"U ovom našem poslu je jako malo kadrova i dalje nema zamjene, to me malo brine"

Poznati radijski voditelj Damir Valent Dado proveo je u Hrvatskom radio Karlovcu deset godina, najprije kao suradnik u marketingu, a zatim kao djelatnik u stalnom radnom odnosu. Kao voditelj vodio je niz emisija u programu Hrvatskog radio Karlovca, a najpoznatije su "Glazbeni automat" i "Dobro jutro, dobri ljudi". Jedno kratko vrijeme Valent je bio i v.d. direktor tvrtke. Razgovarali smo s Damirom o njegovom vremenu koje je proveo na našem radiju, kao i o mnogo drugih stvari.

• Kako si došao u Hrvatski radio Karlovac i kako je ustvari počeo tvoj radijski put?

-Da, počeo sam svoj životni radijski put u Hrvatskom radio Karlovcu, a počeo sam ga jednom malom diverzijom. Edita Gojak došla je kod mog gazde Miloša, gdje sam ja tada konobario, tražiti sponzorstvo za prvu emisiju o Valentinovu. To je bilo 1990. godine kada su običaji sa zapada počeli zapljuskivati naše krajeve i njoj su trebale dvije večere za najzaljubljeniji par koji će biti izabran tijekom večernje emisije, tražila je gazdu dva poklon bona. On je rekao - nema problema, ali bilo bi zgodno da se netko javi odavde telefonom, pa da malo predstavi taj lokal; inače oni stari Karlovčani znaju kako je to kod Miloša i što se sve događa, ali promidžbe nikad dovoljno. Miloš je rekao da ima jednog konobara koji ''laje'' non-stop i priča nešto pa će on reći koju. Međutim, ja sam već imao u glavi plan čim je to gazda rekao, nisam imao tada telefon u Vukmaniću, a nije mi se išlo žicati nekoga da se javim pa sam se onako fino pojavio u studiju Radio Karlovca u Vranicanijevoj ulici. Edita Gojak već je bila za mikrofonom, Ico i Alenko bili su za pultom. Ja sam rekao da nemam telefon, ali da ja mogu ući u studio pa reći koju riječ o lokalu i tako… kad sam ušao - više nisam izašao, nisam do danas izašao iz studija. Uglavnom, bilo je tako da je Ico rekao - čuj čovjek ima dobar glas, pusti ga neka radi malo i tako smo Edita i ja vodili taj program koji je bio s puno javljanja puno kontakata, jer trebalo je izabrati zaljubljeni par. Onda je nakon dva dana došao tvoj poziv da zašto ne bih došao malo raditi u marketingu, i tako je to počelo.

• Kako ti je bilo raditi u marketingu, kako je to išlo?

-U samim počecima radio sam, tako je, uglavnom na u marketingu, dakle u promidžbenom programu, tada je, kako ja kažem, Bog išao po zemlji. Bilo je zaista puno reklama, što ovih naših tu iz Karlovca, što onih agencijskih, što onih iz Slovenije, tada smo bili njima jako zanimljivi i zaista smo se naradili u tom marketinškog segmentu. Do tada su tekstovi reklama bili jednostavni, bez duše, htio sam pokazati da mi je bilo na pameti da nešto napravim malo drugačije, neću reći ekscesno, ali malo drugačije. Reklame su tada bile u stilu ''Dođite kod nas, uvjerite se u naš širok asortiman i povoljne cijene…'', tako da su to uglavnom bile te rečenice koje su bili neizbježne. Mi smo počeli radite reklame kao skečeve, s doskočicama, s kojekakvim diverzijama i to se jako dobro pokazalo. Da ne ispadne da sam odmah uletio kao neka zvijezda, ja sam paralelno konobario i radio sam svoj posao u lokalu, tada sam se bavio ugostiteljstvom, uostalom na radio sam i došao u drugom naletu kada sam tražio konobaricu preko oglasa, pa sam došao uplatiti oglas na radiju i eto tako spletom svih tih okolnosti ostadoh pred mikrofonom.

