sestra“ maloj Karlovčanki sad je kuma četverogodišnjoj Tanzanijki

Volontirati je počela još u srednjoj školi, nastavila je tijekom studija u Zagrebu, radila je s azilantima, a želja joj je već tada bila da volontira i izvan Hrvatske. Ponukana pričama i emisijama o Africi, željela se sama uvjeriti jesu li priče onih koji su tamo bili istinite. Prilike su se poklopile prošle godine, pa je Karlovčanka Josipa Živčić mjesec dana provela pomažući u sirotištu u Tanzaniji.
Po zanimanju pravnica nedavno se „skrasila“ u Zakladi Hrvatska za djecu, pa kaže da je na taj način uspjela pomiriti onu suhoparniju „pravnu“ i humanitarnu stranu i radi posao koji je ispunjava. Rad s djecom bila je njezina želja od školskih klupa.
-Zapravo sam htjela biti učiteljica, predavati hrvatski ili likovni. Prijavila sam se na Filozofski fakultet, ekonomiju i na pravo. Upala sam na kraju na pravo, ali cijelo vrijeme studiranja sam volontirala pa sam si tako kompenzirala što nisam upisala svoj prvi izbor.
Volontirati je počela još kao gimnazijalka i to kroz program namijenjen djeci.
-U srednjoj školi sam volontirala u Obiteljskom centru, Centra za socijalnu skrb. Oni su tada imali program „Veliki brat, velika sestra“. Mi srednjoškolci smo bili zaduženi svatko za jedno dijete koje imalo nekih poteškoća, bilo da se radilo o lakšim mentalnim retardacijama ili su to bila hiperaktivna djeca. To je bilo druženje s njima, pomaganje u učenju. Curici s kojom sam ja radila trebala je pomoć oko socijalizacije, da se lakše uklopi u društvo. Družili smo se vikendima, vodili smo je u kino, kazalište…
Studij ju je odveo u Zagreb gdje i sad živi i radi, a u volontiranje se uključila preko Hrvatskog crvenog križa, radeći s azilantima. Učila ih je hrvatski jezik i pomagala kod asimilacije u društvo.
-Imala sam grupu od njih deset, bili su iz Turske, Sirije, Iraka… Super je bilo, bila sam jako pozitivno iznenađena. Tada doduše nije bilo toliko predrasuda jer to je bilo prije velikog vala migracija. Pričala sam o tome i dosta mojih prijatelja se uključilo u taj program. Mogu reći da su azilanti bili vrlo poduzetni, iskustva su bila lijepa, Turci koji su nas naučili kuhati pravu tursku kavu, dosta je bilo muslimana, ali nisu imali problem s pijenjem rakije. Oni su se htjeli uklopiti, a većina ih je išla u potrazi za boljim životom.
Svestrana Josipa, puno je proputovala, no ostala je još neispunjena želja da posjeti Afriku pa je pokušala spojiti ugodno s korisnim, stupila je u kontakt s udrugom „Kolajna ljubavi“ koja pomaže sirotišta u Tanzaniji.
- Gledala sam emisije o Africi i bilo mi je nezamislivo da stvarno netko tako živi, a uvijek sam htjela ići volontirati van Hrvatske. Dok sam čitala priče drugih volontera, htjela sam iskusiti tako nešto. Uvijek su govorili da se vraćaju ispunjeni, nakon što vide ljude koji žive u neimaštini, a jako su sretni. To mi je bilo malo apstraktno, kako odeš tamo i volontiraš i dobiješ više nego što si dao. Zato sam htjela ići da vidim mlati li netko praznu slamu ili je stvarno tako. Kad se kreneš interesirati počnu ti se jednostavno otvarati vrata. Tako sam došla do ljudi koji su volontirali u Africi, do žene koja ima udrugu preko koje sam išla i raznosila pomoć djeci i pomagala djeci u sirotištu. Prije puta u Afriku morala sam volontirati u Hrvatskoj, u Domu za djecu u Tuškancu, jer za volontiranje u sirotištu trebalo je imati iskustva u radu s djecom.
Osim što joj se ispunila želja da vidi Afriku, imala je priliku vidjeti „pravu“ Afriku, ne onu koja se zapadnjačkim turistima nudi u turističkim resortima. No, unatoč brojnim informacijama koje je prikupila ipak je krenula s predrasudama, ali ono što je tamo zatekla lijepo ju je iznenadilo.
-Imala sam strahove, koje su mi drugi usadili, osobito roditelji. Svima je to bila drama i imamo zapravo velike predrasude. No, ovdje govorimo o Tanzaniji, na primjer Kongo i Nigerija su nešto drugo. U Tanzaniji se može slobodno kretati, vozila sam se busom sama 18 sati od Dar es Salaama, gdje sam sletjela i natrag. Niti u jednom trenutku se nisam osjećala nesigurno, iako su me časne sestre kod kojih sam bila smještena upozorile da se noću ne krećem cestom.
