"Sport me oblikovao kao čovjeka, kao sportaša, mogu reći da mi je puno pomogao i kasnije u menadžerskom poslu"

Životna priča Daria Smojvera vrlo je zanimljiva, posebno sportski dio. Potiče iz sportske obitelji, pa su se on i mlađa sestra Dariana počeli baviti tenisom. Dario priznaje da je sestra bila uspješnija. Ostvario je solidne rezultate osamdesetih godina kao član sjajne ekipe Teniskog kluba "Željezničar", sada Teniski klub "Karlovac". Završio je Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu. Igrao je neko vrijeme u Njemačkoj, a zatim se tamo posvetio trenerskom poslu. Pod njegovim vodstvom Rumunjka Irina Spirlea postala je sedma igračica na svjetskoj rang listi. I kada je izišao iz aktivnog tenisa nastavio je trenirati i nastupati na natjecanjima novinara tenisača i na veteranskim natjecanjima. Na poslovnom planu postigao je zavidne rezultate kao menadžer, a široj karlovačkoj javnosti poznat je kao direktor Hostela Karlovac u Selcu na čijem je čelu već devet godina. I tu je vezan uz sport, jer se u Hostelu Karlovac održava niz sportskih kampova, a na pripreme dolaze brojni klubovi. Započeo je s projektom izgradnje sportske dvorane na prostoru hostela, a u tijeku je ishođenje dozvola. Uz sve to, još uvijek igra tenis, ima planove za odlazak na natjecanja veterana. Razgovarali smo s Dariom Smojverom o njegovoj sportskoj karijeri i čvrstoj vezi sa sportom.

Dario, cijeli si život si u sportu, tenis je tvoj sport, kako je počelo, kako si se počeo baviti sportom, je li bilo presudno što si iz sportske obitelji?

-Uvijek je malo nezgodno pričati o sebi, uvijek to bolje zvuči kada to kažu drugi, jer zvuči malo objektivnije, ne toliko subjektivno, kao kada morate sami nešto reći o sebi. Ono što je moj pokojni otac Frane Smojver znao reći, sasvim normalno je da smo sestra i ja sportaši, jer dolazimo iz sportske obitelji. Moj otac stvorio je generacije mladih sportaša, tu su i dvojica mojih barba, barba Mitila i barba Rančo. Mi Dalmatinci volimo reći barbe, jer su oni oženili sestre od moje mame, svi su bili DIF-ovci, sada se to kaže KIF-ovci i mislim da su odgojili generacije sjajnih sportaša u Karlovcu. Samim time nije bilo drugog izbora nego da ja krenem tim putem, naravno i moja sestra Dariana. U početku je to bio težak i trnovit put, ali zapravo me sport oblikovao kao čovjeka, kao sportaša, mogu reći da mi je puno pomogao i kasnije u menadžerskom poslu.

Tko je bio bolji u tenisu, tko je postigao bolje rezultate, sestra ili ti?

-Sestra, ona je imala daleko bolje rezultate, Dariana je bila druga u Europi do dvanaest godina. Stariji Karlovčani sjetit će se i mog oca Frane Smojvera, tada su postojala reprezentacije grada, mislim da nije bilo sporta u kojem nije nastupao. Nakon toga bio je nogometni sudac, dogurao je do Druge lige, bio je savezni košarkaški sudac, atletski sudac, nema gdje ga nije bilo, stvorio je generacije dobrih sportaša. Moja sestre bila je bolja sportašica od mene po rezultatima, ona je nastupila u svim reprezentativnim vrstama bivše države, skupila više od trideset nastupa. Bila je druga do šesnaest godina u bivšoj državi, četvrta do osamnaest godina i osma seniorka i sve to do šesnaest godina, dakle, jedna zaista lijepa karijera. Nekome Bog da talent, nekome radišnost, ja sam onaj kome je Bog dao radišnost.

Tvoja sestra igrala je u bivšoj državi u vrijeme Monike Seleš, igrale su zajedno i u paru, dobro su surađivale, kako je to bilo?

