„Sve počiva na čovjeku, bez dobrog stručnjaka nema dobrog liječenja“

Nedavno održani Svibanjski zdravstveni dani bili su u znaku pedijatrije. Naime, popularno zvani dječji odjel u karlovačkoj bolnici obilježava ove godine 70 godina rada. To je bio i povod za razgovor s voditeljicom Odjela za pedijatriju primarijus Marijom Spajić.

Kako je spomenula, organizirana zdravstvena skrb o djeci počela je 1946. godine i od tada nema prekida, dok je Dječji odjel u Karlovcu otvoren 14. travnja 1954. i od tada postoji bez obzira na okolnosti. Međutim, dr. Spajić kaže da je u prikupljanju podataka o povijesti Dječjeg odjela našla još neke zanimljive podatke.

-Našla sam fotografije iz 1958. godine sa imenima djece koja su se liječila, ali znakovit je natpis da su fotografije snimljene povodom 25 godina službe, a to znači da je služba za dječje bolesti postojala još 1933. godine. Činjenica je tada nije bilo dovoljno educiranog kadra niti liječnika, a pogotovo nije bilo educiranih medicinskih sestara. Može se pretpostaviti da je taj odjel radio s prekidima, da je bio u sklopu zdravstvene zaštite odraslih. U staroj bolnici na Dubovcu bile su velike bolesničke sobe i tu su ležali odrasli pacijenti, a imam i fotografiju da su bila i četiri kinderbeta za djecu. Koliko se može iščitati nije bilo baš previše angažmana tadašnje uprave oko djece. Tada je primarijus Vera Ivšić, prva voditeljica te 1946. godine nudila svoje usluge u liječenju i vođenju zdravstvene zaštite djeteta u bolnici. Međutim to je odbijeno.

Uspostavom Dječjeg odjela 1954. vidljiv je napredak u liječničkoj skrbi za djecu, kazala je u nastavku prim. Spajić.

-Prije svega, otvaranjem Dječjeg odjela dolazi do pada mortaliteta, promijenile su se bolesti, više nije bilo takve pothranjenosti, nije bilo hipovitaminoza D, dakle rahitisa koji je bio sveprisutan. Važno je napomenuti da liječnici nisu tada bili samo liječnici, nego su bili i prosvjetitelji. Samo dvije godine nakon što je osnovan dispanzer, osnovano je savjetovalište čak i mliječna kuhinja koja je postojala do 1955. godine. U njoj su se radili mliječni pripravci za socijalno ugroženu populaciju. To je bila zapravo velika pomoć tim obiteljima. Nažalost, nakon selidbe dispanzera na Baniju ta se mliječna kuhinja radi prostornih nemogućnosti ugasila.

Govoreći o ljudima koji su kroz proteklih 70 godina bili voditelji službi, voditeljica Odjela za pedijatriju kaže da su svi oni, na neki način, bili vizionari.

-Prva voditeljica Dječjeg odjela bila je primarijus Višnja Ferić Orban. Početkom 1954. godine Dječji je odjel bio u staroj zgradi na Dubovcu, a onda je u travnju iste godine preseljen u novu zgradu paviljonskog tipa, također na Dubovcu. Ona je Odjel vodila sve do 1962. godine. Nakon nje dolazi primarijus Zlatko Šantić. On je od početka bio na Dječjem odjelu i staž je obavljao tamo. Očito je imao i podršku uprave i jako je puno liječnika mobilizirao. Tih 60-ih godina puno ih je specijaliziralo pedijatriju. Oni se 1968. vraćaju sa specijalizacije i svi imaju svoje usmjerenje; kardiološki, neurološki, alergo-pulmološki… Radio je i odsjek za neuro-rizičnu novorođenčad. U to se vrijeme stvarno služba osnažila. Tada su se, naime, ujedinili dječji dispanzer i Dječji odjel i to je bila Služba za dječje bolesti. Tada je na Odjelu radilo sedam pedijatara. Na takav način je organizacijski funkcionirala sve do 1986. godine. Neki se sjećaju da su tada dokinuti medicinski centri pa je ponovo bilo razjedinjavanje. Tada su čak pedijatri nestali iz primarne zdravstvene zaštite, a brigu o djeci su vodili liječnici opće prakse. Svi timovi su imali samo jednog pedijatra kao koordinatora koji je davao nekakve preporuke o liječenju djece. Međutim dvije godine kasnije vidjelo se da to ne funkcionira i pedijatri su se vratili u primarnu zdravstvenu zaštitu.

Dječji odjel  vodili primarijus Zoran Murko i primarijus Željko Depeder, a od 1993. do 2000. godine je šefica bila dr. Vera Bogović Bajs. Tada troje pedijatara odlazi u mirovinu, dr. Bogović Bajs, primarijus Murko i dr. Miroslava Božić.

