Razgovor: Vlado Starešinić, karlovački atletičar veteran, član CEIK-a "Braća Seljan"

"Trčao sam maratone na sedam kontinenata, to nitko iz Hrvatske osim mene nije napravio"

VIŠE IZ RUBRIKE

    Vlado Starešinić poznat je u Karlovcu i Karlovačkoj županiji kao dugogodišnji atletičar, koji postiže odlične rezultate kod veterana. Ovaj zaljubljenik u atletiku ostvario je u karijeri niz velikih uspjeha, ali ipak najveći mu je uspjeh što je istrčao maratone na svih sedam kontinenata. Tako je ušao u ugledni klub ljudi kojima je to uspjelo. Unatoč pandemije koronavirusa Vlado Starešinić bio je uspješan u 2020. godini, nastupio je na šesnaest utrka, osvojio je u svojoj M70 starosnoj kategoriji petnaest zlatnih i jednu srebrnu medalju te oborio četiri državna rekorda. Razgovarali smo sa Starešinićem o dosadašnjoj atletskoj karijeri, o učinjenom u prošloj godini i o planovima za budućnost.

    Kakva je bila 2020. godina?

    -Krenuo sam početkom prošle godine, još u zimi, s utrkama u dvorani, tijekom godine bile su cestovne utrke i utrke na stazi. Imam u ovoj godini šesnaest nastupa, bila je to za mene zadovoljavajuća sezona, unatoč svim problemima koji su bili. Trčim u starosnoj kategoriji M70, to su veterani iznad sedamdeset godina, ima i starijih od mene koji trče. Ima ih koji trče i s 80 i 85 godina, a oni iznad 90 godina trče kraće staze, 100, 200 i 400 metara. Ljudi se natječu, ne odustaju i ne posustaju.

    Gdje ste sve nastupili u prošloj godini i kakvi su bili rezultati?

    -Prvi nastup bio je u Novom Mestu sredinom veljače, bila je to za mene neuobičajena disciplina 400 metara, ali u dvorani se rade kraće discipline. Probao sam i osvojio drugo mjesto, ali jasno, to nije moja disciplina. To je jedino srebro koje sam osvojio u 2020. godini. Onda je krenula serija zlatnih medalja, na kraju ih je bilo petnaest, dakle, ukupno šesnaest odličja, petnaest zlatnih i jedno srebrno. U Novom Mestu sam na 1.500 metara bio prvi, to je bilo dvoransko prvenstvo Slovenije. Zatim sam nastupio u Zagrebu na državnom dvoranskom prvenstvu, gdje sam bio prvi na 800 i 1.500 metara te u štafetu 4x200 metara. Onda je bila kruna natjecanja u 2020. godini za mene. Bilo je to veteransko prvenstvo Balkana u Beogradu, nastupilo je deset zemalja. Bio sam prvi na 1.500 i 3.000 metara i srušio državne rekorde u tim disciplinama. U srpnju sam trčao deset kilometara u Trakošćanu, pa sam sudjelovao u Zadru na dvije utrke te na Murteru. U rujnu je bilo državno prvenstvo u Čakovcu na stazi. Bio sam prvi na 400, 800 i 1.500 metara te u štafetama 4x400 i 4x100 metara. Na kraju, možda i najbolja moja utrka u 2020. godini, Početkom listopada nastupio sam na državnom prvenstvu na deset kilometara. Bio sam prvi u svojoj kategoriji i srušio sam državni rekord. Ukupno sam u 2020. godini ostvario četiri državna rekorda.

    Imate li još uvijek želju i volju za trčanjem?

    -Mene još uvijek drži volja za trčanjem, ne odustajem. Uz to volim putovanja, sada putujem manje nego ranije, jer i godine nose svoje, a i financijske mogućnosti nisu kao prije. Sada sam u mirovini već osmu godinu, sve se po malo smanjuje.

    Prije ste zaista više nastupali, u kojem razdoblju je bilo najviše utrka?