• Radili smo zajedno Glazbeni automat, a zatim je pokrenut i jutarnji program Dobro jutro, dobri ljudi. Kakva su iskustva iz tog vremena?

-Glazbeni automat je bio zanimljiv, kada sad gledamo iz ove perspektive i kada slušamo ljude koji se javljaju na radio, kad gledamo ljude koji pišu po portalima gdje im je široka livada portalska, mogu napisati što hoće, to je bila preteča stand up radijskih programa, dakle nikad nisi znao tko će nazvati, koju će pjesmu tražiti, kako ćemo mi reagirati, jer bilo je onih koji su stalno tražili jednu te istu pjesmu, ne možeš ga grubo odbiti, nego nježno, a to je onda bio razlog za sve one naše doskočice i poskočice. Emisija Dobro jutro dobri ljudi, sjećaš se i sam, da je ona nastala zbog toga što tada radio nije imao kada emitirati sve reklame koje su bile naručene pa se morao produžiti program ujutro i navečer. Ja ću sad kazati da je jutarnji program voditeljski i tehnički bio jako dobro pripremljen, odmah u jutro išlo se u glavu, nije bilo onako mlitavo, dobro jutro, nego Ajmo, drži - ne daj. S druge strane stakla uglavnom je sjedio Miro Stojaković koji to sve sjajno pratio i koji je bio i koautor tih svih mogućih doskočica i izvedbi i sudjelovao u realizaciji, jer ako nismo zajednički u toj priči, onda ne ide. Tako da ja moram pohvaliti Miroslava, definitivno, znam da neće dobiti nikakav orden, ako postoji nekakav orden Dobro jutro dobri ljudi zasluge za narod on je to u svakom slučaju zaslužio. Druga stvar je zanimljiva što ja možda ne bih tom lakoćom prešao iz onog analognog u digitalni svijet, što je nama svima bilo malo stresno, da nije on koji put znao zaspati pa onda radio ne bi radio, no mene je naučio kako da umiksam špicu, to je bio "Radetzky march", zatim bih se lagano na prstima ušuljao u studio i najavio Dobro jutro dobri ljudi, šest je sati. Miroslave, hvala ti od srca i kad je došao digitalni touch to je nama već bilo jako poznato.

• Tebi je jutro izgleda najproduktivniji dio dana, jutarnji program vodio si kod nas i zatim na Radio Mrežnici. Kako je došlo do toga da je jutro uvijek tvoj dio?

-Thompson kaže Geni kameni, a ja bih za sebe rekao - geni seljački. Definitivno ja se ne sramim ničega svojeg, to da sam cijeli život proveo u Vukmaniću, osim ovih malih što dobrovoljnih izleta u Zagreb i što ne dobrovoljnih u Karlovac kada smo 1991. godine morali pobjeći. Na selu se uvijek rano ustajalo. Ja sam negdje u nekoj od svojih priča kasnije kad sam krenuo pisati, opisao čovjeka koji je išao na autobus, na onaj rani radnički u pet sati, pušio je 30 ili nešto više tih probranih cigareta Drava ili Drina, a kašljao je čovjek tako puno da sam mu ja dao nadimak kašljugar. Uglavnom, kad bi on krenuo na autobus, a to je bilo dvadeset do pet, cijelo selo ga je čulo. Taj kašalj i rano ustajanje usadilo se negdje u mene i ostalo do dan danas.

• Što tebi znači ustvari Hrvatski radio Karlovac, podijeli s nama svoje emocije i uspomene?

-I dan-danas meni je ponajprije drago što i dalje mogu normalno komunicirati sa svima onima s kojima sam radio i ovim novima koji su došli. Ne bi bilo lijepo da okrećemo glavu jedni od drugih bez obzira na nekakve transfere, jer ovdje je bila, neću reći moja prva pričest, ali bila je krizma, nekakva životna i radijska. Došao sam taman nekako u doba kad je rat završavao i kad se sve skupa to lagano zalaufalo u nekom drugom smjeru i kad sam ja shvatio da mojih petnaest godina u šanku je sasvim dovoljno i da je vrijeme za drugi iskorak, a uostalom cijeli život sam ''napinjao'' prema tom mikrofonu i dok to nisam ostvario, nisam stao, a vjerojatno da nisam to ostvario završio bih negdje tamo u Vrapču.

