Razgovor: Damir Valent Dado, radijski voditelj, autor knjige "Mrežnica u mom oku"

"Vodio sam sve osim sprovoda i onda mi se dogodilo da sam bio pozvan čitati govor na jednom ukopu"

VIŠE IZ RUBRIKE

    Poznati radijski voditelj Damir Valent Dado objavio je svoju četvrtu knjigu pod nazivom "Mrežnica u mom oku". To je nastavak serije knjiga s odabranim pričama koje objavljuje na portalu svoje matične kuće Radio Mrežnice. U ovoj novoj knjizi nalaze se priče nastale u protekle četiri godine. Uz to što je radijski voditelj u programu Radio Mrežnice, Dado već dvadeset godina svira u "Tip top bandu". Također je i predsjednik Književnog kruga Karlovac. Razgovarali smo s Valentom o njegovoj novoj knjizi i tri ranije knjige, o karijeri radijskog voditelja, o karijeri glazbenika te o vremenu koje je proveo na Hrvatskom radio Karlovcu.

    • Tvoja četvrta knjiga "Mrežnica u mom oku" objavljena je, kako se to kaže, na tržištu je. Što ona donosi?

    -To je moja četvrta knjiga, dakle sve četiri knjige su zbirke sabranih kratkih priča ili kolumni, kako god kome drago, koje ja objavljujem na portalu Radio Mrežnice pod nazivom Oblog by Dado. Prva knjiga izašla je 2012. godine, to su bili "Ministranti vanjskih poslova", druga dvije godine iza toga "Počupali se mački" to je bio jedan homage Vukmanićkom načinu govora i naslov treće knjige je "(O)blože pomozi da mir Valentu dade", gdje sam se poigrao malo s imenom, prezimenom i nadimkom.

    • Tvoja četvrta knjiga "Mrežnica u mom oku" je poprilično opsežna, koliko ima priča?

    -Da, ona je najdeblja do sada, ima 81 priču i eto, kako si ti rekao, na tržištu je od ponedjeljka, 2. svibnja. Interes postoji, pa se nadam da će prodaja biti dobra. Oni koji čitaju moje priče na portalu nadam se da će ih htjeti imati na jednom mjestu.

    • Približi nam malo svoj rad, kako je počela tvoja radijska karijera?

    -Moja karijera počela je vrlo neobično. Ustvari, kako sam ja završio ugostiteljsku školu i radio sam kao konobar i na moru i u Zagrebu i na koncu u Karlovcu kod legendarnog Miloša, mene je stalno nešto vuklo prema mikrofonu. Uglavnom su ljudi govorili - pa to što ti pričaš te zafrkancije, to bi moglo dobro proći negdje u nekom eteru i onda je došla jedna prilika 1990. godine, kada se prvi put u Hrvatskoj počelo obilježavati Valentinovo, Dan zaljubljenih. Edita Gojak, legendarna voditeljica radija došla je u naš lokal u gostionicu Sport kod Miloša i tražila da budemo sponzori te Valentinovske večeri u programu Radio Karlovca. Gazda Miloš koji je uvijek bio široke ruke, rekao je da nema problema i da koliko treba, dvije, tri večere. Rekao je da bi bilo zgodno kad bi se netko javio telefonom da malo kaže o restoranu, odnosno, lokalu. Tada se meni počeo u glavi odvijati pakleni plan, pa sam se ja ukazao u studiju u Vranicanijevoj ulici, s izlikom da je velika buka i galama u lokalu i da se neće dobro čuti, pa ću ja to reći u eter, samo da se dokopam mikrofona i tako sam zasjeo. Bilo je to onako zgodna emisija s puno javljanja i s puno kontakata. Radili su Alenko Mrkalj i Ico Sertić u režiji. Nekih 23 sata nakon toga došao je tvoj poziv da se malo priključim ekipi Radio Karlovca, barem kroz marketing. Eto, tako je to zaista bilo, to je bila nulta točka i onda smo krenuli, kada se sjetim tih dana, bilo je dobro.  

