„To nije nagrada samo meni, već povelja za sve one male, obične ljude koji daju najbolje od sebe“

Dobitnica Javnog priznanja Grada Karlovca, Dubravka Beljan, osoba je čiji život svjedoči o tome da za ostvarenje snova i plemenitih poziva nikada nije kasno. Iako je u svijet prosvjete i medija ušla u zrelim četrdesetim godinama, njezin je trag u srcima Karlovčana, ali i šire, neizbrisiv. Od dugogodišnjeg rada kao vjeroučiteljica u malim područnim školama do prepoznatljivog glasa u emisijama i izravnim prijenosima Radio Karlovca, gospođa Dubravka svakim svojim korakom širi optimizam, duboku duhovnost i iskrenu zahvalnost.

Gospođo Dubravka, na poticaj vaših župljana i svećenika predloženi ste za javno priznanje Grada Karlovca. Grad je taj prijedlog prihvatio. Što u vama budi ta vijest?

-Meni to znači uistinu puno, ali reći ću vam iskreno: kad sam to prvi put pročitala, moja prva misao bila je da ja toga nisam vrijedna. Ima toliko vrijednih ljudi koji bi to zavrijedili prije mene, ali onda sam se opet nasmijala i rekla sebi – pa milošću Božjom jesam ono što jesam. Bog se jednostavno voli na neki način šaliti. Predložena sam za nagradu za nešto o čemu u mladim danima nisam uspjela ni sanjati, nisam o tome čak ni maštala onako kako djevojčice obično maštaju. Taj osjećaj koji mi je ispunio dušu je prije svega duboka zahvalnost onome koga cijeli život zovem Otac naš nebeski. Zahvalna sam mu što mi je dao dar da mogu djelovati u njegovoj Crkvi, ali i ljudima koji su te moje darove prepoznali. Još više sam zahvalna onima koji su mi cijeli život pomagali da te darove ostvarim – onima koji su me podržali kad je bilo teško i ukazali mi na ono što se još može učiniti. Toliki naši svećenici, braća franjevci kroz sve ove godine pa i sada, mons. Sente kao sadašnji dekan. No isto tako toliki vjernici sa kojima kroz cijeli život dijelim radost i blizinu ovog crkvenog zajedništva. Uz zahvalnost, osjećam i veliku odgovornost. Netko bi mogao reći: „Pa koliko ti imaš godina, kakva odgovornost?“, ali ja vjerujem da svi mi, bez obzira na godine, moramo i dalje nastojati dati najbolji dio sebe za dobro našeg grada, društva i domovine, točno onako kako kaže naša himna: „Dok nam živo srce bije“.

Vaš put do poziva vjeroučiteljice bio je neobičan i započeo je u zrelim godinama. Kako se dogodio taj životni zaokret?

-U mladosti sam jako htjela biti učiteljica, ali bio je onakav sistem, a ja sam uvijek bila aktivna u Crkvi pa se jednostavno tada nisam odlučila za taj poziv. Tek krajem svojih 40-ih godina, kad sam bila na onom „famoznom čekanju“ i borila se da skroz ne potonem, upisala sam sebi za dušu Teološki institut na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Čistom igrom slučaja, nakon završetka, ušla sam na jednu privremenu zamjenu u školu u Mahičnom. Pozvao me tadašnji ravnatelj, gospodin Stjepan Kralj, koji je preko svoje djelatnice doznao da sam završila teologiju. Ta „privremena“ zamjena pretvorila se u dugogodišnji put kroz mnoge škole. Radila sam u Dragojli Jarnević kod gospođe Kolaković, a zatim godinama, sve do mirovine, pola radnog vremena u OŠ „Ivan Goran Kovačić“ u Dugoj Resi, a drugu polovicu u Bariloviću, odnosno u područnim školama Belaj i Leskovac. Tim sam školama uvijek tepala da su to moje „školice“. Taj period, uz odrastanje naše djece i rad na radiju, bio je najljepši dio mog života. To je ujedno i moja poruka drugima: nikad nije kasno za ostvarenje snova i uvijek treba vjerovati da Otac nebeski čuva nešto prekrasno za nas.

Jednako neplanirano ušli ste i u svijet medija. Vaš glas je zaštitni znak vjerskog programa Radio Karlovca.

-I tu se Otac nebeski našalio. Kao djevojčica nisam sanjala o radiju ili glumi, htjela sam samo crtati i pisati. No, u kasnim 40-ima, upravo preko pisanja, otvorila mi se mogućnost da dođem najprije na Hrvatski katolički radio u Zagrebu, a potom i na naš Radio Karlovac. Vjersku emisiju je tada vodila Sabina Furač, a kad joj je postalo prenaporno, svećenici su predložili mene. U Zagrebu su se emisije snimale i svaka se pogreška mogla ispraviti, ali ovdje sam bila bačena u vatru – izravni prijenosi misa, gdje nema popravljanja. Ti su prijenosi priča za sebe, o tome bi se mogla knjiga napisati.

