Liječnicima se zamjera što rade jednu smjenu u javnoj zdravstvenoj ustanovi, a drugu u privatnoj ordinaciji. Ali kad bi svi liječnici radili samo u privatnoj praksi jer je ona isplativija – tko bi uopće radio u javnim bolnicama i ambulantama? Kakve bi tada tek bile liste čekanja?!

U estetskoj kirurgiji medijski su najzanimljivije ruske usne i transplantacija kose

VIŠE IZ RUBRIKE

    INTERVJU:

    mr. sc. Suad Crnica, dr. med., spec. kirurg, subspec. plastične, rekonstrukcijske i estetske kirurgije  

    ŽIVOT U BOLNICI I IZVAN NJE

    Tko je Suad Crnica, za početak? Ne – doktor, bez titule ''dr.'', ako maknemo liječničku struku? 

    -Neke stvari se u životu događaju slučajno, a neke su proizvod dosljednosti. Ja bih rekao da sve ovo što ja sad trenutno jesam je proizvod dosljednosti. Jedan oblik samodiscipline, ulaganje u sebe i edukaciju, svojevrsna karakterna čvrstoća… sve to stoji iza onoga što me je kroz život oblikovalo i mogu reći da sam se ostvario. I to ne samo profesionalno. Nisam se nikad pokajao za svoje odluke u životu. Tko sam kad nisam doktor? Obiteljski sam čovjek, imam dvoje djece, suprugu, društvena sam osoba, imam jako dobre prijatelje, hobije, interese… I ispunjen sam itekako i izvan svog životnog poziva, iako me on također u velikoj mjeri određuje, posebice u očima javnosti. Ponekad mi se čini da nema čovjeka u gradu kojeg nisam ''krpao''. Važno je imati kvalitetne i pouzdane ljude oko sebe, stalne, dugovječne prijatelje kojima vjeruješ i u koje se nisi nikad razočarao… Pazim u životu da ne napravim nikome ono što sâm ne bih volio da meni netko napravi i mislim da je to najbolja formula. Jednom ili dva puta godišnje ako okolnosti to dopuste volim vrijeme provesti na jedrenju. Manualan sam tip i volim raditi u vrtu, dobar sam i u raznoraznim sitnim popravcima i u održavanju, nije mi strano napraviti nešto novo, imam dosta alata, to me opušta… a u sve rjeđim trenucima viška slobodnog vremena volim se prepustiti čitanju, nekada sam doslovno ''gutao'' knjige. Kao i većina ljudi volim pogledati televiziju i sport… Nisam čistunac po pitanju zdravog života, priznajem. Nastojim ne jesti hranu koja je opterećena konzervansima i pesticidima, što više ekološki uzgojene hrane na stolu, po mogućnosti iz mog vrta što si sam priskrbim… Pušio sam neko vrijeme, nisam na to ponosan, ali više nisam pušač… U teretanu ne idem, ali ja vam nikad ne mirujem tako da mi fizičke aktivnosti nikako ne nedostaje.

    Zašto ste se odlučili za medicinu i zašto ste specijalizirali baš plastičnu/estetsku kirurgiju?

