"Svjesni smo da možemo još bolje, rezultati koje smo do sada postigli to pokazuju"

Taekwondo klub "Prana" imao je vrlo uspješnu 2023. godinu, koja je bila ustvari najuspješnija godina u povijesti kluba, a u tom ritmu nastavljeno je i u ovoj godini. Za uspješne rezultate zaslužni su i treneri koji marljivo rade svoj posao i brinu o natjecateljima. Jedan od trenera u klubu je Marko Strusa, koji je zadužen za forme i za članove s posebnim potrebama. Marko je već 25 godina u taekwondou, počeo je u Taekwondo klubu "Karlovac", dok je išao u prvi razred osnovne škole. Natjecao se u borbama i forma, a kasnije samo u tehničkim disciplinama. Posvetio se trenerskom pozivu, a na Sportskom učilištu u Zagrebu završio je za trenera taekwondoa, već je sedam godina trener u Taekwondo klubu "Prana". Razgovarali smo s Markom Strusom o njegovoj sportskoj karijeri i o trenerskom pozivu u kojem postiže kvalitetne rezultate.

Marko, koliko dugo si u taekwondou?

-Evo, sada već ide 25 godina kako sam u taekwondou, znači od malih nogu, još dok sam bio klinac u prvom razredu osnovne škole. Kao dijete volio sam gledati borilačke sportove odnosno borilačke filmove i serije, kao "Power Rangers" i tako slično. Roditelji su me odlučili upisati na tako nešto i logičan odabir za Karlovac bio je taekwondo i od tada sam u tome.

Najprije je bila ta sportska karijera, jesi li zadovoljan s tim natjecateljskim dijelom?

-Trenutno sam u funkciji trenera, ali svaki trener je jednom morao početi od nekuda, pa tako i trebao imati određeni natjecateljski dio svog sportskog nekakvog napretka. Od malih nogu sam normalno sudjelovao na brojnim natjecanjima, prvenstveno su to bile sportske borbe, kasnije su se razvila ta neka natjecanja u tehničkim disciplinama, tako da je sve nekako išlo svojim tijekom. Kako sam trenirao, tako su rezultati normalno bili sve bolji i bolji, naravno bilo je tu jako puno lijepih uspjeha, puno dobrih rezultata, bili je i onih manje dobrih, ali naravno svaki nastup na natjecanju zapravo je bio jaka podloga za neki daljnji napredak, za daljnju motivaciju da svaki put budem sve bolji i bolji.

Nastupio si na državnim prvenstvima, međunarodnim natjecanjima i brojnim drugima natjecanjima, kako je bilo?

-Dok sam bio aktivan kao natjecatelj svake godine sam nastupao na državnim natjecanjima što u okviru Hrvatskog taekwondo saveza, što na studentskim prvenstvima Hrvatske, tu su bila razna natjecanja, tu je bila i Univerzijada 2005 godine. Bilo je jako puno međunarodnih natjecanja, tako da široki spektar, odnosno, široka lepeza tih natjecanja bila je prisutna.  Najviše mi se dojmio taj nastup na Univerzijadi 2005. godine, dok sam bio još student na Veleučilištu u Karlovcu, to je stvarno jedno iskustvo u životu koje rijetko tko ima priliku iskusiti. Kod samog natjecanja u formama, zapravo najviši rang je svjetsko prvenstvo pošto u okviru olimpijskog sporta, odnosno Olimpijskih igara, same tehničke discipline nisu zastupljene, tako da svjetsko prvenstvo odnosno, Univerzijada, tu je taj neki rang najbliži Olimpijskim igrama i to mi je zapravo mogu reći bio jedan plafon, odnosno jako veliko iskustvo. Nažalost, nisam uspio osvojiti medalju, ali eto samo to iskustvo bilo je jako poučno, vidio sam kako ostale države rade. Tu su bile stvarno zastupljene jake zemlje u taekwondou, to prvenstveno znači Koreja te ostale zemlje tipa Španjolska, tako da eto stvarno lijepo iskustvo, neovisno tome što nisam osvojio medalja, ali eto kao da jesam.

