Unatoč invaliditetu nisam željela ostati "nevidljiva" i zatvorena u svoja četiri zida

Povodom obilježavanja međunarodnog Dana osoba s invaliditetom zanimalo nas je kako žive osobe s invaliditetom u Karlovačkoj županiji, s kojim se problemima susreću, je li se promijenila percepcija u društvu prema njima te gdje se Hrvatska nalazi po tom pitanju u odnosu na ostale europske zemlje.

Odgovore na ova i još mnoga pitanja dala nam je predsjednica Udruge osoba s invaliditetom Karlovačke županije Gordana Jurčević, koju invaliditet nije spriječio u namjeri da uspije, da bude „vidljiva“, da se bori i izbori sa svim društvenim  preprekama, da pokaže da nije manje vrijedna, kreativna i uspješna mlada žena.

U Udruzi kojoj je na čelu, krenula je onako kako se po pravilima treba, korak po korak, od volontiranja, do člana Upravnog odbora i konačno do mjesta predsjednice.

Malo je onih koji znaju da ju je strah od nesadržajnog života koji joj je prijetio, motivirao da se pokrene i učini odlučujući korak, uključi u rad karlovačke udruge i promijeni svoj i živote svih članova udruge. Kako kaže, kad imaš volju, hrabrost i motiv, nema toga što te može zaustaviti u ostvarenju cilja, a prvi korak je odluka da to zaista želiš.

-Puno je u mojem životu bilo odlučnosti i hrabrosti, od najranijeg djetinjstva, od moje šeste godine kad mi je dijagnosticirana spinalna mišićna atrofija, što je značilo invalidska kolica za cijeli život, do pitanja kako ću se i hoću li se uopće moći obrazovati, jer škole u to vrijeme nisu bile prilagođene osobama s invaliditetom. Neizmjerno sam zahvalna roditeljima koji su donijeli tešku, ali za mene jedinu ispravnu odluku i poslali me u Krapinske Toplice gdje sam završila osnovnu školu, nakon čega sam srednjoškolsko obrazovanje nastavila u Zagrebu gdje sam završila Ekonomsku školu.

Nažalost, do studentskih klupa nisam došla, ali iz jedinog bizarnog razloga, a taj je što studentsko naselju u Cvjetnom još nije bilo arhitektonski prilagođeno osobama u invalidskim kolicima i tako je moja obrazovna „karijera“ završila. Takav život daleko od obiteljskog doma meni je donio samo dobro. Postala sam samostalna, odgovorna, hrabra, svjesna svojih kvaliteta i mogućnosti, upoznala sam puno djece, prijatelja, iz raznih krajeva s kojima sam do danas u kontaktu i s kojima razmjenjujem ideje i projekte i koji me kao i ja njih potičem i hrabrim u projektima kojima poboljšavamo kvalitetu života osoba s invaliditetom.

-Veliki šok uslijedio je nakon povratka iz Zagreba. Ipak, u usporedbi s mojim „teenagerskim“ godinama koje su bile bogate i sadržajne, u kojima nije nedostajalo društvenog života prepunog koncerata, izlazaka, sportskih događanja, sadržaja koji su mi bili nadohvat ruke pa sve do pjevanja u zboru s kojim sam obišla gotovo cijelu Europu, povratkom u rodni grad moje aktivnosti i uobičajeni društveni život naglo je završio. Opet dilema, da li se prepustiti  pasivnosti i pomiriti sa svoja četiri zida ili se izdignuti i stvoriti neki novi život. Neumorni i neustrašivi borac u meni zajedno s grupom mlađih članova karlovačke udruge za osobe s invaliditetom, malo pomalo stvorili smo mjesto na kojem se družimo, na kojem dobivamo informacije i savjete, koje nas gura dalje u društvo u kojem smo vidljivi.