-Da, Monika Seleš bila je čest gost kod nas, spavala je više desetaka puta kod nas. Tako je to prije bilo, nije se imalo previše, tenis je i onda bio skup sport, onda bi neki sportaši spavali kod vas, a vi kod njih. Od mojih rezultata, ja sam bio zapažen junior, bio sam šesnaesti do 16 godina u bivšoj državi, bio sam tri puta prvak srednje Hrvatske. Zapravo, što se tiče rezultata najviše sam se afirmirao u ligaškom natjecanju, to mi je nekako najviše odgovaralo. Kada smo mi kao Teniski klub "Željezničar" prelazili iz ranga u rang, recimo, vrlo dobar sam bio u tadašnjoj Hrvatskoj ligi, pa smo ušli u Drugu ligu, tu će ostati zapisana zlatnim slovima prva drugoligaška pobjeda, koju sam upravo ja ostvario. Tada u toj sezoni imao sam jedan ili dva poraza, igrali smo mislim dvije, tri godine u tom rangu. Bila je to sjajna generacija, Gudelj, Hoppe, Žuvela, Gačić, Sušanj, Švegar, puno je bilo dobrih igrača kada smo ušli u Prvu ligu, zapravo smo jedini imali svoje igrače. Tu sam se ustalio, igrao sam četvrtu, petu ploču, ovisno, to je uvijek bio siguran bod. Tu je zapravo počela moja karijera, koja se nastavlja kroz upis na Fakultet za fizičku kulturu i nakon toga odlazak u Njemačku, gdje sam ja brzo shvatio da razina tenisa koju ja imam je lijepa, dobra, ali to je za pobijediti 600. igrača na svjetskog rang listi, ne više od toga, ali od toga se ne može živjeti, onda sam se brzo prebacio u trenerski poziv. U Njemačku sad došao preko našeg Vlade Štencla, rukometnog čarobnjaka, koji je s bivšom državom osvojio naslov olimpijskog pobjednika u Münchenu 1972. godine, a sa Zapadnom Njemačkom 1978. godine u Danskoj naslov svjetskog prvaka. Bio je trener njemačkih prvoligaških momčadi, on mi je znatno pomogao i dalje sam se školovao. Vrlo brzo sam postao trener s A licencom, imao sam najviše njemačke licence, zapravo sam postao trener Njemačkog teniskog saveza. Zatim sam se kroz jednu priču prebacio na jug Njemačke, tu sam imao svoju školu tenisa, klub je imao 800 članova, a škola tenisa imala je šesnaest ekipa. Ženska ekipa borila se za ulazak u Bundesligu, mi smo igrali Treću ligu, tu je Dinko Gudelj ostvario strašne rezultate, još su igrali Mladen Sušanj, Boro Celinšćak, Alen Galić, Ivona Horvat, puno je bilo naših igrača, koje sam rado ugostio. To je bilo sve do jednog trenutka kada je na pripreme došla tada još nepoznata 183. igračica svijeta Rumunjka Irina Spirlea. Prijatelj od njezinog tate radio je na bazenima u sportskom kompleksu, svi smo se družili, on je rekao da ona traži sparing partnera i ja sam počeo s njom igrati, pa smo onda Dinko i ja s njom sparingirali i polako sam je počeo trenirati. Uglavnom u te dvije godine zajedničke suradnje Irina Spirlea došla je do sedmog mjesta svjetske rang liste. Ja sam se dosta povezao s fakultetom u Erlangenu s profesorom doktorom Hubertom Schneiderom, dolazili smo i držali predavanja na našem fakultetu, isto tako i u Erlangenu, došli smo i do Kölna. Uglavnom, to je bila lijepa teniska priča, obično tako bude, stvorite bolje i lakše ime u inozemstvu, nego doma, no mislim da je to priča koju su prošli mnogi sportaši. Ono što je možda specifično, kada ste me pitali tko je bolji sestra ili ja, nisam ni danas prvi u kući, imam zeta, on je sjajan nogometni vratar, sada nastupa za poljski klub Motor Lublin. Bio je hrvatski reprezentativac U17, U19 i U21 zajedno s Livakovićem, put ga je odnio preko Latvije, Azerbejdžana do Poljske. Sjajan golman koji je bio i u "Zrinjskom" iz Mostara, sada je dobio predpoziv od reprezentacije Bosne i Hercegovine, pošto ima dvojno državljanstvo. Tako da me zezaju da još nisam glavni u kući i da to neću ni ostvariti.

Nastavio si se natjecati u veteranskoj konkurenciji, imao si dobre rezultate, kako ide među veteranima?