Primarijus Spajić napominje da je jedna od značajnih promjena u organizaciji liječničke skrbi za djecu bilo je kad su pedijatri preuzeli cijepljenje 1980. godine koje se do tada provodilo kampanjski.

-Zaista sam pobornik cijepljenja, jer tko ima godina kao ja, sjeća se jako puno djece koja su šepala radi poliomijelitisa. To su bile dječje bolesti koje su harale, primjerice morbili, mums, i to su bile bolesti koje su imale relativno visoku smrtnost. Zaista dozvoljavam svakom pravo izbora i odluke, nisam za prisile, ali ljudi trebaju znati koliko je to dobroga donijelo.

Odjel za pedijatriju 2000. godine počinje voditi Marija Spajić i najdugovječnija je voditeljica Pedijatrije, iako napominje da su voditelji drugih službi u karlovačkoj bolnici bili i duže. Inače je Virovitičanka, a budući da je njezin suprug Vukovarac, specijalizaciju je odradila u vukovarskoj bolnici gdje ju je zatekao i rat.

-Kao mlada majka sam otišla iz Vukovara u Zagreb. Još sam za Novu godinu bila dežurna, a u veljači sam rodila moju Anu. Imala sam sreću da sam dobro nosila svoje trudnoće i ukupno sam, izostala s posla dvije godine, a ima četvero djece. I u visokoj trudnoći sam dežurala. To pamtim kao jedno lijepo, ali i intenzivno razdoblje, imate djecu, trudni ste, radite, učite, a tada smo imali i jako puno dežurstava.

U karlovačku bolnicu dolazi na preporuku pokojne doktorice Vesne Bosanac i odmah preuzima vođenje Odjela i iako je bilo prilika da prijeđe u Zagreb, nije to učinila.

-Od dolaska iz Vukovara u Zagreb stalno sam radila na određeno. U veljači 1992. sam počela raditi u klinici Sestre Milosrdnice, ali sam stalno radila na produžetke i to je bio užasno stresno. Muž je isto tako radio, on je urolog. U karlovačkoj bolnici sam počela raditi 6. studenog 2000. Na nekom sastanku u Vukovaru, primarius Pavan je pitala doktoricu Bosanac imaš li dobrog pedijatra jer tada su u Karlovcu radila dva pedijatra i jedan neonatolog. Dr. Bosanac je predložila mene i ja sam počela raditi za nekoliko dana i odmah sam odradila i dežurstvo. Nisam ja došla biti šefica u Karlovcu. Doktorica Deklić, po nekakvom redu to je nju pripadalo, ali ona to nije htjela i onda je meni rekla primarius Pavan ako želim dobiti stalni radni odnos, onda moram prihvatiti to šefovstvo. Prihvatila sam i to me je na neki način zarobilo, ali ne žalim, to je moj vlastiti odabir. U manje od godinu dana kako sam došla ovdje mene je profesor iz Vinogradske zvao da se vratim, ali ovdje je bila velika potreba, i ja sam bila jedna od tri pedijatra. Naprosto sam imala taj osjećaj odgovornosti i ostala ovdje.

Kroz 24 godine kako vodi Odjel za pedijatriju, jedan od glavnih ciljeva je dovoljan broj kadrova.

-Danas nas je sedam pedijatara tu kao što dva neonatologa i imamo četiri specijalizantice. Stalo obnavljamo taj kadar, jer smatram da sve počiva na čovjeku. Bez dobrog stručnjaka nema dobrog liječenja.  Ovdje je Odjel preseljen 1991. godine. Iz decentraliziranih sredstava 2015. godine je uređen, napravljeni su prozori da dobijemo više svjetlosti u hodniku, jer to nije namjenski građeno za dječji odjel, kaže prim. Spajić, ali iskreno kaže da žali za starim oslikanim hodnikom. Kaže da je trebalo 880 sati da se oslika, a brojni su volonteri, iz bolnice i izvan nje, zidove i strop hodnika oslikali likovima iz crtanih filmova kako bi malim bolesnicima uljepšali bolničke dane.

Svako vrijeme nosi svoje izazove, a s godinama su se promijenile i bolesti s kojima se pedijatri susreću, a prim. Spajić napominje da je to u dosta slučajeva povezano s činjenicom da roditeljstvo počinje u kasnijoj životnoj dobi.

-Što su stariji roditelji to je manje dobar genetski materijal. Za prvo dijete to se prije svega odnosi na majku, ali slušala sam svjetski poznatog genetičara koji je rekao da je najgori genetski materijal muškarac iznad 45 godina. Žene su dosta opterećene, brojni virusi i bakterije utječu na intrauterino zdravlje djeteta i na zdravlje nakon rođenja. Isto tako imamo puno održavanih trudnoća, puno prijevremenih poroda i mi se naravno borimo za svaki život, ali u tome postoje brojni nedostaci.