    -Bio sam drugi ili reći razred osnovne škole. Kolegica iz razreda se bila nešto ozbiljnije razboljela, nije je bilo u školi neka dva mjeseca, mi kolege iz razreda smo joj išli u posjet. Nedugo nakon toga smo imali sastavak na temu što bismo htjeli biti kad odrastemo i ja sam u njemu napisao da bih htio biti doktor. Na pitanje ''Zašto?'' ja sam učitelju odgovorio da bih to htio postati kako bih toj kolegici, djevojčici mogao pomoći da ozdravi, kao i kad bi meni netko drugi tko mi je drag bio bolestan da mu mogu pomoći. U međuvremenu sam zaboravio na tu priču do gimnazijskih dana, i onda tamo negdje u četvrtom razredu se sjećam da sam se lomio između elektrotehnike, odnosno FER-a i medicine. I na kraju je prevagnulo to što sam puno bolje znao fiziku i kemiju od matematike. Iskreno sam se prepao da nemam dovoljno znanja za FER i eto, to je prevagnulo da se bavim medicinom. Izbor specijalizacije također nije slučajan, on je zapravo bio na neki način determiniran poslom kojim sam se bavio dok sam radio na hitnoj. U to vrijeme sam bio jedan od prvih u Hrvatskoj, možda nas je bilo svega desetak koji su završili postdiplomski studij iz Hitne medicine… i tako sam bio upoznat s interventnom medicinom, koja uključuje između ostalog i neke kirurške procedurama, a imao sam i sklonosti prema tome, plus znanja vezano uz male kirurške zahvate, i to mi se svidjelo. Tako da dok sam na hitnoj radio nisam slao pacijente u bolnicu da šivaju rane pacijentima, već sam to sam radio samostalno u prostorima hitne, što je bilo neuobičajeno… i tako, malo po malo sam ostvarivao kontakte s kolegama koji su radili na kirurgiji. Kad se raspisao natječaj na kirurgiji ja sam se javio i bio sam primljen, dalje je sve išlo svojim tokom: završena opća kirurgija, položen specijalistički ispit nakon četiri i pol godine subspecijalizacija iz plastične rekonstruktivne i estetske kirurgije… Tu sam se vidio utoliko što je to možda jedina specijalizacija koja ima dodira sa svim tkivima, sa svim sustavima, za sve dobi – od najranije dječje do gerijatrijske dobi, i pokriva jedan jako široki spektar toga čime se plastičari bave. Da ponovno mogu birati uvijek bih odabrao isto.

    Dajte mi kratki biografski presjek Vašeg karijernog puta, gdje ste sve i na kojim pozicijama radili? 

    -Prvo radno mjesto… 1988. godina, primao sam stipendiju Doma zdravlja Velika Kladuša i ondje sam radio 6 mjeseci, nakon toga su mi ponudili Dom zdravlja Topusko, odnosno Vrginmost. Već 1989. sam otišao tamo raditi, došao je rat… nažalost sam etnički bio nepodoban u toj sredini u tadašnjim okolnostima i postao izbjeglica, došao sam stjecajem okolnosti u Karlovac, neko vrijeme sam bio bez posla, otvorilo se u određenom trenutku slobodno radno mjesto u karlovačkoj hitnoj i počeo sam raditi 1992., a od ’93. do ’95. sam bio u ratnim godinama i šef hitne pomoći. I onda je 1995. došla specijalizacija, 1999. sam položio specijalistički ispit. Kao i svi drugi mladi specijalisti sam imao priliku stjecati iskustvo i učiti od starijih kolega. Pojavila se potreba da se u bolnici otvori jedan novi odjel, nova djelatnost koja do tada nije postojala. Naime, nije bilo specijalistike u onom subspecijalističkom dijelu plastične rekonstruktivne kirurgije i ja sam dobio tu specijalizaciju, natjecao se za to, završio 2009. godine i otada sam subspecijalist plastične rekonstruktivne i estetske kirurgije s položenim postdiplomskim studijem i magistar znanosti.

    Ono što mi je iznimno drago i na što sam ponosan da sam uveo niz novih metoda i da sam neke vrlo zahtjevne operativne zahvate po prvi put napravio u našim uvjetima i oni su danas kod nas postali rutinske procedure, prije toga se nisu nikad izvodile. A to i jest smisao ovakvog stručnog usavršavanja da se unaprijede medicinski pristupi i pruži njihova dostupnost kako pacijenti ne bi trebali putovati u neke druge bolnice ili kliničke ustanove. Ono što smatram posebno važnim tragom koji će vjerujem ostati iza mene kao moj neki doprinos jest da sam uveo mogućnost rekonstrukcije dojke nakon operacija zloćudnih bolesti i onaj princip da žena ulazi s dvije dojke u bolnicu i takva izlazi s liječenja. To je iznimno bitno pacijenticama da takvim pristupom pored činjenice suočavanja s tumorom da se još dodatno ne moraju suočavati i s fizičkim hendikepom da ostaju bez dijela tijela, već da im plastična kirurgija taj gubitak pokuša nadomjestiti na najprimjereniji mogući način. Trideset godina staža je zasad iza mene, koliko je još ispred mene vidjet ćemo. Ukupan staž će pisat će jednog dana u nekoj knjizi. Nije isključeno da ću se prihvatiti pisanja kad dođu umirovljenički dani i malo detaljnije rezimirati svoju karijeru, detaljnije nego u odgovoru na ovo pitanje.