• Neko vrijeme bio si i najodgovornija osoba u firmi, bio si direktor. Kako je došlo do toga?

-To su bila dva i pol medena mjeseca, tako su mi kasnije rekli, bio je to međukorak između dva direktora. Nije bilo nekog drugog kadrovskog rješenja pa je tadašnja vlast posegnula za mnom, odnosno ljudi koji su smatrali da mogu to dobro odraditi. To je bila, onako, jedna meni dobra uloga, a isto tako tek sam tada shvatio kolika je to odgovornost pa bez obzira da je to samo potpis na nekakve reklame ili na plaću, da budeš direktor. Uostalom, kad sam kao klinac na Vukmaniću na paši ili doma slušao Ritam mladih koji mi je bio kultna emisija i kad sam se javljao i pisao dopisnice, nisam mogao niti sanjati da ću jednog dana raditi na radiju, a kamoli biti v.d. direktora, ali meni je lako biti v.d. kad su moji inicijali V.D.

• Osim što smo zajedno radili u firmi, zajedno smo vodili i razne priredbe, manifestacije. Izgleda da smo kliknuli od prve, kakve su asocijacije na ta naša vođenja?

-Pa, jesmo da, kliknuli smo svakako, ustvari meni je bilo isto tako čast i ponos raditi s nekim tko je dugo na otvorenoj sceni i poznat je. Kad si s ljudima izravno, uživo, kad nema ni montiranja ni nečeg drugog čemu se pribjegava u uobičajenim programima, nego si jedan na jedan, onda ti to puno znači. Da, to je bilo preteča stand-up-a, odradili smo hvala Bogu i niz Dana piva, Martinja i Svetih Nikola i Deda Mraza, nismo smjeli reći djeci gdje smo. Evo jedne crtice na tu temu, nedavno mi dođe čovjek od 30 godina i pita me je li se ja njega sjećam, ja sam mu odgovorio da ne, a on odgovara - Vi ste bili Deda Mraz pred Tekstilkom, dakle, tada je bio dijete od četiri, pet godina. Tada je bilo jako puno voditeljskog posla, puno više nego sada, a o koroni neću ni govoriti, jer to je bio potop. Naravno, vremena su se promijenila, Dani piva su u drugom formatu, nema više nikakvih sajmova koji su nekad bili česti i drugačije je to sve skupa. Ima puno tih agencija koje imaju neke svoje ljude koji njima rade, ali u onih nekakvih dvadesetak godina… pa ja ne znam ima li uopće mjesto u županiji gdje nismo nastupili i gdje nismo bili, ili izbor za miss ili nekakve lokalne fešte. Znamo da su u ratu bili jaki po priredbama i raznim manifestacijama i Kamanje, Ozalj, Jurovski Brod i sva ta mjesta koja su nam ostala u srcu.

• Koliko si ukupno proveo u Hrvatskom radio Karlovcu?

-Bio sam ukupno desetak godina s nekim manjim prekidima, bio je tu i rat, i svega, uglavnom meni je taj dio zaista ostao u brazdi nekako baš kao baza i temelj za cjelokupno djelovanje, kao što sam prethodno već rekao. U početku, naravno, nisam se bavio pisanjem, kao što se bavim sada, jer sam smatrao da je to posao za ozbiljne novinare i to je možda pokazatelj koliko se ovaj posao u medijima sada na neki način, to su prije rekli uravnilovka, poravnao. Nekada su spikeri bili spikeri, tehničari su bili tehničari, novinari su odradili svoj posao, kucali na mašinama i ostavili tekst spikerima koji su ga pročitali. Danas svi radimo sve, radimo po sistemu one-man, većina nas tako radi, dakle i sam napraviš vijest, ili je nađeš negdje ili je složiš, pa je onda napišeš i pročitaš, pa na kraju objaviš na portalu. Eto video novinari su postali ono što je must have na televiziji, što nije nikad bilo, sjećaš se, nekada je jedan nosio stative, drugi je snimao, treći je pratio, a peti je vozio i pitao ima li kakav gablec.

