ŽIVOT JEDNOG SLIJEPOG BRAČNOG PARA

Trideset i tri zaljubljene godine supružnika Vergaš – je li ljubav zaista slijepa?

VIŠE IZ RUBRIKE

    Sanja i Božidar Vergaš su sjajan primjer kako ljubav ne blijedi s godinama ako se u nju ulaže i ako se ima povjerenja jedno u drugoga, primjer kako ni invaliditet ni mnoge životne nedaće nisu prepreka za kvalitetan i ispunjen život i kako to okolina ipak, bez obzira na stereotipe i predrasude, ipak prepoznaje i cijeni. Sigurni smo kako su mnogi naši čitatelji vidjeli u gradu naše zaljubljene golupčiće, uvijek vedre i nasmijane, komunikativne i drage Sanju i Božu, uvijek ruku pod ruku, pomažući jedan drugome u njihovom svijetu bez svjetla. Bez obzira na taj mrak oko njih, oni su itekako jedna svijetla i lijepa pojava s pričom koju vrijedi poslušati. Zamolili smo ih da tu svoju priču podijele s nama i vama, i evo je u nastavku, svima nama kao poklon kako bismo iz nje naučili što je u životu zapravo vrijedno.

    Ljubav je slijepa

    ●Kako ste se upoznali?

    Sanja: Suprug i ja smo se upoznali u odmaralištu za slijepe na otoku Šolti u Stomorskoj. Ja sam došla iz Ogulina s mamom i sa sestrom, a on je dopratio jednu slijepu kolegicu iz Zagreba. Ta kolegica je bila iz Bjelovara, a Božo ju je dočekao na zagrebačkom željezničkom kolodvoru i pomogao joj je doći do odmarališta. Ta djevojka je bila, ispostavilo se, moja školska kolegica iz Osnovne škole za slijepe u Zagrebu. Nas dvije smo se srele nakon dugo, dugo vremena, na plaži i u razgovoru mi je spomenula kako ima jednog prijatelja koji ju je dočekao… Upoznala me s tim svojim ''prijateljem'' i tako je krenula naša priča.

    Božo: Ne priča, već – bajka! Da, da, bilo je to 1989. godine. Znači, prije 33 godine. Sanja je imala 23-24, ja 33 godine. Stariji sam od supruge 9 i pol godina. Nismo nikad kasnije išli ponovno na Šoltu, ali nam je želja vratiti se na ''mjesto zločina''. Na jedan kameni stol za kojim smo se upoznali, ako uopće više i postoji. Tada je to bilo odmaralište za slijepe iz cijele Jugoslavije, ali danas toga više nema, koliko znam. Ipak, bilo bi lijepo vratiti se. Zgodno je to mjestašce… Ondje kuću ima Relja Bašić. Romantično malo mjesto. Kao što je Sanja rekla, ondje je sve počelo, 30.7. smo se upoznali i to je zapravo sve išlo dosta brzo. Pa se i može reći da smo bili zaslijepljeni od ljubavi. Već po povratku s mora smo se za koji mjesec zaručili, točnije 23.9., a oženili smo se već na sv. Katarinu 25.11. Netko hoda godinama i onda se tek ožene, a mi smo to po kratkom postupku.

    Sanja: Božo je matematičar, on pamti brojke i datume. Upravo tako, vratili smo se u osmom mjesecu s mora, ostali smo u kontaktu nakon ljetovanja, vidjeli smo jedan u drugome sve, shvatili smo da je to - to i u roku tri mjeseca smo se oženili. Rekla sam da dok ga drži ona morska vrućina da treba odmah reagirati, da se ne predomisli! Ha ha! Šalim se.

    ●Koja je tajna vašeg složnog i harmoničnog braka?