    Što vam je najteže u Vašem poslu, a što najviše volite? Koji su plusevi/minusi poziva kojim se bavite?

    -Nekad je najteža zapravo nemogućnost otklona od emocionalne opterećenosti, pogotovo kad se radi o mlađim ljudima koje određene tragične životne situacije, događaji, sudbine dovedu do toga da im usprkos tomu što se borite na sve moguće načine da im pomognete i dajete cijelog sebe, sve to postaje upitno zbog loše prognoze bolesti i nekad bez željenog uspjeha u liječenju – to je emocionalno najteže podnijeti i gledati… To iscrpljuje. Teško je otići kući i ne ponijeti sve to u glavi. Sve što radim ima za cilj da bi bolesnom čovjeku pomogao da ozdravi, da bi mu bilo bolje, da bi živio kvalitetnije i živio duže. Zbog toga sam i birao ovaj poziv. Zbog pluseva. A ove teške stvari, u prvom redu psihološke, psihičke – one dolaze u paketu, jedno bez drugog ne ide. Meni moj posao nije opterećenje, ja ga stvarno jako volim i zato ga niti ne osjećam stresnim niti idem na posao s grčem u želucu. Lijep je osjećaj znati da mojim dolaskom na posao ljudi koji mi dođu i koji me trebaju – od mene dobiju pomoć i neku sigurnost i na kraju krajeva da se za njih stručno pobrinem. Čovjek se navikne na tempo i na smjene od 24 sata, studij medicine te već pripremi na jedan drukčiji način života. Studenti medicine si ne mogu priuštiti studentski život kakav si možda većina drugih studenata može priuštiti, tako da smo već u startu suočeni s manjkom vremena za sebe, a i to kad ga imaš trošiš ga vrlo mudro. Odricanje i samodisciplina su jako važni da biste svako jutro mogli doći bistre glave i fokusirani na posao i onda provesti dan na nogama za operacijskim stolom. Potrebna je jaka mentalna snaga, ali i fizička kondicija da bi se to sve moglo izdržati. Rad u sustavu ima svoje prednosti i svoje nedostatke. Prednost je velika što imate organizirane neke stvari o kojima ne morate brinuti jer ima tko će o njima brinuti (to se najbolje vidi kad ga usporediš s privatnom praksom i kad shvatiš o čemu sve moraš razmišljati – a nema veze sa samom strukom), nedostaci su što su veliki sustavi uvijek tromi, nekad se čini kao da se boriš s vjetrenjačama i što i uz najbolju volju jednostavno nekad ne možete pružiti sve ono što biste trebali nekome kome je to neophodno potrebno.

    VLASTITA POLIKLINIKA – DESETAK GODINA OD PRVE IDEJE

    Odakle ideja o vlastitoj poliklinici? Koliko dugo je trajalo od ideje do realizacije i koji su bili najveći izazovi?

