Prvi Karlovački

Visinski radnici: Moraju biti vješti u penjanju, ali i dobri majstori

Autor: Ksenija Begović

18.09.2021

Mozaik

U protekla dva tjedna saniran je dimnjak Gradske toplane. Kako su pojasnili iz gradske tvrtke radilo se o vanjskoj sanaciji, odnosno o bojanju vanjskog plašta dimnjaka. Za taj su posao angažirali tvrtku Visinski radovi d.o.o. iz Zagreba.

Radovi na 70-metarskom dimnjaku tek su jedan u spektru poslova kojima se ova tvrtka bavi i za što ih angažiraju, kako doznajemo od  Maka Sedmaka.

Tvrtka inače ima samo dvoje ljudi stalno zaposlenih, a radnike angažiraju prema tipu posla.

Ostali visinski tehničari s kojima surađujem na ovom projektu su samostalni obrtnici, koji se primarno bave visinskim radovima. Angažman određenih tehničara ovisi o poslovima koji se obavljaju jer neki su specijalizirani električari, arborsti, ličioci ili restauratori pa se za svaki projekt uzimaju najbolji ljudi. Prvenstveno angažiram dobre majstore, a neki od njih se bave jamarenjem ili/i penjanjem, kaže Sedmak te dodaje da je suradnike lako naći, ali treba ih zadržati.

Radnike na visinskim radovima uglavnom angažiraju radi montaže ili demontaže, malih i velikih popravaka, čišćenja i održavanja industrijskih postrojenja i uklanjanja stabala, pojasnio je vlasnik tvrtke, a angažiraju ih po cijeloj Hrvatskoj, ali i u drugim zemljama EU.

Jedan od suradnika koje je spominjao je i Zagrepčanin Jagor Koprek (40). Visinski radovi osnovni su mu izvor prihoda, ali da bi se odmorio od tog posla bavi se i pčelarstvom.

Bavio sam se penjanjem i trebao mi je brzi izvor dobre zarade. Tako sam krenuo, ali onda mi se svidjelo jer je to kreativan posao, svaki je posao drugačiji i ima nove probleme koje treba rješavati, tako sam ostao u visinskim radovima 13 godina, ispričao je Koprek.

Ukratko je opisao i u čemu se sastoji posao visinskih radnika.

Rad na visini, najjednostavnije rečeno je rad na bilo kojem mjestu gdje se ne može raditi s dizalicom ili gdje su popravci toliko mali da je preskupo angažirati dizalicu ili podizati skelu, a to su i veći poslovi kao što je ovaj dimnjak Toplane ili promjene antene te različite montaže i demontaže. Radi se i u urbanom području, dakle u području grada, gdje su to najčešće popravci fasada pa sve do popravaka odašiljača ili njihovog farbanja i održavanja, a oni su često na vrhu brda.

U proteklih 13 godina bilo je puno različitih poslova, ali jedan mu se posebno urezao u pamćenje.

Svaki je posao zabavan je na svoj način, ali jedan mi je ostao u sjećanju. To je bio jedan od opasnijih poslova, a radilo se na antenama koje se koriste na aerodromu. To su antene stare tehnologije koje su postavljene sedamdesetih godina i imaju promjer nekih 20-ak centimetara i visoke su 40 metara. Nema nikakve penjalice pa smo se penjali tako da smo stavljali špagu oko stupa i podizali se uz tu špagu. Trajalo je oko dva sata da dođemo do vrha tog stupa koji je bio sav truo i klimav. Zvali smo ga zmija, jer kad dođeš na vrh i pogledaš prema dolje savijao se kao zmija.

Kad je opisao ovaj posao logično je pitanje koliko je rad na visini opasan.

Mislim da je rizik jednak kao i ljudima koji putuju svaki dan autom ili biciklom na posao. Ako se radi sve po PS-u, staloženo i smireno, praktički nema rizika, odnosno rekao bih da je to prihvatljiv rizik, odgovara Jagor.

A po „PS-u“ se radilo i na dimnjaku karlovačke toplane. Naime, u nekoliko navrata smo pokušali dogovoriti razgovor, ali nismo uspjeli jer su radovi bili odgođeni zbog vjetra.

Kad se radi o farbanju kao ovdje u gradu pa imamo ljude ispod, to je problem, pogotovo ako vjetar puše 10 metara u sekundi. Na tlu je ta brzina oko dva do tri metra u sekundi. S visinom se ta brzina vjetra povećava i na 70 metara, ako se na vrhu radi, to je 10 metara u sekundi.  Zato u pravilu radimo kad nema vjetra, pojasnio je.

Karlovac, Ogulin, Osijek, zapravo dosta gradova ima svoje ekipe koje obavljaju visinske radove, no na ovom poslu u toplani nije bio angažiran nitko od lokalaca. Koprek kaže da je mali krug ljudi u Hrvatskoj koji se time bave i svi se dobro poznaju tako da je lako odabrati suradnike za posao, jer znaju što je čija specijalnost.

Imamo električare koji popravljaju vjetroelektrane, imamo arboristu koji super barata motorkama dok visi na špagi na trulom drvetu, ličioce koji su se isto dobro istrenirali u tome, poznaju i tehnologiju i popravke tako da se to sve nauči usput. Ipak je to profil ljudi koji vole istraživati nove stvari i ta znatiželja brzo rješava probleme.

Penjači su bili angažirani i u potresima i među prvima su priskočili u pomoć.

Mi smo kao penjači bili uključeni još u zagrebačkom potresu. Tada smo pokrenuli inicijativu „Ninja krovnjače“. Skupilo se tada stotinjak penjača koji su radili u otklanjanju opasnih dijelova s krovova, a u Petrinji smo odmah bili kad je već bio onaj prvi manji potres, ekipa je bila u centru na sanaciji, tako da ih je ulovio i onaj veliki potres.

S obzirom da je posao zahtjevan fizički, ali i financijski jer oprema za jednog čovjeka košta oko 20 tisuća kuna pa je pitanje koliko traje radni vijek visinskih radnika.

Imamo kolege koji su gotovo 50-godišnjaci i još uvijek rade. Mislim da se ovaj posao može raditi koliko i bilo koji drugi posao na gradilištu. Istina zahtjevnije je jer se sve radi vani, uvijek smo pod utjecajem vremena sunce, vjetar, zna biti hladno pa je to kompliciranije nego u nekom zatvorenom prostoru i fizički je napornije. No, uvjeren sam da ima ljudi koji to mogu raditi dosta dugo.

Sama fizička potrošenost koju nosi ovaj posao znači da se nećete vikendom probuditi i spremiti za izlet, uglavnom vikend provedem u odmaranju, pred televizorom, da se dobijem za slijedeći tjedan, napominje Koprek, a pitam ga do kad on misli raditi.

Radit ću, ne znam… Dok ne dobijem na lotu.

Foto: Jagor Koprek