    Sanja: Imamo puno zajedničkih interesa i ciljeva. Tajna je u puno razgovora, dogovora i kompromisa. Ako se to može nazvati ''tajnom''. Kod nas je u pitanju stvarno ogromna količina ljubavi, mnogi ne vjeruju da je to moguće nakon tolikih godina, a najvažnija stvar je neizmjerno povjerenje jedno u drugoga. Naravno da nije sve uvijek glatko. Desi se katkad i pokoja razmirica i svađa, Bože moj, ljudi smo.

    Božo: Ma, to je sve normalno, ne složiš se oko nečeg, malo si nervozan, podigneš malo glas, to znači da smo živi, da smo isti kao i svi drugi parovi, ali odmah nakon toga: pusica i idemo dalje.

    Sanja: Kod nas nije bilo nikad ''Ima slike, nema tona''. Mi to začas riješimo. Mi se stvarno uvijek dogovaramo i nastojimo naći zajednički jezik oko bilo čega u životu. Naravno, muž će reći kako ženina mora biti uvijek zadnja, ali to je ovako više u šali. Je l' tako, Božo?

    Božo: Tako je, draga. Ha ha!

    ●Kako ''vidite'' jedno drugoga?

    Božo: Ovo je filozofsko pitanje, malo moram razmisliti. Neka Sanja prva odgovori, ona je naša glasnogovornica, njoj ide bolje s riječima…

    Sanja: Inspiracija za ovaj odgovor mi je pjesma Neila Younga ''Heart of gold''. Tu ja vidim svoga muža upravo tako. Osoba zlatnog srca. On je jedna dobra i jako pažljiva osoba. I ono što mi je najvažnije u životu – u njega imam bezgranično povjerenje. I ne samo da je takav cijeli život, otkad sam ga upoznala – nego je u međuvremenu postao i još bolji.

    Božo: Poanta je da sam najljepše godine života proveo upravo sa Sanjom. Imao sam dosta turbulencija u životu, roditelji su mi se rastali, bilo je svega da tako kažem ''naopakoga''… Kad smo se uzeli supruga i ja sve se promijenilo. Doslovno, kao da je svjetlo ušlo u moj život. Postoji ona stara izreka da žena drži tri ćoška u kući, moja drži sva četiri, iskreno.

    Ljudi različito vide stvari

    ●Kako okolina reagira na jedan slijepi bračni par? Postoje li kakve predrasude?

    Sanja: Kao djeca smo znali doživjeti i ruganje, ali to je sve više iz neznanja i nerazumijevanja, barem ja to tako shvaćam. Sad s edukacijom i uz pomoć medija djeca sasvim drugačije reagiraju općenito na djecu s invaliditetom. Smatram da je to i dosta individualno i pri tom mislim da svaki invalid osobno svojim stavom doprinese da ga se prihvati. Mi smo oboje komunikativni, u početku naravno netko tko nema iskustva sa slijepim osobama ili nas osobno ne poznaje ima možda i neko nerazumijevanje, ali ubrzo shvati da smo mi normalne osobe koje samo ne vide, i to je to.

    Božo: Imamo jako dobre susjede i sjajne prijatelje, i uz njih je sve puno lakše. Ne sramimo se tražiti za pomoć, pitati. Ljudi su danas više informirani i kad usporedimo vremena nekad i sad – stvari su puno napredovale.

    Sanja: Drago nam je što nas ljudi znaju i prepoznaju, evo sad smo već godinu i pol u Dugoj Resi, sigurno da je ljudima neobično vidjeti slijepi bračni par, ali imamo samo pozitivne reakcije na nas i ne bih rekla da ljudi imaju neke predrasude prema nama. Dapače, uvijek se ugodno iznenade kako se bez vida dobro snalazimo i na neki način nam se ''dive'', takav imam dojam. Iako, nema se tu čemu diviti, samo nas je život natjerao da se moramo snaći bez gledanja.

    Božo: Duga Resa je manja sredina, automatski je sve sporije, ljudi i više paze. Miran kvart, dobri susjedi, da smo birali ne bismo bolje odabrali. I svakim danom nam se više sviđa.

