U jednoj ruci pero, u drugoj papir - upoznajte mladu Karlovačku pjesnikinju

U jednoj ruci pero u drugoj papir, glavna su oružja mlade Karlovčanke, Marije Skočibušić. Marija sa svojih 17 godina piše pjesme koje su okrunjene brojnim književnim nagradama za mlade pjesnike, a jedna od takvih je i nagrada "Na vrh jezika za najbolji rukopis poezije autora do 35 godina starosti".

- Zahvalna sam svim ljudima koji su se usudili pružiti mi priliku i koji me nisu podcjenjivali u okviru godina. Nagrada mi prije svega predstavlja veliku odgovornost zbog niza prethodno nagrađenih autorica i autora, kao i veliko priznanje jer se u žiriju nalaze autori koje neizmjerno cijenim, kazala nam je Marija.

Ovo joj nije prva književna nagrada, ona sudjeluje na brojnim srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskim portalima Strane i Kritična masa te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnim tribinama, poput Učitavanje, Rani radovi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji. Za varijantu rukopisa „Kraćenje razlomaka“ bila je među pohvaljenima na natječaju za nagradu Goran za mlade pjesnike 2020. godine.

- Uvijek prenaglašeno reagiram kada su u pitanju dugo priželjkivana priznanja, objave pjesama i pozivi na tribine. Mail s obavijesti o ovoj nagradi vidjela sam oko pola dva ujutro tako da sam počela skakati i piskutati po sobi, javljati bliskim prijateljima. I dalje sam jako uzbuđena! 

Nagrada  je dio festivala Prvi prozak na vrh jezika koji je nastao kao izraz potrebe da se formira platforma za predstavljanje, bolje medijsko uočavanje, dalje poticanje na stvaralaštvo i umrežavanje mladih autora. Marija je počela pisati u osnovnoj školi kroz školske sastavke. Tada se je rodila strast za pisanjem, koja je kasnije našu mladu pjesnikinju sve više poticala na daljnje stvaranje malih remek-djela poezije.

-U mojoj se obitelji općenito nije pridavalo previše pažnje književnosti pa sam samoinicijativno krenula češće posjećivati knjižnicu i pisanje se nametnulo samo od sebe. Poeziju pišem od šestoga razreda, što se tada održavalo kao znatiželja, a ozbiljnije sam joj pristupila u srednjoj školi jer sam više vremena podredila čitanju, promišljanju i uređivanju pjesama. Veliku su ulogu u usmjeravanju imale profesorice iz hrvatskog jezika.

Njezin put prema svim pjesničkim nagradama i literarnim natječajima, popločen je ljubavlju prema pisanju, istraživanju i propitkivanju.

-Pisanje je prije svega urođeni nagon i navika koju je nemoguće zatomiti. Može se reći da su potencijal za tekst i jezik sveprisutni, a njihovo zamjećivanje ovisi o kapacitetu i polju zanimanja pojedinca. Poezija je za mene sredstvo progovaranja o stigmatiziranim temama koje kao društvo najčešće guramo ispod tepiha jer su internalizirane kao nešto čega se trebamo sramiti. Također, godi mi što su jedina pravila koja postoje u trenutku pisanja ona koja si sama nametnem u svrhu istraživanja, propitkivanja, suočavanja s temom.

Svim mladim autorima, koji tek grade svoj put u književnosti Marija poručuje:

-Najvažnije je shvatiti da kvaliteta ne proizlazi iz kratkih bljeskova potrebe za pisanjem, nego je uvjetovana ozbiljnim, odgovornim pristupom i strpljivosti u oblikovanju. Nužno je propitkivanje vlastitih motiva i kritike, zalaganje, upornost, ne podilaženje pretencioznosti te police i police pročitanih knjiga. (ma)

foto: Facebook Marije Skočibušić