Bilo je zato medalja na državnim prvenstvima i ostalim natjecanjima, jesi li zadovoljan s osvojenim medaljama?

-Da, ponekad je bila zlatna medalja, ponekad srebrna, evo sada na ovom Prvenstvu Hrvatske što je bilo sada ove godine, tu je bila i brončana medalja u timu sa svojim natjecateljima. Još uvijek volim nastupiti u timu i evo ovaj put smo osvojili broncu.

Kako si se kao dječak odlučio baš za taekwondo, uz sve momčadske sportove?

-Nisam bio pretjerano lud za nogometom, rukometom i nekim drugim momčadskim sportovima, a kao što sam rekao na početku uvijek sam volio gledati te nekakve akcijske filmove. Tako da zapravo moj odabir nije bio taekwondo nego moji roditelji nisu znali gdje će me upisati i onda se ukazala prilika još u Đačkom domu, dok su tamo bili treninzi Taekwondo kluba "Karlovac" i evo tu sam krenuo. Tu sam startao i ostao sam u tome, nekako mi se svidjelo, čovjeku to postane način života s vremenom. Kako kreneš u taj natjecateljski dio, to su svakodnevni treninzi, to su natjecanja svaki vikend, tako da te to toliko okupira da jednostavno te samo tjera da ideš dalje i dalje, a kako ideš dalje tako jedno razdoblje prolazi i ti si sve više u tome.

U Taekwondo klubu "Karlovac" prešao si s borbi na forme, kako je došlo do toga?

-To je bila skroz spontana situacija. Kada krenemo u srednju školu imamo nekakvo razdoblje prestanka treniranja, tada se u mom prijašnjem klubu, Taekwondo klubu "Karlovac", zapravo iskazala potreba da netko tu djecu, te nove naraštaje, nauči raditi tehniku, znači kako ispravno odraditi određeni pokret rukom i nogom, što je zapravo i osnova dalje nekakvih borbenih aktivnosti. Tu je moj trener prepoznao mene, vidio je da bi ja to mogao djeci najlakše objasniti na drugačiji pristup i tu je sve počelo, kako su djeca učila tako smo zajedno išli na natjecanja, po turnirima, zajedno smo usvajali nova znanja, nove tehnike i eto godine su prošle, profilirao sam se najviše u tome. Bio sam zadužen za tu tehniku i to je tako ostalo.

Kada si prešao u Taekwondo klub "Prana"?

-Bilo je to 2018. godine, sada je gotovo sedam godina kako sam prešao u "Pranu". Mislim da je to nekako bio čudan splet okolnosti tada u tom trenutku. Prvo su već neki članovi otišli iz bivšeg kluba i u tom trenu odlučio sam tako postupiti, pošto sam smatrao da je to najbolje za mene, najlogičniji nekakav daljnji napredak i da će meni to najviše koristiti. Ugrabio sam priliku, odnosno trener Goran Cvitak mi je pružio priliku da radim s djecom. To je bio i sami početak nekakvog formaškog dijela natjecanja za Taekwondo klub "Prana", pošto u tom trenu klub nije radio forme, nije radio tehniku, oni su se pretežno fokusirali na rekreativni dio, tek kasnije je to postepeno preraslo u natjecateljski taekwondo.

Čini mi se da djeca više vole borbe, nego forme, što misliš o tome?