    Sanja: Čak smo dobili i kompliment tu u jednom supermarketu kako smo jako pristojni i strpljivi, čekamo svoj red, ljubazno pitamo što treba, a da mnogi upravo zbog invaliditeta znaju tražiti neku prednost, izvojevati koješta, ljutiti se što im se ne priđe pomoći, čak znaju neki biti i bahati. Lijepo je za čuti da nas vide drugačije, iako mi njih ne vidimo doslovno. Mi stvarno ne tražimo neki poseban tretman.

    ●Kako društvo pomaže? Kroz rad udruge čiji ste članovi?

    Sanja: Tako je. Bez naše udruge bi bilo jako teško. Kroz udrugu se dobije potpora, pomoć, informacija, društvo, zabava… sve! U udruzi slijepih Karlovačke županije imamo dvije videće pratiteljice koje su nam od velike pomoći. Da ih imamo deset bilo bi malo, tako da su nam ove dvije što imamo zlata vrijedne. Naime, u našoj udruzi ima puno starijih članova koji praktički ovise o njihovoj pomoći. Vi najnormalnije možete otići frizeru, u ljekarnu, izvaditi neke papire, kupiti si što vam treba, platiti račune, ali većina starijih slijepih osoba to ne može bez videće pratnje. Tu nama naša udruga jako puno pomaže. Često znam reći da daju više od 150 posto sebe. Primjerice, u petak idem na neku operaciju, u subotu dolazim kući. I bez obzira što je djelatnicama slobodan dan, ne rade vikendom, doći će po mene i iz bolnice dovesti kuće. Bez obzira što nas je puno, ne znam točan broj, više od sto sigurno, nikad nitko nije odbijen za pratnju, asistentice se dogovaraju međusobno i usklađuju. Što god treba stvarno nam pomažu. Udruga se financira preko projekata, a ja, evo, nastojim biti što aktivnija, vodim sekciju žena s kojima vježbam i tako… Ovim putem im se želim ovako javno od srca zahvaliti za sve što čine za nas!

    ●Kako bi se stvari mogle u našem društvu poboljšati za slijepe osobe?

    Sanja: Hrvatski savez slijepih se već više od dvadeset godina bori za osobnu invalidninu koja bi nam pomogla u financijskom smislu. Zato što ne vidiš moraš si puno toga platiti jer ne možeš sam – netko te vozi, vodi, pomaže ti. A sve to košta. Preko Centra za socijalnu skrb ili Crvenog križa bilo bi dobro organizirati videću pratnju i pomoć u kući. Ne možete svakog pustiti u kuću, zato nam nedostaje organizirani oblik pomoć. Postoje slični projekti, ali to su redovito kratki šestomjesečni projekti za koje ne postoji garancija da će se produžiti, a mi bismo htjeli neko trajno rješenje, da slijepa osoba može biti sigurna da ako taj dan ne može sama u trgovinu ili platiti račune – da će imati nekog na raspolaganju. Jer dvije pratiteljice iz Udruge je malo na broj članova, korisnika, a osim toga njima niti nije u opisu radnog mjesta da pospremaju po kućama. Gotovo nitko od slijepih osoba ne radi, ili su naši članovi u mirovini ili na Burzi ili na nekom obliku socijalne pomoći. Nekad su se slijepe osobe zapošljavale na telefonskim centralama, međutim danas više ne postoje takva radna mjesta tako da bi trebalo taj dio vezan uz obrazovanje i zapošljavanje također pomoći od strane države, urediti ga nekako i sustavno poraditi na uključivanju slijepih osoba na tržište rada u nekom obliku. Ne ide to preko noći, ali trebalo bi malo više napora, svakako.

    Život u mraku

    ●Kako je došlo do vašeg gubitka vida? Ne vidite od rođenja ili?