• Meni je odgovaralo što smo bili dosta uhodani kao tandem, nismo se trebali dogovarati ni prije radijske emisije, niti prije vođenja neke priredbe. Je li to bila tajna uspjeha?

-Ta prirodnost i spontanost je bitna, mislim da su to ljudi prepoznali i da smo zbog toga iskoračili iz toga svega. Osobno, recimo taj jutarnji program koji si spomenuo, koji je meni zaista najdraži dio, pogotovo prvi dio jutra, dakle dok ne odmakne, dok se sunce ne digne. Ja sam prvi put nekako pomislio da bih to mogao raditi prilikom jedne straže dok sam bio u Hrvatskoj vojsci i slušao Vicka na Radiju Velika Gorica, on je počinjao u pet i trajao do nekih, čini mi se, osam sati. Ono što mi se sviđalo to je bila ta energija, znamo da je do tada jutarnji program i općenito ujutro bilo komorno, u stilu rijeka Sava kod Terezinog Polja je toliko i toliko, sve se znalo unaprijed. Međutim, Vicko je uletio onako kao bik među toreadore i sve ih razbucao. Meni se ta energija sviđala i nastojao sam raditi takvim načinom, jer mi je to bilo, onako, baš dobro, kad je i mene pospanog na straži razbudio vjerojatno je razbudio i onu domaćicu koja mora ustati, spremiti doručak i sve drugo. Čini mi se da se sada opet to pogubilo, daj nekako pusti jutro, jutro će promijeniti sve, ali ako izjutra kreneš jako, pa onda to guraš do kuda dobaciš, to je puno energije i jako dobro.

• Jesi li zadovoljan s karijerom i koliko još misliš raditi?

-Zadovoljan jesam, da je dosta nije, u ovom našem poslu je jako malo kadrova i dalje nema zamjene, pa me to malo i brine. Nije dobro da nema, to je zato što je sve ad hoc, dakle zvijezda se postaje preko noći na bilo koji način, bilo preko televizije sa ovim show programima gdje Hrvatska traži zvijezdu, voditelja, pjevača, ljubavnika, muža, brata, sestru, babu... Ono što sam primijetio u ovih 30 godina koliko se već, kako bi to rekli u Dugoj Resi ''potipljem pri mikrofonu'', da mladi koji krenu dobro, koji naprave dobre prve korake, onda ih udari onaj prokleti ego, najedanput su svi zvijezde jer su ti dvije babe u susjedstvu rekle kako si dobar ili, ne znam, netko iz društva i tu više nema napretka. Taj ego je najveći protivnik svih nas koji radimo bilo koji javni posao, zato mi je drago što smo nas dvojica ostali normalni i bili smo uvijek, barem ja tako mislim, onako narodni, da tako kažem. Poigrat ću se s riječima i reći imali smo muda.

• Prošle su godine, a mi se još uvijek držimo. Misliš da je ipak kvaliteta bitna i vječna?

-Evo ja bih volio da bude nekih mladih, i mladi će sada reći što ova dvojica iz Muppet showa pametuju. Sjetio sam se, mislim da nam je Pero Glodić prišio nadimak Abbot i Costello tamo negdje još ranih devedesetih, što ja uopće nisam znao o čemu se radi dok nije došao Google, pa sam vidio da je to dobro. Abbot i Costello bili su američki komičarski par. To je bio i dokaz da dobro radimo.

• Radio Karlovac i ti ste vršnjaci, kako gledaš na to?

-Radio Karlovac rodio se 6. svibnja, ja nešto kasnije, ali smo u istoj godini došli na svijet. Jako ste napredovali, ovo sada što imate je svemirski brod u odnosu na ono čime smo tada radili. Mi smo generacija koja je radila s magnetofonima i gramofonima i došlo se evo do ove touch screen faze. Drago mi je da nismo ispali iz toga vagona, da smo ostali u ritmu, a očito je da ispada da boj ne bije oružje u junaka nego srce junačko.