Liječnički posao općenito nosi i lijepe, sretne, ali i mučne i tužne trenutke, ti su trenuci možda radosniji ako se radi o ozdravljenju djeteta, ali i s druge strane tužniji, ako se radi o teškom oboljenju.

-Iskreno teško je kad morate priopćiti tešku dijagnozu, ali uvijek je važna empatija i poštivanje dostojanstva svake osobe, od najmanjeg do najstarijeg, bez obzira na pripadnost, na intelektualni ili materijalni status. Ako pristupimo kao ljudi i ako imamo čovjeka nasuprot sebe, bila to majka, otac, baka, može se lijepo komunicirati bez obzira na težinu situacije. Sve se može objasniti. Nekad iskrsnu neočekivani problemi pa se pitam gdje sam pogriješila, što sam krivo rekla? Netko želi da mu objasnite sve, a nekom ako kažete koju riječ više, roditelj se lovi za tu riječ. Procesuira svoju tugu, ne može se nositi s tim, pa traži krivca, traži razgovor, napada… Sve su to situacije s kojima se morate nositi, ali ja znam da to nije osobno protiv mene. No, ja to mogu tako, a netko to opet ne može podnijeti da ga netko napada, a da nije nizašto kriv. Treba razumjeti da ni mi nismo idealni mi i moramo raditi na komunikaciji. No, nisu niti roditelji. Netko dođe u hitnu ambulantu i nije ga briga ni za koga, on hoće odmah i sad. S druge strane imate ljudi koji su toliko strpljivi, a imaju teško bolesno dijete.

Neki od malih pacijenata ipak malo više prirastu srcu. Marija Spajić kaže da je to kao kod roditeljstva, više se posvetiš djetetu koje te više treba, ali ne znači da ga više voliš.  Spomenula je dvoje djece.

-Imam pacijente koji su posebno zahtjevni zbog svog stanja od samog rođenja. Spomenula bih djevojčicu koja je u kolicima i koja će biti punoljetna u prosincu. Ja sam njih skroz usvojila, cijelu obitelj, i bake, i roditelje i nju. Kad toliku predanost osjećate kod njih, svaki put bih ima se naklonila do zemlje kad vidim što oni rade za svoje dijete, koliko imaju ljubavi, koliko im ništa nije teško i koliko se raduju malim pomacima.

Jednog je malog pacijenta koji je imao posebno mjesto nažalost je i izgubila.

-To su bile najljepše zelene oči. Sjećam se svakog trenutka, nema da nešto nedostaje, cijeli film vidim o tom dječaku. To je nešto gdje uđete u cijelu priču, znate cijelu obitelj, znate svaki detalj…

S druge strane svaki uspjeh u liječenju je raduje, one manje lijepe trenutke nastoji zaboraviti i kaže:

-Pamtim samo sretne dane.

U obitelji liječnika često se i djeca odlučuju za liječnički poziv, no to nije slučaj u obitelji Spajić.

-Niti jedno od moje djece nije liječnik, mada su bili stvarno odlični učenici. Oni su nas gledali uvijek nakon dežurstava. Završite 24-satno dežurstvo i ostanete još po 10 sati na poslu i onda dođete doma smoždeni. Moja djeca nisu vidjela niti mene niti moga muža koliko mi uživamo u tom poslu i koliko se dajemo i da nam to nije nimalo teško, nego bi na vidjeli kad bi mi došli ispijeni shrvani i rekli su; „Mi ne želimo tako živjeti. Vi samo radite.“ Imali su druge uzore u obitelji koji su se bavili drugim strukama i to im se činilo puno, puno primamljivije. Mada sad jedan sin kaže da mu je žao što nije liječnik. U biznisu je i veli da bi mu lakše bilo da ima poziv gdje se može dati do kraja, jer je takav predan, a da zna da je to s dobrim odjekom.

Marija Spajić je i baka četvero unučadi, a u ulozi bake uživa.

-Imam četvero unučadi, tri unučice i jednog unučića. Uživam. Moje je da ih razmazim. No, da stalno brinem o njima naravno da bi pravila bila stroga kao i za djecu, ali njihovi roditelji su tu da vode brigu o odgoju i strogosti, ja sam ta koja mogu pomaziti i dati ono što roditelji ne daju, jel da? Kako volite djecu tako volite i djecu svoje djece. To je nešto što je stvarno ključno u životu. Po meni je posao važan jer i tu ostvarujemo isto svoje darove. Ja bih se osjećala nekako promašena da to nisam realizirala. No, obitelj je ipak na prvom mjestu i ako imate djecu znate da taj zagrljaj liječi kad vam je najteže, da je to naprosto transfer dobre emocije i da se s time ništa ne može mjeriti.