Postoji li neki trenutak s tih terenskih prijenosa koji vam se posebno urezao u pamćenje?

-Sjećanje koje ću sa sobom u grob ponijeti je prijenos iz Mrežničkog Bresta nakon rata. To je mjesto nekada bilo na prvoj crti bojišnice, a jedna stara kruška je spasila crkvu da ne bude potpuno razrušena. Došli smo tamo prve nedjelje po Božiću s legendom našeg radija, Ivicom. Vozili smo se u autu bez grijanja, a crkva je bila toliko hladna da su se zidovi „znojili“ od daha mnoštva ljudi koji su se okupili. Nikada neću zaboraviti tu sreću onih ljudi što je k njima, u njihovu „zabit“ gdje je tek prtina u snijegu bila probijena, došao Radio Karlovac.

Danas vas slušatelji prepoznaju po emisiji „Katolička misao“. Što vam taj rad donosi?

-Ta mi emisija pomaže jer me ponuka da u knjigama tražim ono što bi ljudima bilo zanimljivo. Nekad su to priče iz života, a trenutno čitam teološke misli pisane za djecu i mlade, jer su toliko jednostavne da ih svatko može razumjeti. Često mi se dogodi u trgovini da me ljudi po glasu prepoznaju i pitaju: „Jeste li vi ona od ujutro?“. Uvijek im kažem – to nisu moje riječi, ja sam samo posrednik onoga što je meni srcu milo i drago.

Cijeli ste život duboko involvirani u život Crkve u Karlovcu. Koliko je to odredilo vaš put?

-Čitam i pišem otkad znam za sebe – naučila sam čitati s četiri godine, što je i danas rijetkost, a već u prvom razredu sam pisala pjesmice. To je dar Oca nebeskog. Preko 50 godina pjevala sam u crkvenom zboru, sve dok mi u jednom napadu nisu oštetili sluh. Gotovo četvrt stoljeća bila sam tajnica župnog pastoralnog vijeća u franjevačkoj župi, a sada sam članica vijeća u svojoj rodnoj župi na Dubovcu. Imala sam veliku podršku velečasnog Marijana Radanovića koji nas je poticao da živimo osjećaj crkvenosti, on mi je povjerio na jedno vrijeme i uređivanje Glasnik sv. Josipa, Župnog lista, a to je podržao i tadašnji karlovački dekan mons. Ferdinand Vražić. Kod mene se to sve ispreplelo kao onaj naš hrvatski troplet: pripadnost Crkvi, odanost domu i ljubav prema domovini.

Malo je poznato da imate i izražen dar za modu i dizajn. Priča o haljini koju ćete nositi na dodjeli priznanja je doista posebna?

-U mladosti su mi kreacije objavljivane u „Kani“ i „Svijetu“, uvijek sam voljela lijepo odjevenu ženu. Iako smo kao obitelj živjeli vrlo zahtjevno i teško školujući petero djece, uživala sam u materijalima. Kad je ovo priznanje postalo stvarnost, razmišljala sam što odjenuti. I dok sam birala između sjajnih materijala, pod ruke mi je došao komad damasta iz propale dugoreške tkaonice. Taj mi je komad materijala davno poklonio kolega učitelj. Njegova majka, također učiteljica, kupovala je te materijale suosjećajući s radnicima tekstilne industrije. Sjećam se da sam u jednom razgovoru s tim kolegom, žaleći za tom industrijom, uzviknula: „Da sam bogata, kupila bih tu tvornicu, jer taj naš damastni uzorak je nešto savršeno što nema nigdje u svijetu!“. Zato sam odlučila: nema blještavila ni brokata, nosit ću taj damast. Sama sam nacrtala kreaciju koju će moja krojačica izraditi, a kombinirat ću je s vezom koji sam vezla dok su moja djeca bila mala. Ta će haljina biti povelja za sve „male“ ljude – za radnice propale tvornice, moju krojačicu, frizerke, kolege učitelje u malim školama i sve vas radijske ljude, kao i sve one koji radio u ovim modernim vremenima tako predano slušaju i doživljavaju kao nešto svoje.

Spomenuli ste obitelj. Koliko je njihova uloga bila presudna u svemu što ste postigli?

-Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez podrške moje obitelji, najprije supruga, a onda i djece. Naša su djeca često bila nama podrška baš onda kada smo mi trebali biti njima. Ponosna sam na njih petero; to su divni ljudi koji su svojim radom i zalaganjem završili škole i fakultete: sinovi su i jedan i drugi dipl.inž. građevine, a kćerke redom dipl.inž. šumarstva, dr.sci. i prof. croatologije i povijesti te su danas korisni članovi našeg grada i domovine. Uvijek smo ih doma učili, čak i kad je ručak na stolu bio skroman, da je znanje najvažnije. Znanje je ono bogatstvo koje ti nikakav sistem ni moćnik ne može oduzeti. Hvala Ocu nebeskom na njima.