Prvi Karlovački

“Uz Radio Karlovac stvarno me vežu lijepe uspomene, to je najljepše razdoblje mog života”

Autor: Branko Obradović

25.06.2022

Arhitektice društva

Razgovor: Povodom 60. rođendana Radio Karlovca: Dragica Brmalj

Brojni djelatnici i suradnici prošli su kroz Radio Karlovac u proteklih šezdeset godina. Honorarni suradnici dali su značajan doprinos razvoju Radio Karlovca. U šezdeset godina djelovanja mnogi su sudjelovali u radu i ostavili svoj trag. Radio Karlovac često je radio audicije za spikere, sredinom sedamdesetih godina kroz jednu veliku audiciju primljena je Dragica Brmalj, tada Bucalić, a svi su je zvali Buca. Od svih primljenih na toj audiciji Dragica je kasnije ostala jedina. Honorarno je radila oko petnaest godina, sve do početka Domovinskog rata. Dobar dio tog razdoblja radila je prijepodne svoj redovni posao u tvrtki Tekstil, radno mjesto joj je bilo u robnoj kući, a poslijepodne na Radio Karlovcu. Razgovarali smo s Dragicom Brmalj o petnaest godina provedenih na Radio Karlovcu, o spikerskom radu, o atmosferi koja je tada bila u Radio Karlovcu i još o mnogo čemu..

Kakvi su dojmovi sada kada si nakon toliko godina došla u Hrvatski radio Karlovac?

-Impresije su više nego odlične, prvenstveno zbog ovog prostora u odnosu na prostor u kojem smo mi radili. Ja sam počela tamo negdje sredinom sedamdesetih godina, koliko se sjećam, nakon velike audicije, tada je to bilo skromno, jednostavno i improvizirano koliko se moglo. Pogotovo je to bilo gore u studiju u dvorištu gdje je danas Karlovačka županija, dok se nismo preselili dolje. Ovo je stvarno suvremeni studio, dakle sve uvjete zadovoljava. U tom starom studiju u dvorištu smo se gurali i jedva mimoilazili.  

Kako je došlo do toga da se javiš na audiciju za spikericu na Radio Karlovcu?

-Nisam ja znala za audiciju, imala sam svoj redovni posao koji sam nastavila i dalje raditi uz  honorarni rad. Radila sam u robnoj kući, sadašnji Shopping centar Karlovčanka i pokojni televizijski snimatelj Štef Sabljarić čuo je tamo moj glas, jer sam snimala interne reklame za robnu kuću. Sabljarić mi je rekao da se radi velika audicija na Radio Karlovcu i da odem do Velimira Franića i da kažem da me on poslao. Uvijek pamtim kad sam se došla javiti Franiću, on me onako pogledao i rekao: I vi bi htjeli biti spikerica?! Malo sam se zbunila, ali dobro, ja sam to uglavnom na audiciji dobro obavila, pročitala sam jedan tekst, ustvari nemam pojma koliko i onda je bila dodatna audicija. Tako sam ja na kraju primljena, a prošlo nas je ukupno sedam. Mi smo radili svatko jedan dan u tjednu. No, mic po mic, jedan dobije posao ovdje, drugi drugdje, jedna se uda, treći ode na fakultet, uglavnom na kraju sam ostala sama u toj cijeloj grupi. Kad je Milorad Božić išao na odsluženje vojnog roka Edita Gojak je rekla da što će se zvati Matiju iz Ogulina; radit ćeš ti, Dragica. Tako je Edita radila ujutro, a ja poslijepodne, jer sam ja ujutro u firmi radila svoj posao. Upravitelj je stvarno imao puno razumijevanja i svaka mu čast, počivao u miru Božjem, puštao me uvijek ranije kad je trebalo. Edita je radila jednu šihtu, a ja drugu od 13 sati pa dokle je išlo. Sjećam se  petkom i subotom zbog želja išlo se do jutra. Mi smo snimali tekstove želja jer bi morali ostati uživo do podne idućeg dan. Lala i Ico imali su tekstove koje smo mi snimili, a oni su ostali u režiji do kad je trebalo.

Kakvi su dojmovi iz tog vremena koliko ti je značio taj rad na Radio Karlovcu?

-To je za mene, prije svega bila, neću reći razonoda, ali bilo je nešto što me je malo udaljavalo od mojih svakodnevnih obaveza na poslu, a te su obaveze bile vezane uz brojke. Radio je bio za mene više zabava. Mislim ja sam to gledala kroz igru, zabavu, relaksaciju, jedno sasvim drugačije okruženje. Ljudi su svi bili veseli, možda je bilo nekakvih čarki, ali manje više glazba, vijesti, reklame. Mi smo se stalno zabavljali, meni je bilo prelijepo, to su zaista bili lijepi dani.

Tada su bili glavni, neumorni i vječni Edita i Ico, jesi li ih slušala?