    -Ideja kao ideja postoji desetak godina. Stjecajem okolnosti mojim odlaskom u upravljačke vode, naime bio sam svojedobno sanacijski upravitelj Opće bolnice Karlovac, tada to definitivno nisam ni fizički ni tehnički mogao napraviti, a niti po zakonu jer bih bio u sukobu interesa. S druge strane, trajalo je dok ne sazru i ovi neki drugi uvjeti… tipa pronalaska adekvatnog prostora. Imali smo sreće s ovim lijepim i funkcionalnim prostorom u državnom vlasništvu, nasred karlovačkog korza (bivši Generalturist) koji je dovoljno velik, funkcionalan, lako dostupan, jednostavan za pronaći, parkinga svuda uokolo. Osim prostora tu je bilo potrebno vrijeme i za okupljanje tima, pa onda silna papirologija koje nisam bio dovoljno svjestan, i naravno materijalna strana koja iziskuje vrlo visoka ulaganja u jedan ovakav projekt i to bi bez kreditnih zaduženja bilo apsolutno nemoguće realizirati. Kad se sve to uzme u obzir naravno da čovjek jako puno i dugo važe ulaziti u takav rizik ili ne. Odluka je donesena, krenuo sam u to i mislim da je upravo sad pravo vrijeme za takvo što. Kad je medicinska djelatnost u pitanju propisi su vrlo rigorozni, standardi vrlo visoki i ja se slažem s time da takvi trebaju biti, ali zato tehnički dio oko dozvola i brzine njihovih izdavanja, nedorečenosti zakona i neusklađenosti jednih s drugima - vrlo lako čovjeka s poduzetničkom idejom obeshrabre. Mi kao fizičke osobe koje ulazimo u to, a jednog dana pravne osobe nažalost nemamo nikakvog utjecaja na neke nelogičnosti zbog kojih smo potrošili silinu energije i vremena, nekad stvarno poprilično apsurdne – ali, srećom, sve je to sada iza mene i drago mi je da sam ih ''preživio''.

    Mnogi zamjeraju liječnicima koji nakon smjene u državnoj/gradskoj bolnici odrađuju smjenu privatno? Imate li energije i fokusa za dodatnu smjenu, ili se u prvoj štedi da bi ostalo za drugu? Plus pitanje oko predugih lista čekanja u općoj bolnici i navodnih liječničkih savjeta da se ode privatno gdje se, uz plaćanje jasno, odmah dođe na red?

    -Zapravo mi je jako drago da imam priliku odgovoriti na ovakvo pitanje. Upravo je sve ovo navedeno i razlogom zašto sam išao u privatne vode. Liste čekanja kod mene su stvarno jako velike, i to nije nikako zbog toga što ja na svom poslu radim malo i ''štedim se'', dapače – radim baš jako puno, u ambulanti kod mene nikad u danu ne prođe ispod 40-50 pacijenata. To je stvarno velika brojka za jednu smjenu. Tijekom dežurstva, unatoč toj velikoj brojci pregledam još dodatno desetak-petnaestak pacijenata povrh, što je stvarno jako iscrpljujuće. Tijekom dežurstva koja su jedan sasvim drukčiji režim rada vi ste fokusirani na hitnosti i bolničke pacijente kojih je 60-70 na odjelu i, naravno, brinete o svime, odgovorni ste za njih. I onda vam dođe desetak ljudi sa strane koje morate primiti – i jednostavno u takvom načinu rada moraš neke stvari srezati i početi raditi drukčije, i radi sebe i radi pacijenata. Ako postoji potreba primiti nekoga iz bilo kojeg razloga, bilo da zbog hitnosti njegovog stanja jednostavno ne može čekati da dođe na red putem listi čekanja koje su takve kakve jesu iz jako puno razloga koji ne ovise o meni kao liječniku, bilo da se netko želi baš kod mene osobno želi pregledati ili liječiti – u privatnoj praksi to osoba može napraviti u ''normalnim'' kontroliranim uvjetima, s više dostojanstva, brže, primjerenije. Da, ovdje sam puno fokusiraniji kad imam više vremena, mogu ga više posvetiti pojedincu, nemam brojčanu normu koju treba zadovoljiti i ne čini se pacijentu kao da je na traci. Nekad je neka hitnost, ja sam u sali i operiram, ljudi me čekaju satima na odjelu, pacijenata je jako puno, liječnika je malo, postoje određeni standardi i procedure koje se moraju poštovati, jednostavno drukčije u velikom sustavu ne ide, dajemo svoj maksimum. Ja ću konkretno još neko vrijeme sigurno raditi i u bolnici i u poliklinici. Još uvijek nemam zamjenu za onkološki dio i praćenje pacijenata u bolnici, nažalost nitko drugi u ovom trenutku nije dovoljno kvalificiran za to, tako da bi moji pacijenti morali ići u druge gradove i bolnice. Nekako mislim da još uvijek imam snage i energije da mogu kombinirati i jedno i drugo. U nekom trenutku će sigurno mlađi kolega kad završi proces edukacije preuzeti taj segment, a ako ja više neću moći biti u mogućnosti usklađivati tempo rada i ondje i tu, posvetit ću se samo svojoj poliklinici.