    Božo: Ja sam od svog rođenja visokoslabovidna osoba, imam myopiu altu degenerativu, tako se zove ta bolest, odnosno stanje u kojem se pozadina oka suši. Na lijevo oko nešto nazirem svjetlo, ali to je vrlo sitno. A na desno vidim između 3 i 5 posto. Tu nema pomoći, nažalost. Prije dvije godine sam operirao i kataraktu. Koristim se jakim povećalom, na desetak centimetara nabijem glavu, uz naočale i jaku svjetlost – za nuždu mogu nešto i pročitati. Ako je sitno onda ne, jako peku oči. Ako mi je nešto bitno tad odem u našu udrugu ili zamolim nekoga da mi pročita. A, čujte, to je tako, treba prihvatiti neke stvari i živjeti s tim. Najlakše se predati i zatvoriti u svoja četiri zida i što onda? Treba se družiti, treba se kretati, treba se snalaziti. Nije lako, ali život je ionako borba. Svatko ima neku svoju tešku priču.

    Sanja: Moj djed je prvi primijetio da se nešto događa sa mnom. Imala sam osam godina i loša sam bila u matematici. Kad sam bila na ljetnim ferijima trebala sam malo ponavljati tablicu množenja i on je primijetio da stavljam oči preblizu knjige dok čitam. Kad sam došla kod doktora utvrđen mi je retinitis pigmentosa, bolest kod koje propadaju čunjići i štapići u mrežnici oka, išla sam na preglede, međutim tu jednostavno nema pomoći. Nešto sam nekad vidjela, ali sad više ništa. To je bolest u kojoj se ide od svjetla prema mraku, postupno. Na moju žalost već sam zaboravila kako je to vidjeti, možda prije nekih dvadesetak godina sam posljednji put mogla reći da još nešto vidim.

    ●Kako je živjeti bez vida? Što je najteže?

    Sanja: Oslanjam se puno na opip, općenito ljudi kad nemaju jedan osjet – drugi osjeti im se izoštre, a i dosta toga nekako sama zaključim, iako ne znam objasniti kako do tih svojih zaključaka dođem… Pitaju me vizualiziram si u glavi prostor, ne. Ali ne znam vam ni objasniti kako to funkcionira. Tako da se dosta ljudi čudi kako se zapravo dosta dobro kao slijepa osoba snalazim. Ipak, najteže je kad dođeš u neki novi nepoznati prostor jer ti treba dosta vremena dok ga upoznaš. Lako je po poznatim rutama ili kod kuće gdje pronađeš stvar ondje gdje si ju ostavio. Nastojimo si kod kuće olakšati život na način da se točno zna gdje se što ostavlja, imamo neki svoj red i raspored. A vani je drukčije, međutim mi smo vam takvi da nas nije sram pitati. Ne znam, ako nam treba pročitati cijene u trgovinama, primjerice… Ljudi nam često prilaze, pomažu nam. Otkad smo ovdje u Dugoj Resi često putujemo vlakom i moramo priznati da imamo jako dobra iskustva recimo od strane kondukterki i konduktera koji pitaju i nude svoju pomoć i pomažu nam pri putovanjima. Zapravo su ljudi jako susretljivi.

    Božo: Karlovac je urbana sredina i puno brže se živi… bicikli, romobili – to više danas ni ne čuješ, za slijepu osobu to je panika. Karlovac je ozvučen, ima puno zvučnih semafora – u tom smislu nam je olakšano, međutim ljudi ne paze, divljaju, bicikli voze u svim smjerovima… tu su onda u opasnosti i invalidi, ali i starije osobe, roditelji s kolicima itd.

    Sanja: Evo, na primjer stanite na Banijski most i gledajte kako se voze preko njega na biciklima, idu paralelno njih dvoje, a sad ti ako možeš – prođi. To je opasno za ljude koji vide, a kamoli za slijepe osobe.

    Božo: Ili na primjer onaj kružni tok kod Miljokaza. Nema obilježenih žutih traka, a kako se voze biciklima… To nam je najteže, ta nesigurnost zbog onih koji divljaju, jure, ne poštuju propise i pravila, nemaju kulturu u prometu i ne računaju na nas koji se možemo snaći jedino u nekakvom organiziranom redu, a sve drugo nam predstavlja određenu opasnost. Drugo su radovi, jasno, to su izvanredne okolnosti, imamo ih jako puno ovdje u Dugoj Resi, ali i to će za pola godine doći svome kraju i treba biti strpljiv.