-Da, rado se sjećam tih dana. Edita je rekla nakon audicije, dok nas je još bilo više, da moramo slušati radio. Prvo nisam znala što to znači, no ona je mislila da moramo slušati Radio Zagreb, gdje su spikeri naravno školovani, s fonetikom, a mi smo došli – kakva fonetika, praktički s ceste što se tiče radija i što se tiče akcentualizacije, nismo znali naglašavati. Dobro se sjećam kad sam rekla riječ butik s naglaskom na zadnjem slogu, a Edita kaže – nije dobro i odmah me ispravila. Ja sam slušala radio i imala sam nekako, možda čak imam i danas valjda prirođen sluh da mogu upamtiti neke riječi, naglašavanje i tako. Što se tiče izgovora, tu nisam imala nikad problema. Mada sam odrasla na tom kajkavskom području, ali sam kroz školovanje savladala književni jezik i bilo mi je sasvim lako. Moram reći da je veliki značaj imala Edita, mene je puno naučila, bez nije teško da bi se neke stvari nove mogle uključiti, okruženje je tada bilo dobro, radilo se dosta.

Radio Karlovac je tada bio jako slušan, koliko ti je to značilo?

-Apsolutno, grad i sva šira okolica slušali su Radio Karlovac. Ja ne znam sada domet, jer nisam baš s tehnikom upoznata, ali mislim da se na području današnje županije mogao tada svugdje dobro čuti. Odašiljač na Martinščaku znao je izbacivati, to se odmah popravilo i tako. Mislim da je Radio Karlovac bio jako slušan, naročito zbog emisije po željama. Dnevnik je bio u 16 sati i trajao je dugo, tada nije bilo da se možeš isključiti za kašljanje, morao si izdržati ili se iskašljati u eter. Dnevnici su beskonačno dugo trajali, svaki novinar je imao svoju pisaću mašinu, nije bilo kompjutera kao danas, a svaka pisaća mašina imala je tipfeler na ovom ili na onom slovu. Lektora smo imali i nismo imali, tako da smo ustvari mi sami ispravljali tekstove, pa je onda to sve bilo iskrižano. Kada čitaš tekst gledaš ovu rečenicu, ali već si na onoj dolje, da znaš kako ćeš pročitati sve je bilo šareno, to je stvarno mislim bila prava enigmatika, ali sve je išlo savršeno.

Neko vrijeme si radila svaki dan, a sjećam se da si inače radila nedjeljom. Kako je sve to izgledalo?

-Dok je Milorad Božić bio odsutan ja sam radila svaki dan, a onda sam radila šihtu nedjeljom i radila sam u sportskoj emisiji s pokojnim Tomicom Belavićem, čitala sam u emisiji sportske vijesti. Snimala sam i reklame, kada je trebalo. Radila sam pretežno šihte nedjeljom, znao je Zdenko Pomoravec doći po mene, jer nedjeljom nije bilo autobusa. Tako je sve to trajalo do 1991. godine, a onda sam otišla u Zbor narodne garde. Nisam više mogla raditi pa sam se dogovorila s pokojnim Mladenom Muićem o prekidu suradnje. Tako je prekinuta suradnja koja je trajala petnaest, šesnaest godina. Teško mi je sada to točno izračunati. Negdje 1974. godine otišla sam u tu novootvorenu robnu kuću, mislim da sam negdje 1976. godine došla u Radio Karlovac.

Došao je rat, ti si s Kamenskog koje je odmah bilo okupirano, kako je dalje išla tvoja životna priča?

-Da, okupirano je Kamensko. Kad je bilo prvo granatiranje Kamenskog, to je bilo negdje 20. na 21. rujna 1991. godine, nazvala sam Editu jer sam trebala raditi nedjelju i rekla sam da ne mogu doći zato što je selo granatirano i svi su putevi bili zatvoreni. Nisam mogla doći do grada, dogodila se tragedija, bilo je pucnjave po selu. Drugi dan kad sam mogla ići, kad su otvorili cestu, ja sam otišla u grad i taj dan se nisam vratila doma nego sam prespavala u diskoteci, u prostoru Radio Karlovca, u Lalinoj vreći za spavanje. Vratila sam se još jednom doma i nakon toga se više nisam vraćala kući, moji su roditelji ostali, stradali su kako su stradali.

Ti si se ipak kasnije vratila na svoje Kamensko, koliko je trajala obnova?

-Mi smo se vratili na Kamensko, 1996. godine počela je obnova, koja je istina-Bog trajala tri godine, kako to kod nas već ide. U ovim uvjetima, sada evo nakon potresa, ljudi još uvijek nisu doma, ono su bili daleko gori uvjeti za cijelu državu, ali tri godine je to trajalo i mi smo se vratili na svu sreću.

Što je ustvari tebi značio rad na Radio Karlovcu, koliko ti je taj posao spikera pomogao u životu?

