Trideset sedma jesen karlovačke kestenjarske legende

Od 1986. Nagip Imeri drži svoju poziciju na karlovačkom Korzu. Čim zamirišu njegovi pečeni kesteni i maruni – zna se da je službeno započela jesen. Ni za vrijeme rata ni za vrijeme korone nije poznati karlovački kestenjar prekinuo kontinuitet jednog od simbola grada – malenog štanda s kestenima na kružnom toku. Je li jedini? Ponekad su bili neki pokušaji na karlovačkoj tržnici i na ulazu u Radićevu, a evo ove godine i kod Glazbenog paviljona se pojavila ''konkurencija'' – štand s kestenima, kokicama i šećernom vatom.

-Ma, kakva konkurencija, nema konkurencije! Ima mjesta za svakoga, kaže Nagib. Meni je ovo život! Ja sam uvijek tu.

I kad ste bolesni?, pitam. Zanima me je li mu ikad itko u tih 37 godina uskočio za štand na zamjenu.

-Ja i kad sam bolestan radim. Uvijek sam tu. To je moj posao. Neću ni u mirovinu vjerojatno, bit ću ovdje do zadnjeg, dok budem mogao. A nadam se da će onda jednog dana preuzeti sinovi, šteta bi bilo prekinuti ovolike godine, ovu tradiciju, a i samu lokaciju.

Nagipu pomaže supruga koja je zadužena za rezanje kestena, a i sinovi koje je spomenuo pomažu. Kestenje ne bere sam već ih kupuje, ali uvijek od poznatih i provjerenih sakupljača. Bilo bi dobro i kad bi sami brali kestene, kaže – i zdravo je malo prošetati po šumi… Jednom su išli brati kestenje sami, Nagip i sin, tamo negdje oko Zelenog kuta ušli su ujutro u šumu, razdvojili su se, do tri popodne nisu našli izlaz iz šume. Smije se i veli – nikad više, ne poznajem naše šume!

Sezonski obrt koji vodi počinje s radom svake godine 15. rujna, a kestenje počinje peći ovisno od godine do godine i kako su rodili kesteni te koliko je robe uspio nabaviti. Najčešće je to 1. listopada, kao i ove godine. Koliko dugo će ostati otvoren štand također ovisi o samim kestenima, kaže da je posljednjih nekoliko godina obično radio do Nove godine. Mnogi kažu kako se kesteni mogu staviti u škrinju. Ne može, kaže Nagip, za kuhanje da – ali za pečenje nisu dobri ako su bili prethodno zamrznuti. Peče i marune, njih puno manje; skuplji su pa ih se dosta manje proda, kaže, ipak je to uvozna roba, dolazi iz Italije i automatski je skuplja.

Zbog povećanja troškova, ali i usklađivanja cijena s eurom povećao je cijenu mjerice s prošlogodišnjih 12 kuna na 15 (2 eura), dok su maruni po 22 kune. Za njih misli da je možda trebao ostaviti cijenu na dvadeset kuna, ali bit će mu lakše baratati s eurima ako je cijena zaokružena, kaže. Ionako svi misle kako se tu radi o nekoj velikoj zaradi, ali nije to baš tako. Preko ljeta radi na moru, uglavnom kod prijatelja u kuhinjama i na kraju ispadne da više zaradi na sezoni nego jesen i zimu na svom štandu. Ali nije sve u zaradi...

Pitam ga je li razmišljao kad o proširenju ponude – kuhani kesteni, kukuruz… Kaže da nije, kod kuće si svatko može skuhati kestene, a ispeći baš i ne može. Kukuruz bi i mogao, iako je on bolji, kaže, kad se peče na ugljen, a Nagip koristi plin.

U bolje dane proda i 50 kila kestena, kad je manje posla onda tridesetak, a to bi bilo od 150 do 200 mjerica. Rade od 10 ujutro do 23:00, i ''svetkom i petkom'', kaže, i po kiši. S obzirom da se radi o samo 2-3 mjeseca rada u godini mora se iskoristiti svaki dan. Najviše posla ima navečer, kroz dan manje – tijekom dana kupuju uglavnom djeca kad idu iz škole i u školu, a navečer više mladi, i obiteljski znaju doći, ljudi su u šetnji…

Kamo kestenjar ide na WC, klasično je pitanje kojeg se mnogi pitaju, slično kao i za tete u kiosku. Smije se Nagip, kod susjeda, u kafiću, kaže. Dobri su, izađu u susret. Čak su nabavili i posude za ljuštenje kestenja, priča nam, pa kad netko kod njega kupi porciju otiđe u kafić sjesti pojesti, uz to naruči i piće. Dobro i Nagipu i kafiću, a i kupcima koji imaju gdje pojesti da ne bacaju ljuske po cesti i da imaju gdje oprati crne ruke.