    Sanja: Pitala sam u Gradskom poglavarstvu i rečeno mi je da kad budu završeni ovi radovi – semafori će biti ozvučeni, bit će spušten rizol i sve će biti prilagođeno da se slijepe osobe mogu lakše kretati, tako da se tome unaprijed veselimo.

    ●Kako si međusobno pomažete?

    Sanja: Suprug ide uvijek pola koraka ispred mene, inače je tako i s videćom pratnjom – uvijek pola koraka (pola metra) ispred, držim ga za lakat i ja nosim bijeli štap. Ne možemo oboje nositi štapove da se ne sudaraju. Osjetim pod rukom, ili suprug kaže ili ja osjetim sa štapom da je neka stepenica ili neka prepreka. Rute pamtimo, stepenice brojimo, imamo svoj neki sustav orijentacije. To je stvar navike. U kući znamo gdje što stoji i ondje se krećemo samostalno, a vani smo uglavnom zajedno.

    Božo: Ponekad znam sam otići po kruh ili u trgovinu i na treninge kad idem to također idem sam, naime treniram pikado – elektronički zvučni pikado, onaj govorni. Štap koristim ili rano ujutro ili kad se smrači, a inače idem bez štapa. Ali uglavnom svugdje nastojimo ići zajedno i već nas prepoznaju kao par.

    Sanja: Zajedno je najbolje. Dovoljan je zagrljaj! Tad smo najsigurniji.

    Božo: Istina. Čim nismo zajedno može nešto krenuti po zlu. Evo, nedavno sam pao, vraćao sam se sam s treninga iz Karlovca i u pothodniku sam silazio po stepenicama, valjda sam se zabrojao, inače znam da imam 14 stepenica dolje pa još 13 gore… ili sam promašio, zapeo, ne znam što se točno dogodilo, ali sam pao koliko sam dug i širok. Srećom pa na zadnjoj stepenici, inače da sam promašio prvu – loše bih prošao! Nema rukohvata… Da sam barem popio jer kažu da Bog pijane čuva. Nije bilo nikakvog loma, samo sam se malo natukao, ništa, ustao se i to je to. Tako je to u životu, padneš pa se ustaneš. Važno je da se uvijek ustaneš!

    Sanja: A jednom smo, i to nedavno, išli od tržnog centra prema McDonald'su, petak, gužva, žurili smo se… I zapeli smo za one betonske stupiće koji su postavljeni da se ne može autima prolaziti. I bome smo pali zajedno, i Božo i ja. A, eto, desi se, moraš biti fokusiran i koncentriran.

    Vidjet ćemo, kažu…

    ●Škola & posao

    Sanja: Prije je bila u Nazorovoj u Zagrebu Osnovna škola za slijepe. Ja sam ondje polazila od petog do osmog razreda jer zbog bolesti nisam više mogla ići u redovnu osnovnu školu. Danas postoje asistenti u nastavi, to je izvrsna stvar, i to je puno bolji sustav nego onaj nekada kad si cijelu godinu u domu, u nekom drugom gradu, otuđiš se od kuće… a ovako ti ostaje kontakt s tvojim prijateljima, kod kuće si, drugačije je. A društvo je vrlo važno u tim godinama, a ne da kad se vratiš kući na ferije da si osamljen jer si izgubio društvo s obzirom da te cijelu godinu nema kod kuće. U srednju školu sam išla redovnu, dvije opće godine, a nakon toga u pedagošku – predškolski smjer. Zbog vida nisam mogla raditi, zatim sam išla na prekvalifikaciju i radila sam kao telefonistica u Ogulinu i Karlovcu sve dok firma nije otišla, nažalost, u stečaj.

