Stjepan Biturajac Ćevan za dlaku izbjegao eksploziju reaktora u Černobilu

Nekako u vrijeme 33. godišnjice havarije u nuklearnoj elektrani u Černobilu HBO je premijerno počeo s prikazivanjem mini serije „Černobil“ koja u šest nastavaka prati što se događalo u vrijeme eksplozije i neposredno nakon nje.
Prisjetimo se, eksplozija sovjetske nuklearne centrale koja se dogodila u noći sa 25. na 26. travanja 1986. bila je svjetski ekološki događaj, a tadašnje su vlasti u Sovjetskom Savezu nastojale događaj zataškati. Naime, nuklearka Černobil smještena je na sjeveru Ukrajine u istoimenom gradiću, a zaposlenici nuklearke živjeli su u obližnjem Pripjatu na istoimenoj rijeci, u blizini granice s Bjelorusijom. Nuklearka je oko 100 kilometara udaljena od glavnog ukrajinskog grada Kijeva.
Potaknuti velikom popularnošću tv serije razgovarali smo sa Stjepanom Biturajcem koji je „za dlaku“ izbjegao da se i sam nađe u Černobilu u vrijeme eksplozije. Po zanimanju strojarski tehničar u bivšoj je Jugoturbini radio 35 godina gdje je isključivo bio poznat kao - Ćevan. Radio je kao ispitivač na ispitnoj stanici motora. Budući da je Jugoturbina isporučivala motore i turbine po cijelom svijetu tako je i posao odveo Ćevana od Amerike do Indije pa i do Černobila.
Mjesec je dana proveo na ispitivanju tri dizelska motora koji su služili, pojasnio je, kao rezervna, zapravo sigurnosna centrala čiji je zadatak bio da preuzme hlađenje reaktora ukoliko se nešto dogodi na glavnom postrojenju. S poslom je završio nepunih dva mjeseca prije havarije. Kad su vijesti o katastrofi došle u javnost malo se zabrinuo.
- Kad sam čuo pomislio sam da nismo možda čak i mi krivi jer Rusi bi mogli na nas svaliti tako nešto. No, nije bilo ništa s pomoćnim motorima nego direktno na reaktoru, kaže Ćevan.
Osim u nuklearki u Černobilu Stjepan Biturajac bio je i elektrani u Smolensku, ali dok je bila u fazi gradnje, a radi se o nuklearki istog tipa kao i onoj u Černobilu.
- U Smolensku sam vidio otvoreni reaktor u fazi gradnje. To je rijetkost da su Rusi to dozvolili, ali imao sam jednog s kojim sam bio dobar i on mi je dozvolio da vidim tu halu gdje se gradilo. To je čudo jedno, prisjeća se.
Zanimljive su njegove priče o svakodnevnom životu u SSSR-u pa kaže da se tamo osamdesetih godina živjelo kao kod nas neposredno nakon Drugog svjetskog rata. No, ipak povjerenje u partiju i vlast bilo je vrlo veliko, pa čak kad je socijalizam počeo pokazivati prve znakove propasti u drugim zemljama. Situacije koje su ovdje bile nezamislive u Sovjetskom Savezu bile su vrlo stvarne. Osobito u Smolensku. Ono što pamti je loša hrana i loš smještaj.
- U Smolensku nije bilo hotela bio je to više internat. U jednoj velikoj prostoriji bio je četiri ili pet frižidera i tri, četiri električna šparheta i u svakom tom frižideru gosti drže hranu. Svaki svoje i meni je fenomenalno bilo, je li to bilo od straha, kulture ili poštenja, nitko ne dira tuđe. Po trojica ili četvorica imaju u frižideru nešto svoje, ali nitko ono što nije njegovo ne dira. Vani se u barakama prodavalo voće i povrće.
Dok smo se mi ovdje riješili redukcija struje, bonova za kavu, benzin, deterdžent, tamo nije bilo niti mlijeka za sve.
- Bio je jedan događaj da su mi suze skorom došle. S kolhoza je dolazila cisterna s oko 500 litara mlijeka i pored barake koja je kao nekakva trgovina parkira i žena obuče bijelu kutu ima boce za doziranje i svi čekaju u redu za mlijeko. Imao sam vremena, gledao sam i žalio ih. Jedna žena, nosi dijete na ruci i drugo u kolicima, kad je došla na red, nema više mlijeka. Nevjerojatno mi je da se ona ponašala kao da je to normalno, nije pokazala nikakvu ljutnju.
Podijelio je Stjepan Biturajac s nama i zanimljivu priču kako je kupovao mast, jer mu je bio dosta boršča u kojem je bilo samo zelje i tek pokoji krumpir.
- Tamo nije bilo restorana i sam kuhaš kako znaš i umiješ tako da smo uvijek kupovali nešto na placu, a imali su neko ulje koje je bilo tako loše i tako je smrdjelo da ga ne možeš jesti. Otišao sam u trgovinu, da vidim imaju li masti. Tražim ja mast kod mladog prodavača i trebalo je dok sam mu objasnio što mi treba, ali kaže on meni da ima. Razveselio sam se, našao sam mast i mogu bit u Rusiji koliko hoćeš. Kažem mu da mi da kilogram, a on izvadi novine toliko stare da su se raspadale. Grabi mast i stavi u te novine. Nisam mogao vjerovati. Pazi, četiri kilometra dalje atomska centrala, a ovdje mast zamotana u raspadnuti novinski papir.
U Černobilu i Pripjatu koji je tada bio gradić od nekih 47.000 stanovnika s prosječnom starosti od svega 26 godina situacija je bila puno bolja. Oba su grada nakon katastrofe evakuirana.
- U Černobilu je bio pravi hotel. Jedne subote sam išao na ples i oni su kao i mi nekada imali plesali „stis“. Sve plešu tamo, pojam huligana nije postojao, nitko nije radio nered, ispričao nam je Ćevan.
Budući da je Černobil bila prva nuklearka u kojoj je bio kaže da nije imao neki posebni strah. Šalimo se i pitamo Ćevana svijetli li u mraku. Odgovara da ne, ali da mu je bilo malo čudno da su se stanovnici Pripjata kupali istoimenoj rijeci koju je opisao sličnoj našoj Korani. Naime, rijeka je korištena za hlađenje reaktora.
Danas Stjepan voli pogledati dokumentarce o Černobilu i nije održao kontakt ni sa kim iz Černobila. Zanimljivo mu je vidjeti kako Pripjat kojim je nekad šetao izgleda nakon svega, a „grad duhova“ privlači sve više posjetitelja. Ćevanu ostaju sjećanja na dogodovštine i priče kojima redovito zabavlja društvo kod Džafera. (kb)

Foto: Dinko Neskusil