-Znam gotovo svakog u gradu. Puno ljudi zastane i popriča sa mnom, ljudi su ljubazni, možda sam u sve te godine svega 2-3 puta doživio neko neugodno iskustvo. Jednom me je jedan čovjek bio napao da kesteni koje sam mu prodao nisu bili dovoljno pečeni, i to samo zato što sam ga ''vratio'' na početak reda, ljudi su stajali u redu, a on se bio naljutio, htio je preko reda, a to ne dam. I poslije me je došao psovati da nisu dovoljno pečeni. A vidiš i sam, kaže Nagip, kod mene kesteni mogu biti smo prepečeni, a nikako nepečeni. Uvijek se trudim da ih dobro ispečem jer bolje je i da kupac malo pričeka nego da ne ispečem dobro pa da se kupac razočara i ne vrati mi se ponovno. Uvijek pitam – imate li možda što za obaviti, bit će gotovi za pet minuta ili deset… I tako se taj gospodin derao na mene, ja mu kažem da ću zvati policiju, a on meni da je on policajac. I opsovao mi ''majku cigansku'', a ja njemu: ''Ja sam Albanac i ja se toga ne sramim.''… I tako je to bilo, ali to je toliko rijetko da se nešto neugodno dogodi da se može na prste jedne ruke nabrojati.

Ponekad zna netko reći da su kesteni sitni ili nisu slatki, ili ''pola sam ih bacio'' – ali ja kažem: nije problem, dođi, reci, dat ću ti novu porciju, i ja nekad uzmem mačka u vreći, kupiš vreću kestena, ali ne znaš kakvi su dok ih ne ispečeš. Ja sam uvijek fer, ali ponekad jednostavno naletiš na nekog tko s druge strane nije fer. Tako je to kad radiš s ljudima. Navikne se čovjek.

Jesu Vam se zamjerili kesteni u smislu da Vam se više ne jedu uopće ili ih ipak jedete, pitam. Kaže: -Ma, pojedem ih, pojedem, ne stignem ići na ručak ili večeru, pa si svako malo uzmem kesten-dva i tako se zasitim. Ne mogu mi se zamjeriti ma koliko god bio stalno pored njih, kaže Nagip.

-Ja nikad ne gledam na to imaš li novce ili nemaš, ljudi često nemaju novca, a htjeli bi probati. Kažem – uzmi šaku, dadem besplatno. Bila neki dan žena i pita prodajem li pola mjerice, da nema za cijelu, bolesna je, nema para. Nametao sam joj duplu mjericu i dao joj besplatno. Rekoh: ''Ne moraš platiti ništa, sretna bila, ozdravi!'' Kad tako nekog počastiš ili staviš pola lončića više – ljudi to zapamte.

Plin je poskupio, jednu bocu dnevno potrošim sigurno, ali što se može… Takva su vremena. Barem mi nije hladno. Ja u kratkim rukavima, a drugi već u jaknama, smije se naš kestenjar.

-I jako mi je važno da je sve uredno i čisto, to je bitno. Preko noći zatvorim, zaštitim štand, nikad mi dosad nitko nije dirao kućicu. Poštuju me, izgleda. Znaju ljudi prepoznat kad si iskren i pošten. Ako si dobar prema drugome to ti se vrati! Svatko ima bolje i lošije dane… Kad ti je loš dan i sam si, izađi van, prošeći po zraku, dođi do Nagipa na porciju kestenja, zgrij se pored moje pečenjare, razmijenit ćemo koju šalu, nasmijati se malo, proći će netko, ubaciš se u razgovor, ma odmah će ti biti bolje!

Poslušajte savjet naše karlovačke kestenjarske legende! Uz simpatičnog kestenjara i njegove mirisne fine pečene kestenje dobro raspoloženje je uvijek zagarantirano. Želimo mu još puno lijepih jeseni na našem korzu!