    Kako je zamišljena Poliklinika Crnica? Čime će se sve baviti, što će nuditi? Kako će raditi? Hoće li ikoja usluga moći na uputnicu?

    -Poliklinika Crnica je zamišljena kao suradna ustanova. Glavni dio se temelji na mojoj specijalizaciji, rekonstruktivna i estetska kirurgija, ali tu će još biti i ortopedija, urologija, interna medicina s kardiologijom, ultrazvučna dijagnostika i citologija. Kolege koji će sa mnom raditi su izrazito traženi kvalitetni specijalisti i veliki profesionalci s iskustvom. Radi se o timu ljudi koji su moji dugogodišnji kolege, suradnici i prijatelji o kojima imam samo riječi hvale, osobno kao ljudi, karakteri, kvalitetne osobe na prvom mjestu, a onda i vrhunski stručnjaci svaki u svom poslu. Zapravo, ja ih nisam birao, već sam ih molio da mi se priključe, pitao ih za suradnju na obostrano zadovoljstvo. I oni, kao i ja žele tu jednu dodanu vrijednost koju ova poliklinika daje, a to je mirniji i staloženiji pristup pacijentu s više vremena i bez čekanja po nekoliko mjeseci na termin. Radno vrijeme je definirano, zasad od 17 do 19 sati poslijepodne radnim danom, subotom od 9 do 17 sati, ako se ukaže potreba za promjenama u ovakvom radnom vremenu i to je moguće, kao i uz dogovor u nekom drugom terminu ako sam ja ili netko od mojih kolega tada slobodan. Nažalost, niti jedna se usluga ne može ovdje odraditi ''na uputnicu''. Postoji takva praksa u nekim poliklinikama gdje HZZO ugovori najčešće dijagnostiku, određeni broj usluga godišnje, međutim kod nas zasad nije moguće. Kao suport javnim ustanovama to je dobra stvar. Tako se i, primjerice, sistematski pregledi mogu ugovoriti, a s obzirom na polivalentnost poliklinike to neće biti problem.  Pored mene će ovdje raditi docent Ivica Lucijanić koji će brinuti o području ortopedije i traumatologije, dr. Davorin Katušin koji će biti odgovoran za urologiju, dr. Kristina Samaržija je specijalistica radiologije koja će raditi UZV dijagnostiku, u poliklinici će raditi i internist dr. Ronald Lipovšćak, dok će dio tima biti i vaskularni kirurg dr. Jurica Fudurić.

    O FILERIMA ZA USNE, LIPOSUKCIJI, PRESAĐIVANJU KOSE…

    Koliko je plastična rekonstrukcija zahtjevna? Najčešći je, pretpostavljam, primjer rekonstrukcije kod uklanjanja i nadomještanja dojke? Bavite li se onda djelomično i onkologijom u nekoj fazi? Što ste još od rekonstrukcija u svojoj karijeri radili?

