"U principu treniram svaki dan, sada imam 65 godina, a treniram kao što sam trenirao prije 20 godina i otprilike jednako treniram"

Član Atletskog kluba "Ka tim" Davor Mataković veliki je zaljubljenik u atletiku i kao veteran postiže odlične rezultate. Posljednja utrka u 2024. godini za Davora Matakovića bila je u Đakovu 6. Đakovačka božićna utrka. Mataković je 5,4 kilometara dugu stazu đakovačkim ulicama pretrčao za 22.52 minute i opet pobijedio u svojoj M60 kategoriji. Davoru je ovo bio najljepši mogući oproštaj od sportske 2024. godine, ali i od kategorije, jer u 2025. godini starta u kategoriji M65. Inače, Matakoviću je 2024. godina bila vrlo uspješna, jer je ostvario pobjede na dvoranskom i na stadionskom prvenstvu Hrvatske. Kao vatrogasac pobijedio je u deset od jedanaest utrka u Vatrogasnoj trkačkoj ligi u kat M60. Sudjelovao je i na drugim cestovnim utrkama, gdje je u gotovo svima bio prvi u kategoriji M60. Razgovarali smo s Davorom Matakovićem o karijeri atletičara veterana, o vatrogasnim utrkama, o ostvarenim rezultatima, o treninzima, o uvjetima i o planovima za budućnost.

Kakva je za tebe bila prošla 2024. godina, čini mi se da je bilo dosta dobrih rezultata i na veteranskim utrkama i na utrkama vatrogasaca, kako je bilo?

-Pa, prošla godina je bila dobra s obzirom što sam godinu prije vukao dosta ozljeda i stvarno mi je bila ona godina teška, bilo je čak i pitanje da li što ću ja sa tim trčanjem napraviti, s obzirom da godine idu, a ozljede su bile neprekidne i stvarno sam se mučio. Ušao sam u prošlu godinu donekle ipak oporavljan. 2024. godina bila je za mene iznenađujuće dobra s obzirom na očekivanja, koja sam imao, tako da sam prošle godine imao dosta tih natjecanja, imao sam sve zajedno ukupno mislim 18 natjecanja. To je sveukupno, znači to su i vatrogasne utrke koje su jedna priča za sebe, ali nije to samo bilo to, bile su i utrke državnih prvenstava i cestovne utrke koje najčešće trčim.

Davore, najvažnije su ti cestovne utrke, ali trčiš i na atletskim stazama i u dvorani, kakva je situacija?

-Moje trčanje samo po sebi orijentirano je na cestovne utrke, a s obzirom da sam tih predispozicija i da sam se u djetinjstvu i mladosti bavio atletikom, trčao sam i trenirao, prošao sam atletsku školu, s vremenom sam se sa cestovnih utrka prebacio na utrke na stazi i u dvorani. Prošle godine sam sudjelovao i na Dvoranskom prvenstvu Hrvatske u Zagrebu, mi imamo jednu dvoranu što se Hrvatske tiče i sudjelovao sam također i na Prvenstvu Hrvatske na stadionu, koje je prošle godine bilo organizirano u Varaždinu na stadionu Atletskog kluba "Sloboda". U dvorani obično sam znao trčati 800 metara, 1.500 i 3.000 metara, to su te dvoranske discipline, koje ja trčim, bio sam prvi u sve tri, a prošle godine ipak nisam uspio zbog ozljede, bio sam nekako nespreman i na dvoranskom prvenstvu bio sam prvi na 800 metara i 1.500 metara, na 3.000 metara bio sam drugi u svojoj kategoriji. Na stadionu sam bio prvi na 800 i 1.500 metara, a na 5.000 drugi.

Iako si kao vatrogasac u mirovini, nastupaš na utrkama vatrogasaca, koja je razlika između tih utrka i ovih redovnih veteranskih na kojima sudjeluješ?