    -Od 2008. do 2012. godine bilo je moje najburnije atletsko razdoblje. U te četiri godine sam toliko toga napravio da sam sebi ne vjerujem da je to moguće. 2008. godine imao sam 52 utrke, 40 utrka zaredom bio sam nepobjediv u svojoj kategoriji. To se nastavilo u 2009. godini, pa sam ukupno bio u 65 utrka bez poraza. Prvi poraz doživio sam 2009. godine u 66. utrci.  

    Kada ste došli na ideju da trčite maratone na svih sedam kontinenata?

    -2007. godine kada sam odradio utrku u Sydneyu u Australiji, došla mi je ideja da trčim maratone na svih sedam kontinenata. Imao sam Sjevernu Ameriku, Europu i Australiju, ostali su mi Azija, Afrika, Južna Amerika i Antarktika. Krenuo sam 2008. godine, utrka u Rio de Janeiru, pa Peking, onda je bila Havana, pa Luxor u Egiptu, zatim Boston i Chicago. Kruna svega toga u te četiri godine bili su Južni pol 2010. godine i Sjeverni pol 2012. godine. To je bio vrhunac moje atletske karijere, to nema nitko u Hrvatskoj, a ni na području bivše države. Ja sam član "The 7 Continents Marathon Club" i član sam kluba Grand Slam. Kada odradiš svih sedam kontinenata, uključujući Antarktiku kao sedmi kontinent i Sjeverni pol, postaneš član tog kluba. Ja sam postao 66. član tog kluba, mislim da nas je danas tristotinjak. Svake godine deset do petnaest ljudi napravi taj podvig, dakle istrči maratone na svim kontinentima. Meni su se svi čudili kada sam došao tamo, jer su to sve ljudi malo bolje platežne moći i avanturisti koji si mogu svašta priuštiti, pa idu po kontinentima i trče. Posebno je skupo sudjelovanje na maratonima na polovima. Oni su mislili da sam ja neki bogataš iz Hrvatske, a kada sam im ispričao kako sam došao, nisu vjerovali.

    Koji maraton je bio najteži?

    -Svaki maraton je težak, nema laganog. Južni pol mi je bio najteži, jer nisam imao iskustva na takvim utrkama u snježnoj pustinji. Bojao sam se kada sam došao na start, da mi se nešto ne dogodi, jer ako mi se nešto dogodi i odustanem zbog ozljede ili nečeg drugog, pa ne završim utrku, mislim da se od sramote ne bi mogao vratiti u Karlovac. Ne bi mogao doći na oči tim ljudima koji su mi pomogli i stali iza mene. I kada se tako razmišlja, onda se baš dogodi tako nešto. Na 32. kilometru otišao mi je desni list, grč je uhvatio, nisam mogao dalje niti hodati. Srećom 500 metara ranije bila je zadnja stanica za osvježenje i okrjepu, ušao sam u šator i rekao maseru što se dogodilo, on je odgovorio da ne brinem, da će on to riješiti. To je bio jedan Englez, divan čovjek, on je tako dobro masirao nogu deset minuta i rekao da je sve u redu i da prvi kilometar ne trčim, već da hodam i da polako pojačavam. Na kraju sam ja finiširao, stvarno sam sprintao. Da nije bilo tog čovjeka, ja ne bi završio utrku, puno mi je pomogao.   

    Trčali ste u raznim uvjetima, gdje je bilo najtoplije, a gdje najhladnije?

    -Kada sam bio u Sahari, u Egiptu, bilo je plus 40 Celzijevih stupnjeva, a na Sjevernom polu bilo je minus 40. Dakle, to je 80 Celzijevih stupnjeva razlike, treba se organizam priviknuti i to izdržati.

    Koje su vam utrke najdraže?

