Visinski radnici: Moraju biti vješti u penjanju, ali i dobri majstori

VIŠE IZ RUBRIKE

    U protekla dva tjedna saniran je dimnjak Gradske toplane. Kako su pojasnili iz gradske tvrtke radilo se o vanjskoj sanaciji, odnosno o bojanju vanjskog plašta dimnjaka. Za taj su posao angažirali tvrtku Visinski radovi d.o.o. iz Zagreba.

    Radovi na 70-metarskom dimnjaku tek su jedan u spektru poslova kojima se ova tvrtka bavi i za što ih angažiraju, kako doznajemo od  Maka Sedmaka.

    Tvrtka inače ima samo dvoje ljudi stalno zaposlenih, a radnike angažiraju prema tipu posla.

    -Ostali visinski tehničari s kojima surađujem na ovom projektu su samostalni obrtnici, koji se primarno bave visinskim radovima. Angažman određenih tehničara ovisi o poslovima koji se obavljaju jer neki su specijalizirani električari, arborsti, ličioci ili restauratori pa se za svaki projekt uzimaju najbolji ljudi. Prvenstveno angažiram dobre majstore, a neki od njih se bave jamarenjem ili/i penjanjem, kaže Sedmak te dodaje da je suradnike lako naći, ali treba ih zadržati.

    Radnike na visinskim radovima uglavnom angažiraju radi montaže ili demontaže, malih i velikih popravaka, čišćenja i održavanja industrijskih postrojenja i uklanjanja stabala, pojasnio je vlasnik tvrtke, a angažiraju ih po cijeloj Hrvatskoj, ali i u drugim zemljama EU.

    Jedan od suradnika koje je spominjao je i Zagrepčanin Jagor Koprek (40). Visinski radovi osnovni su mu izvor prihoda, ali da bi se odmorio od tog posla bavi se i pčelarstvom.

    - Bavio sam se penjanjem i trebao mi je brzi izvor dobre zarade. Tako sam krenuo, ali onda mi se svidjelo jer je to kreativan posao, svaki je posao drugačiji i ima nove probleme koje treba rješavati, tako sam ostao u visinskim radovima 13 godina, ispričao je Koprek.

    Ukratko je opisao i u čemu se sastoji posao visinskih radnika.

    -Rad na visini, najjednostavnije rečeno je rad na bilo kojem mjestu gdje se ne može raditi s dizalicom ili gdje su popravci toliko mali da je preskupo angažirati dizalicu ili podizati skelu, a to su i veći poslovi kao što je ovaj dimnjak Toplane ili promjene antene te različite montaže i demontaže. Radi se i u urbanom području, dakle u području grada, gdje su to najčešće popravci fasada pa sve do popravaka odašiljača ili njihovog farbanja i održavanja, a oni su često na vrhu brda.

    U proteklih 13 godina bilo je puno različitih poslova, ali jedan mu se posebno urezao u pamćenje.

    -Svaki je posao zabavan je na svoj način, ali jedan mi je ostao u sjećanju. To je bio jedan od opasnijih poslova, a radilo se na antenama koje se koriste na aerodromu. To su antene stare tehnologije koje su postavljene sedamdesetih godina i imaju promjer nekih 20-ak centimetara i visoke su 40 metara. Nema nikakve penjalice pa smo se penjali tako da smo stavljali špagu oko stupa i podizali se uz tu špagu. Trajalo je oko dva sata da dođemo do vrha tog stupa koji je bio sav truo i klimav. Zvali smo ga zmija, jer kad dođeš na vrh i pogledaš prema dolje savijao se kao zmija.

    Kad je opisao ovaj posao logično je pitanje koliko je rad na visini opasan.

    -Mislim da je rizik jednak kao i ljudima koji putuju svaki dan autom ili biciklom na posao. Ako se radi sve po PS-u, staloženo i smireno, praktički nema rizika, odnosno rekao bih da je to prihvatljiv rizik, odgovara Jagor.

    A po „PS-u“ se radilo i na dimnjaku karlovačke toplane. Naime, u nekoliko navrata smo pokušali dogovoriti razgovor, ali nismo uspjeli jer su radovi bili odgođeni zbog vjetra.

    -Kad se radi o farbanju kao ovdje u gradu pa imamo ljude ispod, to je problem, pogotovo ako vjetar puše 10 metara u sekundi. Na tlu je ta brzina oko dva do tri metra u sekundi. S visinom se ta brzina vjetra povećava i na 70 metara, ako se na vrhu radi, to je 10 metara u sekundi.  Zato u pravilu radimo kad nema vjetra, pojasnio je.

    Karlovac, Ogulin, Osijek, zapravo dosta gradova ima svoje ekipe koje obavljaju visinske radove, no na ovom poslu u toplani nije bio angažiran nitko od lokalaca. Koprek kaže da je mali krug ljudi u Hrvatskoj koji se time bave i svi se dobro poznaju tako da je lako odabrati suradnike za posao, jer znaju što je čija specijalnost.

    -Imamo električare koji popravljaju vjetroelektrane, imamo arboristu koji super barata motorkama dok visi na špagi na trulom drvetu, ličioce koji su se isto dobro istrenirali u tome, poznaju i tehnologiju i popravke tako da se to sve nauči usput. Ipak je to profil ljudi koji vole istraživati nove stvari i ta znatiželja brzo rješava probleme.

    Penjači su bili angažirani i u potresima i među prvima su priskočili u pomoć.

    -Mi smo kao penjači bili uključeni još u zagrebačkom potresu. Tada smo pokrenuli inicijativu „Ninja krovnjače“. Skupilo se tada stotinjak penjača koji su radili u otklanjanju opasnih dijelova s krovova, a u Petrinji smo odmah bili kad je već bio onaj prvi manji potres, ekipa je bila u centru na sanaciji, tako da ih je ulovio i onaj veliki potres.

    S obzirom da je posao zahtjevan fizički, ali i financijski jer oprema za jednog čovjeka košta oko 20 tisuća kuna pa je pitanje koliko traje radni vijek visinskih radnika.

    -Imamo kolege koji su gotovo 50-godišnjaci i još uvijek rade. Mislim da se ovaj posao može raditi koliko i bilo koji drugi posao na gradilištu. Istina zahtjevnije je jer se sve radi vani, uvijek smo pod utjecajem vremena sunce, vjetar, zna biti hladno pa je to kompliciranije nego u nekom zatvorenom prostoru i fizički je napornije. No, uvjeren sam da ima ljudi koji to mogu raditi dosta dugo.

    Sama fizička potrošenost koju nosi ovaj posao znači da se nećete vikendom probuditi i spremiti za izlet, uglavnom vikend provedem u odmaranju, pred televizorom, da se dobijem za slijedeći tjedan, napominje Koprek, a pitam ga do kad on misli raditi.

    -Radit ću, ne znam… Dok ne dobijem na lotu.

    Foto: Jagor Koprek