-Vatrogasne utrke to je tako jedna priča drugačija u odnosu na ove veteranske, ljudi često misle da vatrogasci vole sjesti, popiti i pojesti, međutim to nije to, vatrogasne trkačke utrke su vrlo kvalitetne utrke. Ti ljudi se bave sportom, to su sportaši koji su članovi klubova, a rade kao vatrogasci ili su članovi dobrovoljnih vatrogasnih društava, a neki su od njih bili uspješni atletičari, jedan Slovenac trčao je za slovensku atletsku reprezentaciju, ali je i vatrogasac, tako da su te utrke vrlo kvalitetne, Na vatrogasnim utrkama u Hrvatskoj sudjeluju Slovenci pa Mađari i Talijani. Često znam spomenuti da je najkvalitetnija i najpoznatija vatrogasna utrka u Hrvatskoj ona na Malom Lošinju. To je stvarno vrh kvalitete vatrogasaca, što se tiče ovog dijela Europe, tu se stvarno okupi elita, prednjače tu nekako Slovenci, naročito je kvalitetna Profesionalna vatrogasna postrojba iz Jesenica. Ljudi su naučeni na to, žive to i jako su dobri. Iz Hrvatske ima tu sportaša, naravno, evo moja malenkost tu prednjači već godinama, bez obzira na te moje godine, ja se pripremam i godinama sam bio najbolji profesionalni vatrogasac u trčanju u Hrvatskoj. Ja to nastojim još uvijek držati tu negdje, možda i više nisam prvi, recimo da sam među prva tri bez obzira na godine.

Tebi su to draga natjecanja, jer sudjeluju dečki iz tvoje vatrogasne struke, koliko uopće vatrogasci idu na ta natjecanja?

-Da, idu. to su isto sportaši, dosta njih ide iz Javne vatrogasne postrojbe Zagreb, pa vidim da dolaze iz Kutine, Đakova, Rijeke, to su sportaši, vode sportski život, naravno rade kao vatrogasci. Poznamo se mi, već godinama smo u tome, dolazimo na razna natjecanja i družimo se.

Jesi li si zarazio s trčanjem nekog od karlovačkih vatrogasaca, ide li tko s tobom na vatrogasne utrke?

-Pa, ostali karlovački vatrogasci slabije, neki nešto pokušavaju, evo mogu jedino tu spomenuti jednog koji se malo ističe, čovjek ima više od 50 godina, to je Mario Luketić. On sudjeluje aktivno u tim utrkama, uspije doći u svojoj kategoriji i na postolje, sudjeluje i osvaja drugo, treće mjesto. Ovi nešto mlađi dečki rekreativno se u to povremeno uključe, ali dobro lijepo je, bolje nego da da nema nikoga.

Davore, član si Atletskog kluba "Ka tim", je li ti klub pomaže kod odlazaka na natjecanja ili sve sam pokrivaš?

-Tako je to sada. pogotovo u ovim poznim godinama sam se financiram, inače baš moj klub nema neka značajni sredstava, to šta ima novaca to se troši na mlađe kategorije. Zna se da "Ka tim" ima većim djelom djecu, to su mlađe kategorije, kada oni idu prema seniorima, onda odu u Atletski klub "Karlovac", koji financijski bolje stoji. Tako da ja kao veteran  sam sebi plaćam kotizacije i putne troškove. Jedino ja tražim da mi klub plati, kada nastupam za tu veteransku reprezentaciju Hrvatske ili kada nastupam na tim državnim prvenstvima, onda tražim ipak da klub to plati, mislim da je to u redu, nema problema samo da je novaca. Ana Guštin je cijeli život u atletici i ona to razumije i spremna je pomoći, često me pita je li treba kako pomoći.

Kakva je situacija s vatrogasnim natjecanjima, kako tu pokrivaš troškove kotizacija i putne troškove?

-Na vatrogasnim natjecanjima kotizacije isključivo plaćam sam, ali evo mogu i zahvaliti Vatrogasnoj zajednici Karlovačke županije, koja me sponzorira s vozilom, dobijem vozilo, znači tu onda s obzirom što je službeno vatrogasno vozilo ne plaćam cestarinu i pokriju mi te troškove puta. Pa, evo sada mogu zahvaliti na tome.

Tu su drugi troškovi, tu je oprema, koliko potrošiš tenisica godišnje?

-Da, s obzirom što sam ja taj cestovni trkač i prvenstveno taj dugoprugaš tu se tenisice brzo potroše, ne znam točno koliko je to godišnje, ne vodim tu evidenciju, ali možda svaka dva do tri mjeseca trebaju nove tenisice. Ja obično trčim u Mizuno tenisicama, one me izdrže tu nekakvih 500, 600 kilometara, što ja brzo nabijem kroz treninge i utrke. Tada trebaju druge, nove tenisice, jer stare otvrdnu i to osjete zglobovi i kukovi i tako dalje, pa čovjek mora misliti na sebe, znači treba uzeti nove tenisice.

