Svjetski dan sportskih novinara - 2. srpnja

Kako godina brzo leti! Ponovo je pred nama Svjetski dan sportskih novinara, 2. srpnja. Kako ga dočekujemo? Bojim se na puno načina, a niti jedan baš slavljenički ili najsretniji na svijetu.

Pandemija je pokosila novinarsku profesiju, pa i nas. Posebno kolegice i kolege koji su freelanceri. Mnogi od potresa i pojave Covida nisu ni bili u redakcijama. Mnogi su se suočili s vijestima i sportskim druženjima putem Zooma, Teamsa ili sličnih platformi, a neki su i izgubili tu bitku s tehnologijom. Mnoge su tiskovine od lanjskog obilježavanja Svjetskoga dana sportskih novinara ili poskupjele ili se polako prebacuju na prodaju sadržaja dostupnog preko Interneta, ili su se, neke, ugasile. Nije bolje ni portalima, posebno ne isključivo sportskima, iako se još drže. Televizije, dostupne svim građanima Hrvatske su izgubile bitku za hrvatski sport, koji je jeftino rasprodan vlasnicima različitih naplatnih i prosječnom Hrvatu skupih kanala sa sjedištem izvan RH, a vidljivost mu je, hrvatskom sportu, minorna. Dobro je da sporta u Hrvatskoj, a time i nas uopće još ima.

Kako to razriješiti? Teško. Hrvatski zbor sportskih novinara, baš poput Hrvatskog novinarskog društva, gubi članove. Ne rapidno, ne zabrinjavajuće, ali polako. Dugogodišnji članovi nas neminovno i zauvijek napuštaju, a nema mladih ili mlađih ili jednostavno nema novih članova. Prošle godine, ipak, jedna pozitivna stvar s učlanjenjem cjelokupne redakcije HNTV-a budi nadu da se stvari mijenjaju. Da postaje primarnije da si član udruge koja ipak skrbi o profesiji, pokušava ostvariti rješenja za probleme koji nas sve tište, pa i nagraditi trud koji sportski novinari, fotoreporteri ili cijele redakcije pokazuju tijekom godine. Nije dobro da u trenutku dobijanja molbe za učlanjenjem većina pita „a što imam od toga?“. Ništa bi bio najtočniji odgovor, u slučaju da je doista samo materijalno u žiži zanimanja pojedinca. Jer ako jest materijalno i ako se ljudi učlanjuju samo da bi nešto „imali“, onda to ionako nije svrha udruge poput HZSN-a. Iako, ruku na srce, kad je HZSN organizirao različite popuste, gotovo nitko od članova to nije koristio, niti se pokazalo dovoljno zanimljivim da se netko zbog toga učlani. A primjer kupnje zimske jakne s 50% popusta, na rate, ne zvuči uopće loše. Samo ta jedna razlika u novcu bila bi dovoljna za 6 godina članstva u HZSN-u. Da, jer mi nismo dirali članarine. I dalje je naša članarina 200 kuna za dvije godine, odnosno 100 za jednu, odnosno malo više od 8 kuna mjesečno, što je taman za jednu kavu. Mjesečno. Slično se događa i na svjetskoj razini, u Svjetskoj udruzi sportskih novinara, AIPS-u, pa je to, očito, trend.

No, trend je i da se pokazujemo drugima, ne samo kroz svoj rad, nego i kroz nagradne natječaje, na primjer baš AIPS-a. Dakle, da na pitanje „a što imam od toga?“ dobijete konkretan financijski odgovor. Ponovo je na stolu ponuda iz AIPS-a www.aipsrewards.com koja nudi čak 8 tisuća dolara pobjednicima u 8 različitih kategorija novinarskog izražavanja, samo u sportu. A Hrvatske tu također nema, barem ne onoliko koliko mi se čini da hrvatsko sportsko novinarstvo može i zna, koliko je dobro. A dobro je, jer sam vidio gotovo sve pristigle svjetske radove u zadnja 3 natječaja. No, svatko se mora javiti sam, svatko mora svoj uradak, članak, TV reportažu, fotografiju ... poslati sam. I zato priželjkujem da ove godine na natječaj ode puno više hrvatskih radova nego proteklih. Da ne podsjećam da je kolega Sopta svojom fotografijom sa SP u Rusiji u prvom izdanju završio na iznimno visokom četvrtom mjestu.

Dakle, može se!

A hoćete li?

Kao vlastiti, mali, doprinos za Svjetski dan sportskih novinara ...

JURA OZMEC, predsjednik HZSN