-Da, nažalost, većina djece preferira borbe, jer su borbe ipak malo dinamičnije, ima puno više natjecanja i djeci je to općenito zanimljivije. Forme same po sebi iziskuju nekakvo repetitivno ponavljanje pokreta, a tu zapravo treba konstantno raditi na svojoj tehnici, tu je bitna točnost, tu je bitan stalni kontinuitet rada što se tiče tehnike. Djeca ne vole taj dio taekwondoa, jer ga smatraju dosadnim, a ustvari je jako dinamičan, tu su stvarno treninzi napeti i teški. Tu se vježba i snaga i fleksibilnost, jako veliki fokus se stavlja na tehniku, na točnost izvođenja ručnih i nožnih tehnika, tu je ritam, tu je tempo, ima jako jako puno faktora koje treba sportaš savladati kako bi bio uspješan u tome. Forme su, ajmo reći, borba sa zamišljenim protivnikom, znači tu se koriste te ručne i nožne tehnike kako bi se napravili određeni pokreti, što udarac, što blokada. To ima nekakav svoj ritam, svoju poveznicu, svoj tempo, kako bi to bilo što fluentnije, ali opet da bude čvrsto i agresivno, da se vidi da je zapravo sport u pitanju, ta borilačka vještina. Same borbe su normalno uvijek atraktivnije, pogotovo što sam i rekao i sastavni su dio Olimpijskih igara, dok evo forme nažalost trenutno nisu u tome. Nadam se da će biti uskoro, evo nešto se čak i priča da bi možda te neke kreativne forme, što nije neka novina, ali unazad par godina to se intenzivno razvija, Hrvatski taekwondo savez daje značaj tom segmentu, odnosno tom dijelu taekwondoa. Možda bi čak kreativne forme mogli biti dio nekakvih budućih Olimpijskih igara, barem kao nekakav pokazni dio taekwondoa.

Koliko su recimo te forme ili jesu li uopće bitne za onog natjecatelja, koji se bavi borbama, da li mu to koristi u borbi?

-Same forme po sebi ne, ali tehnika je jako bitna, znači svaki sportaš u svakom sportu, a i u taekwondou, ako zna tehniku ispravno odraditi znači bit će jako dobar borac. Idemo povući neku paralelu između borbi i formi, tu je isto također jako bitna fleksibilnost, brzina pokreta, čvrstina i snaga. Jako puno borbaša su zapravo jako dobri formaši, upravo zbog toga što posjeduju određenu snagu, čvrstinu i brzinu. Česti nedostatak bude tehnika, znači, tehničkih finesa nedostaje, sve se to može nadoknaditi treningom. Tako da se borbaš lakše prilagodi tehničkim natjecanjima, nego formaš na borbeni dio.

Mislim da je i kod formi i kod borbi bitna koncentracija, jesam li u pravu?

-Definitivno, kada staneš na tatami, ti si sam, ovisiš o sebi, o svom nekom mentalnom stanju, moraš biti samouvjeren, moraš biti siguran u to što radiš, sve se to vidi na van. Također i u borbi, ti ako nisi siguran u to što radiš, ako nisi motiviran, ako nisi željan pobjede, ti nećeš uspjeti. Samo to psihološko stanje sportaša je dosta bitno u svakom pogledu sporta.

Imate li u "Prani" specijalizirane sportaše samo za forme i samo za borbe ili oni kombiniraju jedno i drugo?

-Najbolja je ta kombinacija, imamo dosta ljudi, koji rade jedno i drugo, to je po meni najbolja kombinacija, to govorim uvijek i potičem svoje natjecatelje u formama da odu na borbe, da to probaju, znači ne može im uopće štetiti. Nažalost, kod nas imamo neku djecu koja jednostavno nisu za to, ne vole taj neki kontakt, ne vole tu agresivnost i odluče se za forme. Tako da na svakom je individualno da sam odluči, ali kombinacija i jednog i drugog bi bila idealna. Odličan primjer je Mateja Magdić, koja trenira i borbe i forme, bila je 2022. godine na Svjetskom prvenstvu u formama. Ona je sada jako uspješna i u borbama, dakle sve se može kada se hoće, znači, jedno drugo nadopunjuje na taj način.

Taekwondo klub "Prana" ima svoj prostor u bivšoj vojarni u Luščiću, jesi li zadovoljan uvjetima za rad?

-Imamo tri dvorane, imamo jako puno djece, organiziramo treninge, funkcioniramo, kao kolektiv smo jako dobri, to su prepoznala i djeca, odnosno i roditelji i eto idemo dalje, vodimo tu djecu po natjecanjima. Imamo grupu djece s posebnim potrebama, to su djeca s teškoćama u razvoju i s njima radimo i taj spektar rada smo pokrili, tako da smo jako dobra ekipa, kompletni smo i sada guramo zajedno.

Je li djeca s posebnim potrebama treniraju samo forme?