-Mislim da smo uspjeli i da udruga danas unaprjeđuje svoj rad kroz razne aktivnosti i projekte koji nisu samo fokusirani na socijalni – zdravstveni dio, već svim našim članovima omogućava dostojanstveno ispunjen život u svim društvenim sferama kao što to imaju svi drugi građani.

Udruga trenutno ima 459 članova, sve su to osobe sa različitim vrstama invaliditeta i različitih starosnih kategorija.

-Iako se posljednjih godina percepcija društva prema osobama s invaliditetom značajno promijenila, još uvijek u pojedinim manjim sredinama županije OSI imaju problema s arhitektonskim barijerama koji su uz mobilnost jako važni u našim životima. Na sreću lokalne vlasti prepoznale su naše potrebe i sve više nam se obraćaju kao ravnopravnim partnerima kako bi zajednički riješili i prilagodili prostore našim potrebama.  Tim više što u Karlovačkoj županiji živi 15 000 osoba sa invaliditetom, što je gotovo 11 posto od ukupnog broja stanovnika. Brojka koja se nikako ne smije zanemariti i čijoj se problematici mora ozbiljno pristupiti. Posljednja Konferencija koja je održana uoči Međunarodnog dana osoba s invaliditetom jasno pokazuje da su se naši Gradovi i institucije aktivno uključili u izradu planova koji će poboljšati kvalitetu života OSI. OSI traže ili to možda tako zvuči, da mi stalno nešto tražimo, da stalno s nečim nismo zadovoljni, ali zapravo mi samo želimo biti jednaki sa svim drugim građanima i da ravnopravno sva dobra i usluge možemo koristiti kao i oni.  Bez obzira koliko svi u društvu ulažemo napora i koliko se trudimo dostići razvijene europske zemlje po pitanju uključenosti, smanjenja razlika i različitosti među ljudima, trebamo još puno raditi da ih stignemo, iako ne stojimo loše. Tu smo negdje u sredini, slijedimo put financijski bogatijih država, što je preduvjet da se OSI mogu uključiti zajednicu, a opet s druge strane izdigli smo se i od bogatijih država barem što se tiče mentalnog nivoa odnosa prema osobama s invaliditetom jer društvo ne čine samo zgrade koje su nam prilagođene već ljudi s kojima živimo.

-Koliko god se čini da smo ograničeni mi jako puno možemo, treba samo u dubini sebe pronaći onu volju da se pokrenemo i tada se događaju čuda, samo nam je nebo granica, poručila je Jurčević svim osobama s invaliditetom, a cjelokupnom društvu da OSI mogu, hoće, žele ali im se treba pružiti prilika.

-Treba im osigurati podršku u segmentima gdje im je potrebna, kao što je prilagođavanje i omogućivanje korištenja javnog gradskog prijevoza osobama u invalidskim kolicima na prostoru cijele županije. Neki će reći, skupo je to i komplicirano, jer mi sve uvijek gledamo kroz novac, ali ni to nije nemoguće, jer imamo pozitivnih primjera u drugim županijama. Treba nam osigurati podršku i vjerujem da ćemo dvostruko vratiti zajednici, jer cijeli naš život ionako se sastoji od dvostrukog dokazivanja pa ne vidim zašto bi sada bilo drugačije.

Za kraj Gordana je svima zaželjela čestit Božić i veselu Novu godinu, sa željom da si požele samo onakve želje koje će moći ostvariti, jer obično si postavimo velika očekivanja, koja kad se ne ispune u nama stvore osjećaj jada i nemoći, zaključila je.

Vjerujem da je i Vas kao i mene,  život i svi njegovi niski udarci i izazovi koje je stavio pred Gordanu, a koje je ona snažno i hrabro prihvatila i uspješno riješila, nadahnuo da s malo više zahvalnosti živimo vlastite živote, jer kako kaže Indijanska poslovica : „Ne sudi svom susjedu dok ne hodaš dva mjeseca u njegovim mokasinama“. (rb)

Foto: Renata Benković