    • Uz taj eterski dio koji je trajao kod nas nekoliko godina, otišao si na Radio Mrežnicu gdje radiš i danas, vodio si veliki broj priredbi i manifestacija, dobar dio smo zajedno vodili. Kako je to bilo?

    -Priredbe su bile na neki način nastavak ovog radijskog posla, od Dana piva, Obrtničkih večeri, izbora za miss, jedno vrijeme imao sam poštapalicu da sam vodio sve osim sprovoda i onda mi se dogodilo da sam bio pozvan čitati govor na jednom sprovodu. Tako da sada više ne mogu tako reći. U sjećanju svima u Karlovcu ostala su Martinja koja smo zajedno radili. Podigli smo to na jednu komercijalnu razinu. Do tada je nekoliko ljudi znalo voditi u Karlovcu Martinje, ali to je bilo sve sporadično, jedno ili dva vođenja po vikendu, eventualno je Martin Sagner Dudek znao navratiti u ove krajeve, nije bilo tu oficijelnih svetih Martina. Onda smo mi preuzeli kormilo i znali smo imati po šest nastupa dnevno odnosno tijekom večeri, a jedne godine čak osam u jednoj noći, bez helikoptera, bez teleportiranja. Obišli smo sve, od Ozlja, Duge Rese, Lešća i nazad. Bili smo vrlo tražena roba u gradu kako kaže jedna pjesma.

    • Vratimo se knjizi "Mrežnica u mom oku", kako ustvari biraš teme za svoje priče, kako ih pronalaziš?

    -Pa 90 posto su iskustva, a 5 posto, recimo, nadolazeće situacije, tko je prije četiri godine mogao misliti na pandemiju koja se dogodila, koja je evidentno morala biti negdje opisana.  Puno toga je iz djetinjstva, puno toga iz konobarskih dana, iz radijskih i voditeljskih dana. Uvijek se da povući paralela s nečim što se događa danas s onime što je bilo u prošlosti, tako da, evo, ja sad recimo imam pola teme za iduću priču, ali još je nisam razradio, nisam siguran hoću li, ne znam što će donijeti sutra, prekosutra, tko to zna. Uglavnom kako je ovaj radijski posao - posao za one s brzim refleksom, tako sam si ja na neki način postavio nekakvu razinu, ljestvicu i u pričama tako da bude uglavnom jedna priča u jedan tjedan, ako nije baš četiri mjesečno, barem su tri.

    • Ova tvoja četvrta knjiga, rekli smo već, malo je podeblja, koji je razlog?

    -Da, ova knjiga malo je podeblja, išao sam više onim sistemom ''da se ne baci''. Znamo da kad imamo u frižideru nešto za pojesti, da se ne baci, to deblja pa se tako knjiga malo udebljala zbog tog razloga uglavnom. Priče su iz razdoblja od 2018. godine do ove 2022. godine, zadnja je iz veljače ove godine.

    • Je li se netko naljutio na tvoje priče?

    -Samo jednom, ustvari imao sam nekoliko puta prigovore, dvije su stvari šaljive, a jedna je bila ozbiljna. Prošle su mi godine zamjerile neke žene u Karlovcu zbog jedne priče koja se zvala "Ubodena", gdje sam se ja malo šalio s potrebom da svi budu cijepljeni, odnosno, ubodeni i za svadbe, pa sam to malo usporedio s nekim običajima iz prošlosti. Mislim da je tu došlo do jednog jako velikog nesporazuma, nešto smo na kraju izgladili s onima koji su se bunili, ali meni je ta jedna Facebook haranga malo ostala s gorkim okusom u ustima. Druga je bila zanimljiva, naime ja sam jednom još kao mladi obloger ne znajući sva pravila igre napisao ime i prezime lika koji je došao u riječki pritvor prijaviti se da bi on išao u pritvor. Kazao je da je za njim raspisana tjeralica i evo on bi u pritvor. Rekli su mu da to ne može tako, da ga mora dovesti policija, tako da sam ja od toga napravio jednu cijelu priču, međutim pogriješio sam u tome što sam naveo čovjeku ime i prezime. Nakon šest godina on je izašao iz zatvora, dakle odslužio je kaznu i uputio oštri prosvjed nama na mail, da tko je nas ovlastio da mi njega prozivamo imenom i prezimenom i da imamo odmah ukloniti tu priču ili će nas tužiti. Tako da je to bila jedna neugodna situacija i to smo naravno uklonili i otklonili nesporazum i prijetnju.

