Stoljeće tradicije - Optika Juratić jedan od najstarijih obrta u gradu

Kad dođe vrijeme da vam zatrebaju naočale u današnje vrijeme možete ih izraditi vrlo brzo. Optika koje nude i pregled vida i izradu naočala ima gotovo na svakom uglu u gradu. Uz to, naočale se prodaju u svakom trgovačkom centru, drogerijama pa i na staroj krami, a mnogi će posegnuti i za tim naočalama i sami sebi obaviti pregled i odrediti dioptriju po sistemu sam svoj majstor ili u ovom slučaju okulist/optičar.

No, toj „poplavi“ svega i svačega odolijeva Optika Juratić, definitivno najstariji optičarski obrt u gradu i općenito jedan od najstarijih obrta uopće. Stariji će se sigurno sjetiti Marije Juratić, najdugovječnije karlovačke optičarke, a danas obrt vodi njezin unuk Gordan.

Obrt ili tada radnju pokrenuo je nakon Prvog svjetskog rata Gordanov djed Slavko. Prema dokumentima koje čuva točan datum nije mogao pronaći, ali je sigurno da obrt kojeg vodi obitelj Juratić radi jedno stoljeće, a možda i koju godinu više.

-Djed Slavko otvorio je radnju  na Baniji gdje je radila do 1949., a tada seli ovdje u Domobransku ulicu. Do 1978. godine naša je optika bila na prvom katu, a nakon toga je preseljena ovdje u prizemlje, gdje smo i danas.  Moram reći da je djed bio i urar i draguljar i zlatar i optičar, a što mu je od toga bilo primarno teško je reći, no kasnije je obrt postao samo optičarski. 

Iako je Slavko Juratić bio izučeni optičar zaštitno lice obrta ipak je godinama bila njegova supruga Marija. Zanimljivo je da je ona vodila posao, ali nije bila optičarka, već je to postala silom prilika, ispričao je Gordan.

-Baka je uvijek imala zaposlenog optičara u obrtu. Naime, silom prilika ona je počela voditi obrt nakon Drugog svjetskog rata. Mislim da je neposredno poslije rata bilo i prekida u radu jer privatnicima je zabranjeno raditi. Pričali su da su tada došli u radnju i jednostavno odnijeli sve stvari i alat. Nije to bila nacionalizacija, nisu dobili čak niti nikakav dokument kojim se potvrđuje da su im stvari oduzete što je bila praksa. Jednostavno su stvari zaplijenili. Djed je tada dobio zabranu rada i onda je baka morala raditi, jer je njoj  bilo dozvoljeno. Još čuvam neke zapise od tadašnjih racija jer stalno su mu dolazili u radnju. 

Svi koji su dolazili u Optiku Juratić sjetit će se Marije koja je uvijek bila „za pultom“. Pitam Gordana koliko je dugo radila, na što se prvo nasmijao.

-Baka Marija je radila do smrti. Kako sam izračunao mislim da je imala oko 67  godina radnog staža. Najtočnije ćeš napisati da nikad nije otišla u penziju. Umrla je dva tjedna prije 88. rođendana.

Gordan obrt vodi od 1996. godine i preuzeo ga je od bake. To nije bilo niti u njegovim niti u planovima obitelji.

-Jesmo li ja ili moja obitelj očekivali da ja nastavim voditi obrt? Ne bih rekao, sve se nekako dogodilo samo od sebe. Tata je, naime, umro 1993. godine, on je bio optičar. Baka je tada već bila stara i onda sam ja uletio. Ne baš silom prilika, ali tako je bilo. Iskreno, da sam planirao biti optičar - nisam.

Završio je školu u Zagrebu i počeo voditi posao. Kako je rekao, uvijek je u obrtu radio izučeni optičar, a nakon njegovog oca zaposlena je Katica Šebečić koji je i puno više od zaposlenice.

-Kad sam počeo raditi učio sam od Katice. Baka je tada već bila stara, iako je uvijek bila tu, manje je radila. Tako da samo mogu reći - bez Katice niš'.

A kakav je Gordan bio šegrt?

-Bio je super, kako ću drugačije reći, smije se Katica.

Danas su vremena za ovaj obrt bitno drugačija, ali Gordan i dalje nastoji održati obiteljsku tradiciju.