Josipin je posao bio da raznosi školarine za djecu na Zanzibaru i u Tanzaniji. Naime, i sama je kuma četverogodišnjoj djevojčici u sirotištu u gradu Songea na jugu Tanzanije. Vrtić za njezino kumče stoji 100 eura godišnje, što uključuje školarinu i hranu. Za one starije cijene školarina su više pa imaju po nekoliko kumova.
-Mi mislimo da dijete u sirotištu nema roditelje. No, neki od njih imaju obitelj, ali obitelj se ne može brinuti o njima. Ima slučajeva da roditelji žele da im je dijete u sirotištu jer tamo ima tri obroka i plaćena mu je škola, što im sami ne mogu osigurati. Službe znaju doslovno pronaći djecu da sama lutaju po poljima. Ima i situacija kad ih se pak želi uzeti iz sirotišta. Dječak koji je bio u sirotištu, ispričale su mi sestre, bio je jako dobar učenik i trebao je nastaviti školovanje, no kako dolazi iz obitelji vračeva, kad je muški dio obitelji pomro bio je red da on bude vrač. Iz sela su došli po njega, časne ga nisu puštale i bila je cijela drama u sirotištu. Pod pratnjom je išao u školu jer su se bojali da ga ne otmu.
Većina stanovništva su muslimani, ima i kršćana, koji su sad, kako pojašnjava Josipa, u povoljnijem položaju od kad je predsjednik kršćanin, ali još uvijek su vrlo prisutni i stari plemenski običaji. Primjerice, iako vjenčanja obavljaju po vjerskim običajima, još uvijek obavljaju i plemenske obrede. Boravkom u Songei naučila je da je vrijeme drugačiji pojam za Tanzanijce nego za nas koji smo većinu vremena užurbani. Što se tiče života u Tanzaniji, Josipa kaže da prosječno zarađuju oko 200 kuna mjesečno, liječnici primjerice imaju plaće 4.000 kuna. Lijekovi su za naše pojmove vrlo jeftini, tako je kad je išla po lijek za prehladu, izašla iz ljekarne s punom vrećicom lijekova koje je platila približno 15 kuna. Taj iznos siromašni si tamo ne mogu priuštiti, kao niti pet kuna koliko košta lijek protiv malarije, koje je još uvijek veliki uzrok smrtnosti. I dok je jednostavno kupiti lijekove, ako i imate novca nemoguća je misija pronaći papirnate maramice. Proizvoda Coca-cole i Nestle ima na svakom koraku, ali cijena im je kao i higijenskim potrepštinama, šamponima, sapunima, gotovo u rangu hrvatskih.
Mjesec dana provedenih u Africi Josipu je potaknulo da po povratku u Hrvatsku s prijateljicama volonterkama, Josipom Matić, Valentinom Jerković i Sarom Kišević osnuje vlastitu humanitarnu udrugu Rafiki. Neki će riječ prepoznati kao ime majmuna iz Kralja lavova, a ona na svahiliju znači prijatelj. Kroz novu udrugu su prionule na posao i prvi im je projekt opremanje vrtića i škole De Paul u Songei. Prikupljaju školski pribor, didaktičke igračke, montessori materijale, pribor za higijenu isl. koji bi početkom srpnja trebali biti iz Hrvatske upućen prema Tanzaniji. Naime, osim pomoći djeci, Josipa smatra da pomoć treba i učiteljima.
-Skupljamo prvenstveno materijale za školu i vrtić, a financijske donacije su nam potrebne radi pokrivanja troškova transporta. U planu je da putuju i dvije volonterke, kako bi pomogle i uputile prvenstveno profesore kako se ta sredstva koriste. Volontiranje s djecom je super, no tamo bi više koristio rad su učiteljima i zato šaljemo volonterke koje će raditi s njima. I dalje je tamo prisutno fizičko kažnjavanje, traži se stroga poslušnost, a na primjer učenje engleskog jezika je obavezno jer je drugi službeni jezik,a u vrtiću ga poučava časna sestra koja ne zna engleski, pojašnjava Josipa.
Do sada je uglavnom akcija prikupljanja didaktičkih sredstava i ostalih stvari, obuće, igračaka, sportske opreme i slično bila orijentirana na zagrebačke škole, jer je tamo lakše organizirati posjete radi posla, a uključio se i nogometni klub iz Velike Gorice. Više o udruzi možete pročitati na facebook stranici Rafiki – prijatelj djece.

No, od ovog tjedna uključiti se mogu i Karlovčani. Donacije u vidu školskih materijala/igračaka mogu predati u Centru za mlade u Grabriku, od 31. svibnja do 7. lipnja, a ako ste zainteresirani za novčane donacije, uplatiti možete na broj računa HR2923600001102754630, Humanitarna udruga Rafiki. (kb)