-U veteranskim vodama bilo je nešto lakše, makar tu ima puno dobrih igrača, manje onih koji su igrali dok smo bili klinci, te manje susrećem, ali dečki koji su se prebacili iz nekih drugih sportova otkrili su ljubav prema tenisu i zapravo treniraju jako puno. Mi kao stariji smatramo da ne treba trenirati kao prije, makar Dinko i ja ne spadamo u tu kategoriju, mi možda nismo najbolji primjer, mi i dalje jako treniramo i vrlo žustro. Jednostavno počeli su se igrati ti turniri, počeli su me privlačiti međunarodni turniri, da vidim gdje sam, što sam. Moram ponovno spomenuti svog prijatelja Dinka Gudelja, koji je 2013. godine bio prvi igrač svijeta, ne smijem nikako zaboraviti i Zdenka Hoppea, legendu karlovačkog tenisa, koji je te i iduće godine bio treći na svijetu, ja sam najbolji plasman imao 32. mjesto na svijetu. S time da moram pojasniti, nije to tako jednostavno, to su službeni međunarodni ITF turniri, morate doći na rang listu, morate odigrati najmanje četiri turnira da bi vam se uopće bodovali. Mi smo uglavnom igrali četiri turnira, jer za više nismo imali niti vremena, niti novaca, onda bi se ti turniri bodovali, ali teško je pogoditi da baš ta četiri turnira odigrate najbolje. Osim toga dolaze najbolji igrači iz cijelog svijeta, igrači koji su na prvim mjestima ran liste obično su dobro situirani bivši igrači i onda idu i odigraju petnaest, dvadeset turnira. Siguran sam da i ja mogu odigrati deset turnira zaredom da bih bio među deset na svijetu.

Da, drago mi je da je Zdenko Hoppe tako dobar i među veteranima, mi smo bili ista generacija u klubu, ponosan sam na njega, koliko znaš o tim generacijama prije tebe?

-Sjećam se, i ti si bio u toj generaciji, ima slika u klubu. Sjećam se i pokojnog Žore, on je bio sjajan igrač s dobrim servisom, bio je tu i Boris Žanić, dosta tih igrača se raselilo po svijetu. Ne smijem zaboraviti Zdravka Švegara do dvanaest godina, bio je na zadnjoj stranici ZOV-a, to je tada bio najpopularniji tjednik u bivšoj državi. Tada su igrale i Nevena Bijelić, Ninka Paunović, ja govorim o starijoj generaciji. Od moje generacije ostao sam samo ja, bilo ih je dosta, bio je jedan tako dobar igrač Dražen Špehar, ti ga osobno poznaš, kasnije se razvio u dobrog gitaristu, sada živi u Kanadi, imao je dobre rezultate do dvanaest godina. Nakon toga došao je trener Damir Abaffy, koji je napravio čudo, stvorio je generaciju Gudelja, Sušnja, Žuvele, moje sestre, do pokojnog Vlade Severa, koji je po mojoj procjeni igrao najbolji tenis, bio je tri put prvak Hrvatske. Mislim da smo imali puno dobrih igrača, da smo ispisivali povijest, nas su zvali zlatna generacija, svi smo rođeni u Karlovcu, igrali smo Prvu ligu, svi smo osim jednog završili fakultete, magistrirali i doktorirali, jedna lijepa kombinacija sporta, znanja i umijeća. Pokušali smo svi nekako to umijeće, upornost, ustrajnost i disciplinu, što smo dobili kroz sport primijeniti dalje u školovanju i poslu. Mislim da su naši roditelji i klub napravili dobar posao.

Kada si u Karlovcu dođeš u Teniski klub "Karlovac", odradiš kakav trening i odigraš koji meč, jesi li zadovoljan sa stanjem u klub?

-Da, rado dođem i odigram koji meč. Moram pohvaliti Davora Dupljaka, imam poseban odnos s njim, slali smo ga i u Ameriku, poslije smo više puta poslovno surađivali i sada smo poslovno vezani. Uistinu su sjajno posložili Teniski klub "Karlova", klub je organizacijski zapravo u zadnjih par godina izrastao u pravi klub, vidim da su dobro postavili bazu, imaju nekoliko dobrih trenera koji obećavaju, još ako se malo pojačaju. Mislim da su sada u sredini piramide i da dođu na vrh piramide morat će malo dodati gas. Čestitke Davoru Dupljaku, a prije svega i vrlo dobrom predsjedniku kluba Robertu Crevaru, kojeg ne smijemo zaboraviti. Naravno, ja volim to reći i uvijek ću to reći, tu je i naš dragi Nikola Hanžel, koji svesrdno pomaže i da nije njega pitanje je kako bi se neke stvari razvijale. To su takvi ljudi, takvog profila i takva suradnja potrebna je svim klubovima.

Još uvijek si prisutan u sportskom novinarstvu, kakve su sada aktivnosti?

-Osim što je moja obitelj bila sportska obitelj bila je i novinarska, pa sam i ja dugo u novinarstvu. U zadnjih nekoliko godina dosta sam aktivan i na televiziji, kažu da dosta stručno analiziram i prenosim te teniske mečeve, pa i od Saveza i od televizije dobivam sve češće pozive, dobio sam ponudu od još jedne televizije, ali ja sam se uglavnom zaustavio na tom dijelu. Već su tu i neke godine iskustva i ovo što radim želim raditi iz ljubavi i zadovoljstva.