    Božo: Ja sam završio osnovnu školu redovnim putem, nastavio u srednju gdje je profesor iz zemljopisa primijetio da ne vidim iz klupe, a kada dođem pred kartu vidim. Morao sam također ići na prekvalifikaciju, završio sam školu u Osijeku, zaposlio se na telefonskoj centrali u Jugoturbini, a nakon rata sam u valovima otkaza ostao bez posla, prvo su se, nažalost, rješavali invalida.

    ●Hobiji & prijatelji

    Božo: Prvo sam s bavio kuglanjem, to je moja velika ljubav, međutim zbog zdravstvenih problema s koljenom morao sam se odreći tog hobija. Nakon toga sam se prebacio na pikado. Imamo dva puta tjedno treninge po dva sata. Imamo govorni aparat, on nam je umjesto trenera. Moram se ovom prilikom pohvaliti… Moja ekipa je trenutno prvak Hrvatske u elektroničkom pikadu, tako da moram pozdraviti svoje Društvo slijepih Četiri rijeke Karlovac. S ekipom znamo zaigrati nekad i ''Čovječe, ne ljuti se'' na tabli za slijepe. Nekad u Karlovcu smo često znali igrati s prijateljima, ovdje u Dugoj Resi rjeđe. Ali zato znamo ponekad supruga i ja, onako za svoj gušt i ono što je onima koji vide neobično, mi igramo ''Čovječe ne ljuti se'' – bez upaljenog svjetla.

    Sanja: Obožavam slušati knjige, imam govorni kompjuter pa se tako koristim Facebookom, s E-kataloga Hrvatske knjižnice za slijepe si skidam knjige… omiljeni žanr mi je povijesno-ljubavni, ponekad odaberem neki dobar krimić. Volim puno telefonirati. Obožavam razgovarati s prijateljima, a ako se ne možemo vidjeti uživo – onda telefonski, čujem se s prijateljicama iz cijele Hrvatske. I glazba, radio mi svira od jutra, slušam i vijesti, sudjelujem u nagradnim igrama, glazba me hrani… I aktivnosti u udruzi, spomenula sam već da se puno družimo, utorkom vježbamo, imamo radionice, zapravo najviše brbljamo, ha ha!

    Božo: Ne smijem zaboraviti još jedan svoj hobi – kuhanje.

    Sanja: Da, da, moram ga pohvaliti da jako dobro kuha. Toliko dobro da znam reći da kad odlučimo ići na dijetu – ja ću preuzeti kuhanje. Najbolje mu idu juhice i jela na žlicu, a posebno je dobra njegova sarma…

    ●Planovi & želje

    Božo: Ako se pruži prilika zašto ne bismo ponovili biti prvaci u pikadu nagodinu, to može biti želja, tko ne voli biti prvi! Onaj povratak na Šoltu kojeg smo na početku razgovora spominjali. Volimo putovanja, ja putujem često jer imamo natjecanja po cijeloj Hrvatskoj, a naša udruga organizira izlete kad im prođe neki projekt – želimo im zato što više projekata.

    Sanja: Jedan od velikih planova koje smo imali nam se ostvario – kupili smo si stan na nižem, prije smo imali 108 stepenica do stana, bez lifta, puno je to… S obzirom da sutra nećemo biti mlađi nego stariji, to nam je bilo bitno i to smo si ostvarili. Želja nam je da što duže budemo skupa, da budemo što duže samostalniji i ono najvažnije: što zdraviji.

    I mi ovom prekrasnom paru želimo te iste želje. Kupili su nas svojom pozitivom, entuzijazmom i skromnošću. Pravi su primjer ljudi koji se ne predaju i pokušavaju na sve gledati s optimizmom, zrače i privlače, uvijek ih je lijepo sresti i porazgovarati s njima, našaliti se… A vi, dragi čitatelji, ako naletite na njih nekad u gradu – sad ćete ih i prepoznati, javite im se slobodno. To su naši Sanja i Božo!