    • Čudi me da si se išao zamjeriti ženama, jer si u tome uvijek bio oprezan, znam da ti voliš žene. Jesam li u pravu?

    -Da, naravno. Taj humor možda nekome nije baš dobro legao, jer danas, i sam znaš, jako je teško svima udovoljiti, pogotovo biti korektan jer uvijek si prema nekome nekorektan. Tako da ako netko voli žene, ja ih volim.

    • Bilo je ponuda i tebi i meni za odlazak u neke druge sredine, no ostali smo. Što danas misliš o tome?

    -Iskreno, nimalo mi nije žao, jer kako kažeš, bilo je poziva, a od koga su ti pozivi dolazili i na koji način bi se to sve skupa realiziralo, to je upitno. Kad danas vidimo koga se sve imenuje zvijezdama, koga se sve smatra zvijezdama, mislim da ona stara da je bolje biti prvi u selu nego zadnji u gradu, u tom slučaju svakako stoji. Tako da mi nije žao, pogotovo ne sada, u nekakvim godinama gdje više mogu samo održavati trenutnu forumu, eventualno biti bolji u nekom bljesku, ali meni je ovdje lijepo i ne želim to mijenjati. Moto je isti, ostati tu, kruha gladni bili nismo, a nekakve slave nam ne treba. Uostalom, vidjeli smo ljude koje smo najavljivali zajedno na Danima piva u kakvim su stanjima dolazili, a i odlazili, ako je to ta slava, hvala na tome.

    • Predsjednik si Književnog kruga Karlovac, kako djeluje ta udruga?

    -Književni krug Karlovac djeluje po mom onako osobnom, subjektivnom sudu, jako dobro i to već godinama. Oni su od 1997. godine na književnoj sceni kada ih je osnovao Željko Mavretić. Tu je bila zaista masa pisaca koji su imali što reći, koji su izdali i neke odlične knjige, i romane i knjige za djecu i pjesme. Tako da u ovim trenucima, ja sam sada predsjednik tri godine, imamo jednu baš onako heterogenu ekipu koja ima što reći. Osim Željka Mavretića, naš član je Tomislav Beronić koji je u zadnje vrijeme izdao puno odličnih knjiga, zadnja mu je o Frankopanima "Frangere pane". Tu je i Almir Pehlić koji je inače protestantski svećenik, a objavio je zbirku pjesama "Karlovačke kiše". Željko Mavretić stalno nešto izdaje, da sada nekog ne zaboravim, uglavnom ima nas šesnaest. Najviše djelujemo kroz Književni natječaj za kratku priču "Zlatko Tomičić" koji ide po 23. put. Natječaj traje do 1. lipnja, svi koji pišu kratke priče, ako ih je i ova priča inspirirala, neka samo šalju priče, na našoj web stranici je mail adresa. Dakle, na našem portalu su svi podaci. Isto tako, već tri godine Ministarstvo kulture i medija nas je prepoznalo i sufinanciraju nam naš projekt koji se zove "Čitam, dakle postojim". U sklopu tog projekta čitamo, idemo ih nazvati, ranjivim skupinama, što znači braniteljima, osobama s invaliditetom i mnogim drugima. Recimo, bili smo prošle godine u Cetingradu, baš svaki dan ne dođu četiri književnika na cetingradsku gradinu. Malo nas je korona omela u svemu tome, nismo mogli, recimo, u Dom za starije i nemoćne "Sveti Antun", nismo mogli ni u karlovački zatvor gdje smo namjeravali čitati, ali - nismo mogli. Uglavnom, idemo okolo i čitamo, to nam je jedan veliki doživljaj. I ti možeš biti član Književnog kruga jer si napisao dvije knjige, popuniš pristupnicu i to je to.