Tomislav Poljak ponikao je u Teniskom klub "Karlovac", a sada je direktor ATP turnira u Umagu, odlično se snašao, kakvo je tvoje mišljenje?

-Naravno, Tomislav radi sjajan posao i sam je bio odličan igrač, sada je pokazao i nešto više, to je puno teže i svaka mu čast za sve što je ostvario. Moj osobni dojam, uvijek sam tu subjektivan, jako navijam za Tomicu, mislim da je strašno podigao turnir u Umagu. Vidi se da kuži tenis, da zna i da razumije dosta, u kontaktu je s klubom i pomaže koliko može. Mislim da je to bio jedan sretan i potreban prijelaz.

Hostel Karlovac u Selcu poznat je po sportskim kampovima i pripremama sportaša, jesu li sport i hostel posebno vezani?

-Mi u sportu, koji jesmo, volimo reći da je uvijek dobro da u momčadi imaš nekog jakog individualca, ali zapravo momčad je jaka koliko je jaka sama momčad i njena najslabija karika. Itekako je važno da ja iz sebe imam jaku ekipu, ja imam tu kolegicu Margitu Hreljac, nakon nje tu je i Petra Kučan Valković, mi uistinu mislimo da smo u zadnjih nekoliko godina napravili dobar posao. Isto tako treba biti pošten i reći da smo dosta toga mi i naslijedili. S druge strane mislim da smo se dobro nadogradili, da smo to podignuli na znatno višu razinu, ne samo glede smještaja i prehrane, nego i samih sportskih kapaciteta. Zapravo, osobni doživljaj je da smo mi jedna odlična baza za pripreme, bile to zimske, bile ljetne, to dokazuju brojni kampovi. Dvadeset godina je već gimnastički kamp, pa rukometni kamp, tu je i judo kamp, koji će ove godine biti po šesnaesti put, međunarodni je, a dolazi 800 sudionika iz 26 zemalja, više od 130 seniorskih reprezentativaca. Imamo i taekwondo kamp, a tu su i neki manji kampovi, dolaze i plesne grupe. Uistinu mislim da smo uspjeli pronaći jedan dobar način, dobru formulu, nadogradili se, naravno, uz poboljšane uvjete, danas sve mora biti bolje, drugačije, mi na tragu toga držimo da radimo dobar posao. Pokazatelji, kada govorimo o stvarnim statistikama i brojkama, govore nama u korist. Rado nam dolaze sportaši, primarno je nama najvažnije da su nam ovdje Karlovčani i to će uvijek tako biti i tako će ostati, jer to je bit našeg postojanja. Ne smijemo zaboraviti tenisače, koji dva do tri puta godišnje rade kamp, tu su nogometaši "Ilovca" i "Karlovca 1919", pomažu nam braća Vrbanić iz "Ilovca" i Neven Šprajcer iz Hrvatskog nogometnog saveza, koji ima uvijek razumijevanja i uvijek nešto napravimo što treba, a što je u svrhu podizanja kvalitete i omogućavanja još boljih uvjeta. Mislim da je Hostel Karlovac pravo mjesto za sportaše.

Započeo si jedan vrijedan projekt, a to je izgradnja sportske dvorane u sklopu Hostela Karlovac, kako to ide?

-Mi smo napravili prve korake, mi, mislim na Grad Karlovac, koji je vlasnik Hostela Karlovac, napravljena je javna nabava, na toj javnoj nabavi pobijedio je ponuditelj iz Osijeka. Projekt je dosta simpatičan, ja bi napravio male preinake, zbog mogućnosti događanja košarkaških kampova. Nedavno su bili kod nas Davor Pejčinović i Danko Cetinjanin i rekli su da bi vrlo rado napravili kod nas regionalni centar za pripreme košarkaša. Davor Pejčinović puno je napravio u 3x3 košarci, ideja je da dopremimo jednu platformu, ako dobijemo dozvolu od Grada Crikvenice, postavimo je na naše kupalište i zapravo na moru napravimo turnir, mislim da bi to bila sportska i turistička atrakcija. Ideja je puno. Što se tiče same dvorane, mi smo još prije dvije godine predali građevinsku dozvolu, nešto je zapelo oko pravno-imovinskih stvari, nadamo se da će se to riješiti, uvjetovali su nas s dosta parkirnih mjesta i zapravo sada tražimo rješenje kako odgovoriti na te zahtjeve ili možda orijentirati se prema jednom drugom rješenju. U međuvremenu tu smo napravili još jedno novo igralište s antistres podlogom, uložili smo 25.000 eura, igralište je stalno puno. Svi naši sportski kapaciteti su stalno popunjeni i to dokazuje da smo do sada dobro razmišljali. Inače, u turizmu je jako teško.