Imaš li uvid koliko ustvari ima vas veterana u Karlovcu, koji se aktivno bavite trčanjem, tko još osim tebe ide na natjecanja?

-Pa, evo koliko ja vidim kroz te treninge i kroz natjecanja, moram priznat da mi se čini da je toga manje nego što je bilo prije. Jedan bum nastao je unazad četiri, pet godina gdje je iskočilo nekoliko veterana, ali čini mi se da je sada ostala stagnacija i čak bi rekao da ima tu pada, mislim da je prije rezultatski bilo bolje. Karlovčani su imali rezultate na tim natjecanjima, svi smo čuli za Vladu Starešinića, to je sada čovjek od 76 godina, prije desetak godina bio je vrh toga, pa Štef Cerovac, koji je prešao 70 godina, a onda sam odmah ja iza njih. Bilo je tu nešto, ali sada čini mi se da još vidim da veterani trče, ali nekako kao da nema kvalitete na tim natjecanjima, ja ne vidim te rezultate, meni to više liči na nekakvo rekreativno trčanje, baza je tu, ali nema nadogradnje. Evo, možda jedino Tihomir Fehervari  radi ozbiljnije, kod žena je tu Mirjana Kolar. Renata Novosel je aktivna u stadionskoj atletici, znači ona  radi te kraće staze 60 i 100 metara, skok u dalj i troskok, tu je ona stvarno dobra, ima mogu slobodno reći svjetske rezultate.

Koliko je popularnosti trčanja doprinijela utrka "Karlovački cener"?

-Takve utrke imaju većinom gradovi po Hrvatskoj i to je gradska utrka deset kilometara, to bude dosta kvalitetna utrka ima tu vidim i stranih natjecatelja. To podiže i masovnost, znači to je kretanje, trčanje, pa i rekreativaca tu ima puno, ali svi oni trče tih deset kilometara, ipak se to kreće, radi se. "Karlovački cener" mislim da će ove godine biti po trinaesti put, do sada je bilo dvanaest, ja sam trčao na sedam, a prve tri utrke moj klub "Ka tim" bio je u organizaciju s Robertom Franjkovićem, mi smo osiguravali stazu i odrađivali logistiku i bio sam u to uključen. Zatim je Robert Franjković osnovao svoj klub, koji je preuzeo organizaciju. Trčao sam na sedam utrka i pet puta bio prvi u svojoj kategoriji, onda je došla korona, pa sam se malo povukao, zbog velike gužve na startu i ne zna čovjek šta se tu događa, pa sam se povukao, onda mi je došlo i ozljeda i nisam trčao. Znači samo sam sedam otrčao, ali ove godine planiram trčati svakako, samo ako me ozljeda ne zaustavi. "Karlovački cener" privuče 1.200, 1.400 ljudi i vrlo dobro je medijski popraćen. Imao je Karlovac još jednu utrku koja je bila i starija od "Karlovačkog cenera", meni je žao što je možda malo ipak bila zapostavljena od institucija, možda je mogla biti malo više pogurana, to je karlovačka utrka "Crtom bojišnice" koju je organizirao Atletski klub "Ka tim". To je utrka koja je održana petnaest puta na crti bojišnice, od Gornjeg Mekušja, preko Turnja i Kamenskog i natrag. Bila je to vrlo kvalitetna utrka, na njoj je sudjelovao Drago Paripović, to je naš najbolji maratonac, da ne kažem svih vremena, koji je imao strašne rezultate, da je čovjek imao financijsku pomoć, mogao je biti, ne znam, na Olimpijskim igrama i tako dalje. Zatim, nastupila je Marija Vrajić, naša atletičarka olimpijka, dugoprugašica, žena koja trči 100 kilometara i još mnogi drugi su trčali tu utrku, ali eto na kraju nije se ipak mogla financijski održati.

Spomenuo si stazu od Turnja, preko Kamenskog do Gornjeg Mekušja tu rekreativci često trče, a i ti si koristio tu stazu za treninge, sad su bili ti radovi, ali se i dalje trči, kakva je tamo situacija?