    -Volim sve staze, ali duže su mi draže. U karijeri sam istrčao 40 maratona, a bilo je i dužih utrka. Utrka Zagreb-Čazma duga je 61 kilometar, a na Kalniku sam trčao utrku od 55 kilometara. Maraton je izazov, tko nije probao i nije istrčao, ne zna što je to, koliki je to napor za ljudski organizam. Ja to zovem napadom na ljudski organizam, To mogu samo izuzetno jaki i čvrsti ljudi, mentalni sklop mora ponekad biti jači od fizičkog, da se izdrže ti napori, jer nema odustajanja. Mi mali, obični ljudi nikada ne odustajemo, jedino ako je stvarno viša sila. Elitnim tkačima nije problem odustati, oni kada vide da neće biti među najboljima, samo skrenu i izađu iz utrke.  

    Je li primarno nastupiti ili pobijediti?

    -Kada već idem na utrku, onda želim i nešto ostvariti. Jedan prijatelj iz Slovenije napisao je na facebooku da sam lovac na pobjede. Možda, u jednu ruku ima i pravo, svi mi želimo pobijediti, kada već dođemo na utrku. Zbrajao sam medalje i pehare, imam ukupno 537 medalja i 235 pehara. 70 posto od toga su zlatne medalje.   

    Uz atletiku, druga sportska ljubav Vlade Starešinića je košarka. Kakva je situacija s tim sportom?

    -Da, ustvari je košarka bila prva ljubav. Kako sam rođen u Radićevoj ulici, odrastao sam u Šancu. Mi smo svi iz tog kvarta bili 24 sata u Šancu, dan i noć, subotom, nedjeljom i blagdanima. Pogotovo kada je "Željezničar" imao trening. Kolaković, Križan, Kasun, Diklić i Jeličić, to je petorka koja se pamti za sva vremena. Mi smo bili presretni kada smo Žiru Kasunu mogli dodavati lopte na treningu, kada je trenirao slobodna bacanja. Gurali smo se tko će mu dodavati lopte. To je bilo sve do 1963. godine kada sam se odselio u Drežnik, gdje sam i danas. Malo sam se odmaknuo od Šanca, ali me počeo privlačiti stari atletski stadion uz Koranu, atletika me posebno kopkala, pogotovo kada sam 1960. godine na Olimpijskim igrama u Rimu vidio kako trči maraton Abebe Bikile. Pitao sam se da li bi ja mogao trčati maraton. To je nekako bilo presudno, te Olimpijske igre u Rimu 1960. godine  i ja sam polako iz Šanca otišao na stari atletski stadion i počela je moja atletska karijera, koja traje do danas, punih 55 godina. Kada sam 2019. godine došao na Kantridu, na kojoj sam zadnji put nastupio 1967. godine, bio je to čudan osjećaj. Došao sam na stadion na kojem sam trčao prije 52 godine, to je bio strašan osjećaj. Doći i ponovno trčati, to se ne zaboravlja.

    Financirate se sami, kako uspijevate?

    -Kada odeš u mirovinu, svi te zaborave, nitko te više ne poznaje. Dok sam radio, bilo je lakše. Sada mi je puno teže ići na utrke, jer nema šanse da ti netko pomogne, nema sponzora. Dok sam radio, išlo je. Sada sam smanjio broj utrka, jer se ne može financijski podnijeti. Manje se trči.

    Koliko puta tjedno trenirate?

    -Trčim četiri do pet puta tjedno, dan ili dva imam pauzu, moram odmarati organizam. Vikendom je utrka, četiri puta tjedno trening plus vikendom utrka. To je pet trčanja tjedno, ako nema utrke, onda dodam trening. Trčat ću dok će me noge nositi. Naravno, bitno je zdravlje, ako bude zdravlje presudilo, badava noge. Sve ovisi o zdravlju, volji i upornosti. Volja prije svega.

    Jeste li trčali na novoj stazi na stadionu?

    -Još je nisam probao, ali hoću. Ja u biti na stazi ne treniram, treniram na travi, najviše uz Kupu. Na stazi treniram pred nastup na državnom prvenstvu. Ova staza strašno puno znači za razvoj atletike u Karlovcu. Ima jedna grupa dobrih mladih atletičara, trener Saša Belčić to dobro drži. I Ana u "Ka-timu" dobro radi. Staza stvarno puno znači za karlovačku atletiku.