    • Imali smo dosta zajedničkih iskustava i događaja i radijskih i voditeljskih. Dosta su nas po gradu zezali zbog niza reklama koje smo odglumili. Što ti je posebno ostalo u sjećanju?

    -Da, bilo je zanimljivih reklama, ona za Tahograf ili Juriš na Bastion, bilo je tih vrlo zanimljivih reklama. Sjećam se jednog zajedničkog događaja, gdje sam ja ustvari izvukao deblji kraj. Dakle, na Danima piva na Starom placu, bilo je to 1998. godine, imali smo mnoštvo nagradnih igara i nagrada. Imali smo ih toliko da ih nismo stigli sve ni odigrati u pauzama nastupa pjevača i zadnja je bila nagradna igra Karlovačke industrije mlijeka i mi smo podijelili, dakle svojeručno jogurt, mlijeko, kefir i ostalo publici i u nekom trenutku dok smo odjavljivali program, netko kome to baš nije pasalo, poslao je meni jedan jogurt u glavu i tako da sam došao doma sav bijel s Dana piva, umjesto da mirišem po pivu, mirisao sam po jogurtu.

    • Ti voziš na nekoliko kolosijeka, pa tako imaš i karijeru glazbenika. Kada je to počelo i kako to ide?

    -Pa, dosta dugo to i traje, čak i duže nego što sam mislio da će to potrajati. Znaš i sam da smo stalno pjevali pa su nas stišavali. Uglavnom, Josip Petrak - osnivač i voditelj "Tip top benda" u jednom trenutku ostao je bez članstva u bendu, ostao je sam i slušajući tako te sve moje pokušaje pjevanja što u eteru, što na tim manifestacijama, a znao je da sam ja nekad svirao gitaru, pitao me ne bi li malo ponovio gradivo i pridružio se njegovom bendu, a on će ostatak riješiti. Meni je to bila zgodna ideja, to je bilo 2003. godine i od tada do sada još uvijek sviramo zajedno s nekim modifikacijama u sastavu. Snimili smo dva CD-a, u Kanadi smo svirali članovima Hrvatskog kluba Karlovac za doček Nove godine 2015. Tada je Tihomir Orešković letio u Hrvatsku, a mi u Kanadu, tako da smo se negdje mimoišli iznad oceana. To su bili ti dani, to ne žalim ni najmanje, kao što mi je pisanje izražavanje mirnim i tihim načinom. tako mi je ovo izražavanje svega onog što ne stane u eter ili nije prilično. Nastup uživo je jedna potpuno druga situacija, uz stalnu volju i želju da malo sviram i pjevam, to mi se odlično poklopilo i drži me do dan danas. Dvije godine nismo svirali zbog pandemije, sada se opet otvorilo i možemo nastupati. Bilo je teško dvije godine, nakupilo se prašine po pojačalu i instrumentima, sada smo krenuli ponovo.

    • Imaš li još materijala, možemo li uskoro očekivati novu knjigu blogova?

    -Pa, iskreno, ne znam, neću ništa obećati, nisam siguran, ali ja imam jedno dvije dobre ideje za roman, jedna je naslonjena na jednu kratku priču koju sam napisao. Uzeo bih ono kako već književnika zamišljaju: lula, šešir, brada, potok i dovoljno baterija u laptopu sada po novom, nekada je bila pisaća mašina, pa malo da se pokušam i okušam u tom žanru. Kratke priče volim, s obzirom da sam predsjednik Književnog kruga Karlovac član sam žirija koji odlučuje o najboljoj kratkoj priči u našem natječaju, ali malo sam i zasićen tom formom pa bi malo napravio iskorak ako me posluži zdravlje, vrijeme i sve drugo.