-Ja sam do prije četiri godine živio na Turnju i to je bila moja osnovna staza koju sam trčao, Turanj, pa prema Kamenskom i Gornjem Mekušju, pa šetnica uz Koranu, tu sam imao i označene kilometre, pa sam nekako trčao te dionice. Ta staza je dosta zgodna, ona nema puno prometa, nema prekida, nema nekih semafora nema ni zebri, nema toga, tu i tamo neki kamion ili autobus, ali to nije gust promet i ima ravnice pa se da malo i pojuriti. Malo je nezgodno tu po gradu da čovjek ide sprintati, ljudi bi ga čudno gledali. Upravo zbog tih prekopa koji se rade tamo ne trčim, evo sada znam trčati do Gornjeg Mekušja, dio je tamo asfaltiran, još je nešto malo ostalo. Sada sam bio prije par dana tamo, rekao sam idem pokušati, pa sam došao na tih, ne znam, dvjestotinjak metara i izišao sam kao iz rudnika. Jedva čekam da se to završi, pa da konačno krenem ponovo trčati tom stazom. Sada najčešće trčim, ipak, dolje prema Gazi po nasipu, najčešće idem tamo.

Rekreativci dosta trče po šetnici uz Koranu, je li tamo velika gužva, jer ima i dosta šetača na tom potezu?

-Da, pa to izbjegavam, nastavim trčati oko stadiona na onu stranu upravo zbog šetača. Ipak je trčanje brže nego hodanje, pa ono kada se ide prema nekome, onda čovjek vidi ako mu netko dolazi iza leđa, ja to nastojim izbjeći, pa onda odem s one strane stadiona gdje nema toliko šetača.

Koliko često treniraš, koliko puta tjedno?

-U principu ja treniram svaki dan, ja sada imam 65 godina, a treniram kao što sam trenirao prije 20 godina i otprilike jednako treniram. Sada jedino, naravno ne može godinama čovjek imati isti tempo, malo usporim, ne možeš više pratiti isti ritam, ipak priroda traži svoje. Moji treninzi uglavnom se vrte negdje između deset do dvadeset kilometara, kako koji dan, neki dan bude malo kraće, neki bude duže, pa nakon tri, četiri, pet dana ili kako ispadne onda si uzmem dan, dva odmora. Nakon što sam bio ozlijeđen u studenome, imao sam dužu pauzu, sada sam uspio napraviti deset treninga, jer pokušavam vratiti formu u kojoj sam bio i pripremiti se za nove utrke.

Početak je 2025. godine, jesi li napravio plan nastupa za ovu godinu?

-Nekakav plan imam, mislim mada je teško u mojim godinama nešto planirati, to čovjek nikad ne zna, ne zna ni u mlađim danima a kamoli sada, ali ipak imam plan, a moraš imati neki plan da to sve zajedno ima smisla. Tako da ove godine imam u planu ići 1. ožujka  na Dvoransko prvenstvo Hrvatske, to mi je sada prvo, to je u dvorani, planiram poslije otići na neka od ovih stadionskih natjecanja. Prvenstvo Hrvatske za veterane na stadionu bit će ove godine, mislim, u Varaždinu negdje u sedmom mjesecu. Pa, možda ako se uspijem plasirati na Balkansko prvenstvo za veterane, koje će ove godine biti u Varaždinu, vidjet ćemo. Nekako bi ove godine stavio akcent na polumaratone, jer sam ih zapustio prošle godine zbog ozljede, tako da planiram nastupiti na nekoliko polumaratona i na Prvenstvu Hrvatske u polumaratonu, evo to mi je plan za sada.

Hoće li biti ove godine vatrogasnih utrka?

-Vatrogasnih utrka će biti ove godine, već tri, četiri godine se organizira ta Vatrogasna liga tijekom godina, tu ima 12 utrka, tako je bilo, ne znam kako će biti ove godine, hoće li još neka upasti. Tako da i tu ulažem dosta truda, prošle godine bio sam na jedanaest vatrogasnih utrka u Vatrogasnoj ligi i pobijedio sam u deset u svojoj kategoriji, tako da sam u svojoj kategoriji opet bio prvak Hrvatske vatrogasne lige. Sada je pitanje samo koliko će me pratiti zdravlje, financijski nadam se da će biti u redu.