    -Široki je dijapazon rekonstrukcija koje sam radio. Od onih najbanalnijih, kolokvijalno zvanih ''skidanja madeža'' pa do transfera tkiva ili presađivanja dijelova tijela s krvnim žilama i živcima, što su iznimno zahtjevne operacije, možda i najkompliciraniji zahvati u kirurgiji inače. Primjerice, kardiokirurgija se čini ovako na prvo jako teška, atraktivna, izazovna zbog toga što se radi o pitanju života i smrti, ali po tehničkoj zahtjevnosti izvođenja je mnogo jednostavnija od onoga što mi radimo, Mi radimo s puno manjim strukturama, s više različitih vrsta tkiva – koža, kosti, živci, krvne žile, tetive… Zamislite samo kad se radi o šaci ili donjim ekstremitetima, koliko je to složeno rekonstruirati! Spomenuli ste rekonstrukciju dojke… U Europi je najčešći stav da postoje onkokirurzi, a mi plastičari smo u toj kategoriji educirani i za to, koji se bave tumorom od samog početka. Vrsta liječenja uvjetuje i naš angažman, hoće li to biti na početku liječenja ili na kraju. To su dva različita modela koji se međusobno nadopunjuju. Tako da mi usko surađujemo i s onkolozima i jedni bez drugih ne možemo. Oni vode onkološko liječenje, terapiju primjene lijekova, da bi oni mogli znati kako liječiti mi radimo pripremu, izuzmemo tkivo, patolog ga pregleda… sve je to timski rad, tu je još i citolog i radiolog… Svi mi sudjelujemo u tom cijelom procesu koji se sastoji od dijagnostičke pripreme, liječenja i praćenja pacijenta.

    I za kraj, najzanimljivije kod plastičnih kirurga je za većinu laika – estetika? Radi li se ona inače na uputnicu? Što ćete u poliklinici raditi? Rinoplastika pod krinkom devijacije septuma? Liposukcija i dermalni fileri za usne, popularne ruske usne, presađivanje kose?

    -Estetska kirurgija je medijski najviše eksponirana, prvenstveno zahvaljujući poznatim osobama koje određuju trendove u svijetu mode i estetike, pa tako i vrlo često kao tema koja prodaje novine. Osiguravajuće kuće je vrlo rijetko plaćaju, plaća ih sam korisnik. Stav zdravstvene struke je da netko tko nije kirurg ne bi smio izvoditi estetske zahvate. Puno stvari se događa koje samo kirurg može uraditi, ali i popraviti ako nešto krene loše. Primjena filera, botoksa je danas postala toliko raširena i rade je i dermatolozi i stomatolozi… Međutim kad nastupe komplikacije, krvarenje, popravci – opet sve mora završiti kod kirurga na kraju. Estetska kirurgija se dijeli na maksilofacijalnu za vrat, lice, glavu i na onu za ostatak tijela, moja generacija ima ovlasti i za jedno i za drugo. U bolnici se ''na uputnicu'' mogu raditi estetski zahvati samo kad su u pitanju djeca i mladi kod kojih određeni estetski problemi mogu izazvati štetne psihičke nesigurnosti i emocionalne probleme, primjerice otoplastika kod laički rečeno ''klempavih'' uši, neke deformacije na licu, ožiljne promjene i slično… Na popisu naših usluga bit će naravno i ovi standardni zahvati koji su, vjerujem, dobrom dijelu javnosti zanimljivi, kao što su fileri za usne. U našoj poliklinici ćemo raditi sve zahvate koje zahtijevaju lokalnu anesteziju pa u obzir dolaze i manji liposukcijski zahvati. Ako se radi o većem broju regija koje zahtijevaju opću anesteziju, mi za to nismo registrirani i taj dio se ipak neće kod nas moći napraviti. Presađivanje kose je, slažem se, vrlo popularno u posljednje vrijeme, širit ćemo naš tim, za sada nemamo u ponudi transplantaciju kose, za to treba posebna edukacija i to najčešće rade mlađi ljudi s odličnim vidom i s puno strpljenja, ali ne isključujemo nadopune naših usluga i u tom smjeru. Širit ćemo se sigurno, i kadrovski i što se tiče ponude usluga.

    Ovo je jedina prava veća polivalentna poliklinika na našem području, s ukupno 5 djelatnosti kojima se bavimo i koji se međusobno nadopunjuju. Svaka informacija koja dođe do pacijenata i pomogne im da riješe svoj zdravstveni problem je dragocjena i zahvaljujem vam na prilici da tu informaciju podijelite sa svojim čitateljima. Danas nam je prvi radni dan (utorak 20.04., op. a.) i evo nakon ovog intervjua u 17:30 imamo već prvi zakazani termin. Supruga radi za prijamnim pultom i ispratit će Vas, a mi se onda bacamo na završne pripreme kako bi već prvi pacijent dobio najbolju moguću uslugu.