Svijet kroz objektiv: Priča o lulama, starim knjigama i fotografskom oku

Kažu da fotografsko oko vidi ono što drugi, u užurbanom ritmu svakodnevice, propuštaju. Da je to doista tako, potvrdili su nam Jelena Drakulić Draganjac i Marinko Polović, dvoje zaljubljenika u fotografiju čiji su radovi nedavno krasili zidove Zilika. Dok ona u starim vratima i prašini pronalazi inspiraciju, on u tišini knjižnice traži lica koja je čine živom. U opuštenom razgovoru otkrili su nam kako su nadvladali strah od fotografiranja ljudi, zašto je digitalno doba "zarobilo" naše uspomene i planiraju li karlovački fotografi novu renesansu kroz osnivanje kluba.

Povod razgovoru bila je izložba "Kvartovske face", nastala na radionici pod vodstvom Denisa Stošića. Marinko, vi ste dugogodišnji knjižničar, ali otkud poveznica s fotografijom?

-U Gradskoj knjižnici sam već 18 godina, a prije toga sam radio u medijima. Tamo je slika uvijek uz vas pa je to možda bila početna točka. Sama fotografija krenula je sasvim slučajno prije desetak godina kao hobi i način opuštanja, uz nagovor prijatelja.

Jelena, vaš put je nešto drugačiji – od marketinga do izrade suvenira i rada u udruzi KA-MATRIX. Kako se u tu priču uklopio fotoaparat?

-Ja sam zapravo počela fotkati još s 12 godina. To mi je oduvijek značilo nevjerojatno puno. Iako sam imala dugu pauzu, fotografija je uvijek bila tu, barem kroz mobitel. Trenutno radim u Udruzi KA-MATRIX, koja je i organizirala ove radionice.

Kako je zapravo tekla suradnja na radionicama i što vam je donio rad s mentorom Denisom Stošićem?

-Sve je počelo još prošle jeseni s radionicom "Željeznički Karlovac". Većina ekipe se samo prelila u ovaj novi projekt, otkrio je Marinko.

-Ja sam u početku bila više angažirana oko organizacije. Iskreno, bojala sam se fotografirati ljude, to mi je bio veliki izazov, ali Denis me potaknuo. On bi na svakoj radionici detaljno analizirao naše fotke – od kompozicije do svjetla. Tako smo učili na licu mjesta i ispravljali greške do idućeg puta, objasnila je Jelena, a Marinko se nadovezao:

-Najbolje od svega je što svatko od nas isti predmet ili osobu vidi drugačije. Te različite perspektive i zajedničko druženje su neprocjenjivi. Zapravo, stvorio se takav temelj da bi bila šteta da se ne pokrene neki novi foto klub u Karlovcu.

Marinko, koga ste odlučili portretirati za izložbu i zašto?

-Odabrao sam svoje kolegice iz knjižnice. Htio sam pokazati ljude koji rade "iza kulisa". To su Nada Car, naša knjigoveža koja obnavlja knjige, i Aleksandra Mikić Grginčić sa Zavičajnog odjela. Ljudi ih ne vide na posudbi, a njihov je posao ključan i vizualno vrlo zanimljiv.

Jelena, vi ste se ipak odvažili fotografirati osobu i to nekoga vrlo bliskog?

-Da, Denis me "natjerao" i drago mi je. Fotografirala sam svog supruga Ivana dok izrađuje lule. Bio je jako strpljiv, pozirao mi je satima s kompletnom opremom, borerima i povećalima. Koristila sam njegov digitalni aparat, što je za mene bila novost jer sam godinama bila vjerna analognoj fotografiji.

Spomenuli ste analogno doba. Koliko se tehnika promijenila i što vam je draže?

-Ja sam učila na starom Fedu. Godine su mi trebale da savladam blendu i ekspoziciju bez ekrana na kojem možeš odmah vidjeti rezultat. To je bio pravi proces učenja. Danas je s digitalijom sve puno lakše, ali analogija ima poseban čar. Baš sam nedavno kupila film i jedva čekam ponovno škljocnuti s Fedom, kaže Jelena.

-Ja nažalost nisam radio s filmom, krenuo sam u eri digitalije, ali bih volio probati. Danas je fotografija često zarobljena u mobitelima i računalima. Ova izložba je bila sjajna prilika da se vratimo u "analogno" stanje uma – da slika završi na zidu, gdje joj je i mjesto, ističe Marinko

Kakve motive najradije tražite u slobodno vrijeme?

-Volim sve, ali nekako su mi najdraži urbani prostori, portreti i pejzaži. Imam već dvije samostalne izložbe iza sebe, ali i dalje na to gledam isključivo kao na hobi koji mi puni baterije, kaže Marinko, a Jelena nastavlja:

-Ja se još tražim. Volim teksture, stare kuće, zaboravljene predmete i prašinu. Volim kad slika priča priču o tome što su neka stara vrata sve preživjela. Kroz objektiv primijetiš detalje pored kojih ljudi u žurbi samo prođu.

Za kraj, izložba u Zilik-u je bila dobro posjećena. Kakav je osjećaj bio vidjeti Radićevu ulicu tako punu?

-Prekrasan! Sve smo odradili zajedničkim snagama – od kataloga do dežurstava u galeriji. Došli su naši prijatelji, ali i ljudi s fotografija. To je bila jedna pozitivna gradska priča koja je oživjela i Radićevu i Zilik, istaknula je Jelena.

-Upravo tako. Već imamo WhatsApp grupu i planiramo nove izlete, poput odlaska u Kozjaču. Ovo je tek početak jednog lijepog druženja, zaključio je Marinko.