-Meni je posao na radiju puno značio, to je meni bio odmor od mog redovnog svakodnevnog posla. Na poslu me šef gnjavio zbog ovih brojki te zbog onih, svi te nešto kljucaju kako bi mi nešto rekli, ali na radiju je to bilo sasvim nešto drugo. Uđeš u sasvim drugi svijet, meni je to bilo predivno. Da, to treba u jednu ruku i zavoljeti, apsolutno moraš imati sklonosti prema tome. Meni su recimo bile zanimljive i te reklame koje sam čitala, voljela sam snimati reklame. Radila sam svoju šihtu i informativne emisije. Nisam vodila nikakvu specijaliziranu emisiju samostalno, ali mislim da bih i to kvalitetno odradila. Ja sam veliki ljubitelj poezije, uvijek sam željela čitati poeziju na radiju, ali nije bilo takve rubrike, bila je glazba, glazba, glazba.

Radio Karlovac je tada bio jedini radio na našem području, slušanost je bila velika. Je li bilo prepoznavanja od strane ljudi po cesti, po glasu recimo?

-Po glasu da, ljudi s kojima sam radila u robnoj kući i s kojima sam svakodnevno komunicirala, znali su da dodatno radim na Radio Karlovcu. Moje kretanje bilo je dosta ograničeno, na posao, pa radio i doma, tako da je moj radijus kretanja bio vrlo mali, nisam se baš pojavljivala u javnosti.

Nakon Domovinskog rata radila si u Oružanim snagama, jesi li koji put radila posao sličan onome na radiju?

-Što se tiče službe u Oružanim snagama, sudjelovala sam u niz svečanosti obilježavanja raznih obljetnica nakon Oluje. Vodila sam program na Vunskom polju, isto tako sa išaranim papirima. Dakle sve je bilo isto, nije se ništa promijenilo. Ljudi su i dalje pisali na pisaćim mašinama scenarije i ja sam to morala ispravljati u hodu, ali sve je dobro prošlo na tim obljetnicama povodom obilježavanja nekih obljetnica. Imala sam sreće baviti se tim poslom kojim sam se bavila do rata.

Sada uživaš u mirovini, kako je ustvari u mirovini?

-Pa, ja mislim da je zaslužena mirovina i mogu reći da je to već dosta dugo, s obzirom da sam ja otišla u mirovinu s malo godina, ali sam imala previše mirovinskog staža. Po sili zakona otišla sam u mirovinu s 53 i pol godine i skoro 42 godine mirovinskog staža. Znači pet godina se dodalo na moj efektivni staž, koji je bio 35 godina i onda ratne godine i to je to skoro 40 godina.

Čime se baviš danas, imaš li kakav hobi?

-Imam, rad u vrtu, košnja trave, imamo velikog psa, to nam je ljubimac, imamo dvije mačke i naravno, tu su oni razni kućanski poslovi. Mislim, ne mogu si nešto priuštiti da bi negdje dodatno radila i tko bi mi i što ponudio da radim. Nema posla za mlade ljude, tako da nisam mogla raditi kao umirovljenik, kao što rade neki umirovljenici, ali nisam išla za tim. Moj suprug, moj Veselin i ja možemo sada sasvim solidno živjeti, imamo dovoljno za život, materijalno smo zbrinuti.

Vidim da si ostala vjerna biciklu, je li to još uvijek za tebe glavno prijevozno sredstvo?

-To je za mene jedino prijevozno sredstvo, idem sa suprugom autom samo kada moram,  inače nisam ljubitelj automobila i rekla sam da dok mogu voziti bicikl najsretnija sam osoba na svijetu. U dobroj sam kondiciji, moram priznati kada sam se riješila poroka, a to je bilo pušenje, sve se vratilo u normalu, nisam mogla disati, sada je puno bolje. Bez problema idem od Kamenskog do grada, nije to nekakva relacija. Recimo, idem u supermarket koji je na potezu od moje kuće ravno pet kilometara, ukupno to je deset kilometara i ja to odvozim bez problema, uživam u vožnji biciklom.

Radio Karlovac slavi 60 godina djelovanja, jesi li ponosna što si bila dio te priče, što si bila spikerica?

-Apsolutno sam ponosna što sam bila dio toga. To mi je, mogu reći, uistinu najljepše razdoblje mog života. Uz Radio Karlovac stvarno me vežu tako lijepe uspomene, sada se uopće ne mogu niti sjetiti svega, ali kompletno gledajući to vrijeme koje sam ja provela na radiju, mislim da mi je to stvarno najljepši dio života. Radio je bio glavni medij, pogotovo sedamdesetih i osamdesetih godina, televizija se tada tek počela širiti. Nije bilo toliko televizora, nisu ljudi imali novca da svaka kuća ima televizor, tek kasnije osamdesetih godina s onim lijevo, desno kreditima broj televizora se značajno povećao. Dok se radio jako slušao dokle god je trajalo emitiranje, radio je bio upaljen u svakoj kući cijelo vrijeme. A ja sam bila dijelom te važne i lijepe priče, i hvala vam što ste me kroz ovaj razgovor ponovno vratili nakratko u te dane!