-Mušterije danas su još uvijek one koje se sjećaju bake i kojima je tradicija na neki način bitna. Živimo u vrijeme kad se sve može nabaviti na internetu, tako se kupuju i naočale i leće. Osim toga dioptrijske se naočale mogu kupiti u svakom trgovačkom centru, drogerijama, apotekama, a kupuju se na i na staroj krami. Danas je to čupanje s poslom, a pogotovo kad na sve to dodaš i koronu. Ima puno optika, ljudi imaju manje novaca... Sve to ima svoje, a pogotovo sad u koroni, priča Gordan.

Koliko je preporučljivo biti sam svoj optičar, Gordan kaže d su mu najmanje jasni oni koji će kupiti nečije stare naočale na staroj krami.

-Ovo na staroj krami mi je stvarno teško komentirati, jer to su na koncu nečije stare naočale. Naočale koje se kupuju na ostalim mjestima koje sam spomenu su naočale koje imaju jednaku dioptriju na lijevom i desnom oku i PD je napravljen tako kako je. To nije to! Je li tako, Katice? Ali cijena je nikakva zato se to i kupuje.

Pitamo i za preglede koji se obavljaju u optikama.

-Negdje te preglede obavljaju doktori, negdje optometristi, ali mislim da je puno više lošeg nego dobrog. U sat vremena želi se pregledati što više pacijenata ili mušterija, jer ćeš zaraditi više, a ako je pregled kraći samim time je i manje kvalitetan.

Komentiramo iz vremena socijalizma, teške velike okvire, debela stakla…

-Prije su bili austrijski i njemački okviri za naočale i oni naših domaćih proizvođača. Imali smo zaista  jake proizvođače, a svi su morali staviti ključ u bravu kasnije. To su vremena teških naočala, plastike nije bilo. Sad se sve više radi u plastici i staklo postupno ispada iz igre. Budući da i sam nosim naočale i osobno nosim plastiku. Lakša je, ali i puno osjetljivija, ako padne lakše se izgrebe od stakla. Staklo je pak teže i ako padne razbit će se. Zato sve više mušterija danas koristi plastične leće.

Danas se nove naočale mogu napraviti za nekoliko stotina, ali i za nekoliko tisuća kuna, kod čuju cijenu popravka mnoge mušterije češće biraju nove naočale, osim ako se ne radi o skupljim modelima okvira.

-Isplati se popravljati, pogotovo ako se radi o skupom okviru od nekoliko tisuća kuna. Postoje aparati koji jako dobro lotaju. Neki optičari ili obrti zaista puno investiraju u takve aparate i to tako lijepo ispadne, ništa se ne vidi da su okviri popravljani, a to vam danas radi jedan obrt za nekoliko optičara. U Zagrebu su dva takva obrta i u Jastrebarskom jedan, pojašnjava Katica.

-Kad čuju koliko je cijena nekog rezervnog dijela i usporede to s cijenom novog okvira, obično ljudi odustaju. Većina posla ipak je prodaja novih okvira i izrada novih naočala, nadovezuje se Gordan.

Vezano baš uz obiteljsku tradiciju, Optika Juratić je i pravi mali muzej. Pokazuju nam stare okvire pa i dovršene naočale koje netko nije podigao iz djedovog obrta stare stotinu godina. Čuva Gordan i alat i strojeve na kojima se nekad radilo.

Pokazuje nam jedan takav aparat.

-To je aparat koji služi za centriranje leće, jer centar leće nije uvijek u sredini. Centar je mogal' malo pobeć', a onda se moralo centrirati. Uređaj je radio na struju i na njemu si mogao očitati koja je to dioptrija i centrirati leću. Taj centar je bitan da se može napraviti na razmak zjenica koji mušterija ima i da se može po visini korigirati gore-dolje.

Ovo pored njega je uređaj koji se koristi sad. Radi na baterije, puno je precizniji i jednostavniji, a između ova dva aparata je oko 100 godina razlike, pojašnjavaju Gordan i Katica.

S obzirom na dugu tradiciju Optike Juratić, koja je na neki način i djelić povijesti, pitam ga je li nekad dobio neki poticaj za očuvanje poslovanja. Gordan kaže da je jedino lani dobio poticaj zbog korone. Kako vidi budućnost obrta, najkraće rečeno – neizvjesno.

-Hoće li obrt nastaviti raditi? Ne znam. Hoće li moj sin nastaviti? Ne znam, to je na njemu. Borna je tek drugi razred osnovne škole. Neću ga forsirati, neka izabere u životu što će njemu odgovarati.