    • O čemu će biti riječi u romanu, je li to tajna?

    -Nije nikakva tajna, mene golica jedna moja priča koja se zove "Vampir iz grada ili stara cura" koju sam objavio i tu se radi o jednoj izmišljenoj zgradi, ali možda i nije izmišljena, imamo jednu takvu na Dubovcu. Dakle, zgrada koja je započeta s gradnjom, a nikad nije završena. Po danu tamo nema ništa, po noći sve oživi, kao da je neki vampir ušao unutra i tu se nadležne službe igraju mačke i miša i oni koji unutra obitavaju, tu se može razigrati mašta koliko voliš, to je zgodna tema, pa ima svega, tu može biti politike, sporta i još svega drugoga.

    • Dado, jesi li se umorio od tih nekoliko karijera?

    -Nisam se umorio, pa reći ću samo da, eto, pokucam u ovu sijedu glavu, da me zdravlje solidno služi, osim što sam evo baš prije četiri godine imao problema s okom, od tuda i naslov "Mrežnica u mom oku". Bio je to veliki problem, a oni koji se malo razumiju u oftamologiju, ako kažem abracija mrežnice s rupturom, znat će o čemu se radi. To je taj mali dio, stražnji dio segmenta oka, koji se meni odigao i jednostavno mi je vid slabio. Morao sam ići na četiri, pet operacija da bi mi ostalo tek nekoliko postotaka vida i to me je malo usporilo i dalo mi je do znanja, kako bi ono neki glas odozgo rekao - čovječe uspori malo, uspori. Jesam, usporio sam, ali zbog korone, vidjet ćemo kako će to dalje izgledati jer nemam nekih prevelikih ograničenja zbog toga, jedino što na kompjuteru moram imati veći font za čitanje. Ovo drugo, Bože pomozi - kad pada kiša i kad je magla, onda loše vozim, ali dobro, ja ionako nikad nisam brzo vozio.

    • Kakva su tvoja sjećanja na rad u ovoj medijskoj kući?

    -Uvijek se rado sjetim tih svojih jedno šest godina koje smo proveli zajedno s mikrofonom u eteru, puno emisija koje smo ti, ja i Sandra odradili na terenu. Meni je taj dio života bio jako drag i jako važan. Ustvari, ostvario sam puno svojih snova, to je bilo nešto što sam oduvijek želio, a posebno u ratnim danima kada su moja mama i baka ostale na Vukmaniću i kada su svi slušali onu emisiju subotom i nedjeljom koja je išla s pozdravima na okupirano područje. Kada su čule i moj glas, to je njima bio veliki podstrek da i dalje ostanu i da ustraju u onome što su naumile, da ne idu sa svog ognjišta. Dakle, da nije bilo ovog radija, to se ne bi dogodilo i to je meni jako važno u životu i drago mi je da sam bio dio te ekipe.

    • Nama je također drago što si bio s nama. Za kraj, evo prilike za rođendansku čestitku.

    -Mi smo vršnjaci, Radio Karlovcu, Hrvatskom radio Karlovcu, Prvom karlovačkom, kako god da se zvao, dakle ovoj vrijednoj kući koja radi, koja je uvijek bila prvi i pravi karlovački radio sve najbolje za 60 godina rada, pa bar još 160 godina.

    Hvala ti na čestitkama, tebi puno sreće u svim karijerama, posebno ti želim puno uspjeha s novom knjigom. Kada će biti promocija?

    -Da, moram reći da je knjiga tiskana u 300 primjeraka i da ljudi zovu i interesiraju se. Idući tjedan promocija knjige bit će u Dugoj Resi, a 18. svibnja u Gradskoj knjižnici "Ivan Goran Kovačić". Poslat ću ti pozivnicu da dođeš, a i da obavijestiš pučanstvo o terminu promocije. Da, krećem na put s knjigom, bit će niz promocija i nadam se da će biti uspješne.