Stipe Svjetski, od Svetog Mihovila do Svetog Mihovila

Na kraju iscrpljujućeg radnog tjedna Gradska knjižnica nam je u Noći knjige ponudila pravi eliksir. Stipe Božić (čije ime i ljudima koji nerado čitaju puno govori, a sve kroz poznate nam serijale, kroz GSS) donio je priču koja se sluša bez treptaja.

U svijet imperativnog samopouzdanja i guranja sebe u prvi plan, naš poznati alpinist, pisac, fotograf i redatelj, donio je dašak skromnosti i dopro do svakoga. Teško je sjetiti se tako uvjerljivog i toplog nastupa, potpuno lišenog taštine. 

U nešto više od sat vremena zgusnuo je svoju životnu priču. Ona je bila praćena i slikom i filmom (naravno, filmski je jezik lakši, ono što gledamo samo se uvlači u nas i ostaje),  ali ono što doista oduševljava  spontanost je i skromnost u prikazivanju vlastitog života i postignuća, a svi znamo kakve i kolike je uspjehe ostvario.

Polazeći od vrgoračkog kraja i Svetog Mihovila proveo nas je od djetinjstva i prvog sna o planini pod kojom je odrastao, govoreći o zgroženosti roditelja i sredine nad idejom  da se onamo popne.  Nisu planinarenje, alpinizam i putovanja bili sami po sebi razumljivi kao danas, nisu bili stvar prestiža nego prije stvar čudaštva, ali  i iskrena potreba za izazovom i svladavanjem prirode te bliskim kontaktom s njom. Opisao nam je sve, od odlaska Vlaja u Split, školovanja u gradu koji je bio podozriv prema došljacima, mornarenja na brodovima da bi stekao sredstva za opremu kojom bi se otisnuo u prve avanture, pa sve do danas.

Čuli smo priče o susretima s novim ljudima, upoznavanju novih zemalja i drugih civilizacija, jer put do vrhova planina smatra jednako važnim kao i pobijeđeni vrh. 

„San o Everestu“,  „K2: trijumf i tragedija“ i „Penjačevi zapisi“  knjige su koje su predstavljene, ali umjesto školskog nabrajanja proveo nas je kroz neko drugo vrijeme govoreći o svojim mladim danima, o prijateljima, o ponosu prilikom otvaranja Mediteranskih igara uz najveće sportaše, o vremenu kad alpinistička oprema nije mogla biti nabavljena čim se poželi, a na putu prema Everestu još nisu bili nanizani hoteli  niti su se slijevale  rijeke turista koje mu se žele približiti. Uspješno je prenio doživljaje i izazove planina koje je savladao, gotovo da smo osjetili hladnoću i samoću Antarktike, tako da će i tko nerado čita vjerojatno posegnuti za nekom od njegovih knjiga.

Ne samo da nas je proveo kroz knjige, kroz životnu priču punu izazova i borbe u ostvarenju ciljeva, spomenuo je brojna imena koja su ga pratila i ljude koji su ga obilježili, među kojima slovenski alpinisti Tone Škarja i Viki Grošelj s kojima je sudjelovao u himalajskim ekspedicijama. 

Razmišljajući kako život uzima razmjerno onome što daje, sa zavidnom  pomirenošću s nedaćama koje su ga pratile,  govorio je o  gubitku prijatelja, o gubitku sina, o spašavanju  izgubljenih planinara, solidarnosti  i nevažnosti materijalnog kad je u pitanje doveden ljudski život.

Uz lutanja,  otkrivanja i spoznaje važan je, smatra, i povratak korijenima koje ne smijemo zaboraviti i koje moramo poštovati. Osvrnuo se tako i na Vedrana Mlikotu, drugog Vlaja na Himalaji i njegov doprinos vidljivosti  Zagvozda u kojem je rođen. Kako Mlikota gleda na Zagvozd, tako Božić na Svetog Mihovila.

Prisjetio se  i Mate Šimunovića, vrgoračkog svjetskog putnika i globtrotera iz vremena kad su putovanja bila u povojima, koji nije donio očekivane dolare sa svojih putovanja nego priče. Sve je ostalo manje-više i nevažno, zaključuje Stipe Božić, iza nas ono što ostaje, ionako je samo  priča. A Šimunoviću u počast osnovan je u Vrgorcu i Festival pustolova Mate Svjetski na kojem se jednom godišnje okupljaju pustolovi i putnici.

Dok nam poput zunzara oko ušiju zuje iste i iste napamet naučene fraze o otkrivanju, projektima, užurbanosti, naporima, moranju,  Stipe Božić renesansnim pristupom vlastitim uspjesima i životu jednostavno priča, priča onako kako volite slušati.

Ne  koristeći općepoznate trendovske fraze amazing, spectacular, iz njegovog se izlaganja to sve zapravo osjeti -  i spektakularnost i divota i sjeta i čežnja: ljepota traženja,  borba s prirodom, solidarnost u samotnosti visina,  ljepota tišine, strahovi, samoća i pogled s vrha svijeta.

Kod njega nema velikih, teških riječi, sve se na neki način podrazumijeva, zapanjuje lakoća kojom je sažeo vlastiti život i prolazak kroz sve kontinente.

Putovali smo sat i pol s njim kroz sve spomenute svjetove i udahnuli dio neprocjenjivog.

I reportaže i pisanu riječ smo već imali priliku vidjeti i pročitati, no taj topao, duhovit i zanimljiv način pripovijedanja uživo zaista prikuje za stolac, kao dijete iz nekog drugog vremena koje sluša priče uz kamin ili ognjište.

Vješto balansirajući  između slike i riječi, izbjegavši opasnost upadanja u dosadnu prezentaciju, proveo nas je kroz svoj bogati život sugestivno, tako da smo i sami na tren bili na Everestu, više zahvaljujući riječima nego slikama koje su to pratile. Jer danas se klikom dođe do najfantastičnijih slika, ali ugođaj i doživljaj prenosi pripovjedač. Kao da slušamo Sekelja ili braću Seljan ili barem nekog rođaka pomorca iz vremena prije interneta, koji nam je slao razglednice i pisao i pričao o dalekim zemljama.

Uz lavinu mahom nepotrebnih riječi kojima su inače neprestano izložene ovo je bio pravi melem za uši i buđenje čežnje za daljinama i visinama.

Silva Knežević