-Tako je oni rade forme, ali njihov trening je prvenstveno taekwondo trening, normalno s naglaskom na neke motoričke vježbe, na nekakva poboljšanja njihovih društvenih i socijalnih aspekata života i slično. Tu se normalno znači kreće klasično, trening ide od zagrijavanja, tu su i udarci u fokusere, tu je tehnika, tu su poligoni, tu su razna provlačenja, skakanja, kako bi im se poboljšao taj dio fizičkog zdravlja, tu su normalno natjecanja u formama. Mislim da nema ljepšeg, nego vidjeti dijete kada se veseli, odradi natjecanje i ponosno je na sebe, to je ono zapravo što je bitno, što smo zapravo htjeli sa samim tim para taekwondom postići. To je da se individualac osjeća ponosno i zadovoljan samim sobom, da se prestanu marginalizirati, da se vidi kako se i oni mogu uključiti u sport.

"Prana" je trenutno najbolji taekwondo klub u Karlovcu, nositelji ste kvalitete, jeste li u klubu zadovoljni time ili bi htjeli više?

-Kada dođeš na jednu razinu uvijek hoćeš još, uvijek možeš više i mi znamo da možemo više. Gledajte, apetiti rastu, nove generacije dolaze, nova djeca startaju, neka izlaze iz cijelog tog natjecateljskog sustava zbog fakultetskih i školskih obaveza ili slično, želimo što bolje opravdati zapravo taj naš rezultat, da budemo što uspješniji na natjecanjima, uvijek trebamo raditi da te nove generacije budu što bolje. Moramo što više zainteresirati tu mlađu populaciju da se priključi taekwondou i da budu dio našeg tima. Svjesni smo da možemo još bolje, rezultati koje smo do sada postigli to pokazuju.

Jesi li zadovoljan s ovim što si napravio u tehničkim disciplinama?

-Jesam, zadovoljan sam s obzirom da je ova godina baš bila prekretnica budući da smo imali smjenu generacija u klubu, jako puno natjecatelja je otišlo na fakultet, došla su neka nova djeca, trebalo je startati, ajmo reći, ispočetka. Svaka godina sa sobom nosi određene nove izazove, to je fluktuacija djece, normalno ne možemo na to utjecati i svaki put nastojim dati maksimum od sebe koliko mogu, da djeca ispune neke svoje želje, da roditelji budu zadovoljni, da prvenstveno djeca budu zadovoljna i to je to. Kada su djeca zadovoljna, onda sam zadovoljan i ja.

Problemi u sportu nastaju kada natjecatelji završe srednju školu i upišu fakultet, može li se i studirati i baviti sportom?

-Može definitivno, to potvrđuje i moj osobni primjer. Znači, ja sam od malih nogu od prvog razreda osnovne škole u taekwondou, nastavio sam trenirati i kroz srednju školu i za vrijeme fakulteta. Dok sam bio na fakultetu, aktivno sam sudjelovao i u tom natjecateljskom dijelu studentskog sporta, sudjelovao sam na brojnim državnim studentskim prvenstvima, europskim studentskim prvenstvima, tako da zapravo sport i obrazovanje idu ruku pod ruku, pogotovo zato što, recimo, svi moji sportaši koji su osvojili medalje su kategorizirani sportaši Hrvatskog olimpijskog odbora, oni dobivaju određene kategorije. To im može koristiti kod dogovaranja termina za ispite, a to je i temelj u kategorizaciji da mogu besplatno dobiti studentski dom, tako da postoje određene beneficije iz sporta.

Ti si uz fakultet zavrio u Sportsko učilište u Zagrebu, kako je bilo?

-Tako je, to je još jedna škola koju sam završio uz svoj fakultet. Završio sam 2020. godine na Sportskom učilištu za trenera taekwondoa. Kako zakonske regulative svaki dan se mijenjaju, tako je došla ta na red da svaki djelatnik u sportu koji se bavi djecom mora imati određenu diplomu, odnosno završenu školu za bavljenje time što radi. Tako da sam odlučio to upisati, godinu dana je trajalo, svi ispiti su položeni i imam diplomu, pa mogu mirno raditi.