Prvi Karlovački

“Spikeri su snimili najave za želje slušatelja, a tehničar je morao ostati da to pusti u eter, nekada je to trajalo i cijelu noć”

Autor: Branko Obradović

13.08.2022

Karlovac

Razgovor povodom 60. rođendana Radio Karlovca: Slobodan Todorović

Slobodan Todorović počeo je surađivati s Radio Karlovcem krajem 1971. godine, ostao je sedam godina, od 1974. godine do 1978. godine bio je u radnom odnosu. Došao je kao radioamater, jer je tada bila čvrsta suradnja između Radiokluba Karlovac i Radio Karlovca. Todor, kako su ga svi popularno zvali, s puno žara i volje radio je posao tehničara. Posebno se iz tog vremena sjeća emisije Po željama slušatelja, kada je znao raditi i cijelu noć. Todor je bio oduševljen novim prostorom Hrvatskog radio Karlovca i novom tehnikom, ali je kazao da su u njegovo vrijeme bili solidno opremljeni, bili su to tada gramofoni i magnetofoni. Iako već godinama živi u Zagrebu, puno toga veže ga uz Karlovac. Razgovarali smo sa Slobodanom Todorovićem o vremenu kada je bio dio ekipe Radio Karlovca, o tadašnjim uvjetima rada, o emisijama i o mnogo čemu drugom.

Kako si došao na Radio Karlovac?

-Radio Karlovac bio je dosta povezan s Radioklubom Karlovac, odnosno s radioamaterima. Ja sam bio u to doba član Radiokluba Karlovac, a tada se pripremao manevar Sloboda 71. Radio Karlovac je trebao ljude koji će pomoći u tom projektu, jer je to bila velika akcija, kada se zapravo redakcija selila, to je bilo kod Krstinje, sjećam se. Angažirali su nas nekoliko radioamatera i tako je počela moja suradnja s Radio Karlovcem. Krajem 1971. godine počeo sam honorarno svakodnevno surađivati s Radio Karlovcem i to je potrajalo otprilike nešto više od dvije godine i onda sam primljen u stalni radni odnos. To je bilo moje prvo radno mjesto na kojem sam radio. Mislim da je to bilo 1. lipnja 1974. godine.  

Nisi dugo ostao u radnom odnosu u Radio Karlovcu, što se dogodilo?

-Ostao sam do kraja 1977. ili do početka 1978. godine. S time da sam 1976. na 1977. godinu bio na odsluženju vojnog roka, bio sam odsutan više od godinu dana. Kada sam se vratio iz vojske još sam neko vrijeme radio, a onda sam prešao na drugi posao, koji nije bio vezan za ovakvu vrstu posla, mada je opet na neki način bio vezan s radio valovima. Bio sam načelnik veze u Općinskom štabu teritorijalne obrane, koji je bio tu u gradu.

Kakve su uspomene ostale na rad u Radio Karlovcu?

-Da, ostalo je puno uspomena, uglavnom su lijepe, nemam nikakvih ružnih uspomena. Bili smo mladi svi skupa, puno mlađi nego sada. Ja sam tek deset godina stariji od Radio Karlovca. U vrijeme kada sam počeo surađivati, Radio Karlovac je već postojao deset godina postojao kao ustanova. Bio sam vezan uz Radioklub Karlovac i samo sam nastavio ovdje raditi na neki način neke stvari koje su povezane s radio tehnikom, a bile su prisutne na Radio Karlovcu i tako se to širilo. Imao sam puno susreta s novinarima i s glazbenicima, tako da imam lijepe uspomene iz tog vremena.

Tada je Radio Karlovac bio u dvorištu sadašnje zgrade Karlovačke županije, kakvi su bili uvjeti za rad?

-Kada usporedim uvjete, koje sada imate, prvi put sam ovdje, mogu se samo diviti uvjetima koji su danas, iako su i ono bili bolji uvjeti nego što je Radio Karlovac imao prije toga, ali se ne mogu usporediti s ovim sada ovdje. To je bio puno skučeniji prostor, tehnika je bila analogna, tu su bili gramofoni i magnetofoni, imali smo diskoteku koja je imala više od tisuću ploča. Imali smo jedan mali dio u tom prostoru, gdje smo mogli raditi neke montaže, kada su se novinari vratili s terena. Onda smo imali ono što je uobičajeno, to je režija, gdje je bila tehnika i naravno, kroz staklo smo pratili spikere. Studio je bio mali, ali to je bilo tako. U tim uvjetima Radio Karlovac je normalno funkcionirao, trudili smo se, jer svi smo bili mladi i puni entuzijazma da doprinesemo da to sve funkcionira.

Koliko je tada dnevno trajao program Radio Karlovca?

-Tada je program počinjao u 13 sati i 30 minuta i završavao u 18 sati. Naravno, bilo je važno da program krene svaki put na vrijeme, sve je bilo uživo, rijetko je bilo da je nešto bilo snimljeno pa se pustilo. Trebalo je ranije aktivirati odašiljač, koji je bio kod škole na Švarči. On je morao biti u pogonu, kada krene program u 13 sati i 30 minuta. Dogodilo bi se da je nestalo struje, pa se moralo ići na brzinu na Švarču da ga se pusti u pogon i da se može program nastaviti, to nije bilo često, ali događalo se. Na Martinščaku se radilo onda kada je došao FM, nedugo nakon toga ja sam prestao raditi na Radio Karlovcu.

Kakva je ustvari bila tada tehnika u režiji?

-To je bilo sve analogno, to nije bila prva riječ tehnike u to doba, jer nije nikada nije bilo dosta novaca u gradskoj upravi, ali je tehnika bila solidna, poluprofesionalne kvalitete. U ono doba, mi smo s tom tehnikom izvodili stvari, koje su radili profesionalci s puno boljom tehnikom.

Tada je Radio Karlovac organizirao Vagu, ima anegdota iz tog vremena, da si ti uvijek bio dežuran u režiji kada je bila Vaga. Kako je to bilo? 

-Netko je morao biti u režiji, da, dosta sam radio. Tada smo imali skoro svakodnevno emisiju “Po željama slušatelja”, a želje su znale trajati i cijelu noć. Ako bi to bilo dugo, onda smo snimili najave, spikeri su to snimili, a tehničar je morao ostati da to pusti u eter, obično sam to bio ja. To je trajalo, znali su mi doći prijatelji da mi skrate vrijeme, jer se puštala najava i tražena pjesma. Tehnologija je bila takva da smo mi tijekom dana dobili popis želja, da bi se moglo emitirati. Nekada je bilo teško pronaći pjesmu koju treba pustiti, jer ljudi nisu znali naslov pjesme, već samo dio teksta. Vrlo često sam potrošio dosta vremena da bih našao traženu pjesmu. Pjevušio sam refren i na kraju sam odgonetnuo o kojoj se pjesmi radi. Tada sam znao po evidencijskom broju veći broj ploča po kojem su bile zavedene u fonoteci.

Koliko je tada značilo raditi na Radio Karlovcu?

-Ja nisam bio vidljiv, jedino kada smo nešto radili vani. Imali smo puno suradnika, čak su i neke moje školske kolege surađivale. Željko Lardšnajder vodio je u to vrijeme “Ritam mladih”, Dugo godina je to radio, bila je to omiljena emisija. Omladinska emisija išla je nedjeljom, nakon “Ritma mladih”. Za tu smo emisije znali ići na teren i snimati priloge. Pokojni Marijan Dukovčić bio je urednik te emisije u to doba, jedan od voditelja bio je Ljubomir Pauzin. Susreta s ljudima je bilo, ljudi bi se sjetili mog imena i prezimena, jer su na kraju svakog Dnevnika spikeri govorili i tko je bio tehničko vodstvo emisije.

Kako je došlo do toga da si promijenio posao i otišao s Radio Karlovca?

-Bilo je nešto bolje, ali je bilo drugačije, što je meni bilo važno. Ja sam ukupno bio na Radio Karlovcu sedam godina, što kao suradnik, što u stalnom radnom odnosu i zaželio sam neku promjenu, nešto drugo. Moram priznati da sam imao sreće u životu, da sam nekoliko puta radio neke stvari, koje nisu bile nastavak nečega, nego sasvim nešto drugo. Tada su govorili da bi trebalo mijenjati posao nakon sedam, osam godina, pa sam ja tako i činio. Poznajem ljude koji su svih četrdeset godina odradili na jednom mjestu.  

Ostao si u kontaktu s nekim ljudima s Radio Karlovca, posebno s Ivicom Sertićem. Kakvi su ti kontakti?

-Ti kontakti nisu baš u dnevnom ritmu, ali smo ostali u kontaktu. Nažalost, viđali smo se češće na nekim sprovodima, ljudi koje smo poznavali, nego na neki drugi način. Nažalost, to je tako. Već smo izgubili, neke naše zajedničke poznanike i suradnike na Radio Karlovcu. Da, s Icom sam u kontaktu. On mi je i rekao za obljetnicu i da bi bilo dobro da povodom 60 godina Radio Karlovca dođem ovdje.

Živiš u Zagrebu, koliko često dođeš u Karlovac?

-Da dugo već živim u Zagrebu, u mirovini sam sada već pet godina i veliki dio godine, pogotovo sada u ljetnoj sezoni provodim u Malinskoj na otoku Krku. Tamo imam jedan mali apartman. Kako sam u Karlovcu odrastao uz četiri rijeke, a u Zagrebu živim relativno blizu Jaruna, moj prvi stan u Zagrebu bio je još bliže Jarunu, stalno sam vezan uz vodu, sada je to more.

Sjetiš li se kada Radio Karlovca i svog djelovanja, kakva su ta sjećanja?

-Znam povremeno popratiti neke aktivnosti u Karlovcu. Moja sestra živi u Karlovcu, tu su mi i školske kolege, tu mi je kum, imam ja kontakt s Karlovcem. S Radio Karlovcem baš i ne, nešto preko Sertića. Čuo sam da ste se preselili u novi prostor, sada sam se i sam uvjerio, drago mi je da je Radio Karlovac jako napredovao, žao mi je da nije možda i neka televizija napravila.

Radio Karlovac bio je jedna od prvih radio postaja u Hrvatskoj, ali i u bivšoj državi. Koliko se tada radilo u odnosu na druge radio postaje?

-Da, bili smo među prvim radio postajama u bivšoj državi. Mi smo odrađivali neke stvari, koje su za tako mali radio bile nezamislive. Mi smo radili neke emisije, koje su se emitirale na drugim lokalnim radio postajama. To je nešto što je išlo preko Arene, to se snimalo kod nas, dolazili su spikeri iz Zagreba, sjećam se da je redovno dolazio Ljubo Jelčić, on je bio jedan od spikera. U organizaciji Arene bila je ta emisija, ona se emitirala diljem Hrvatske i izvan Hrvatske. Mi smo sve morali napraviti, mi smo snimili i umnožili emisiju, jer to nije bilo kao danas da se može slati u digitalnom obliku, pa skinuti. Moralo se lijepo zapakirati, pa nositi na poštu. Bio je kratak rok u kojem se moralo sve to odraditi, ponovit ću, da je to bila analogna tehnika.

Radio Karlovac je mnogim karlovačkim glazbenicima omogućio da se čuju u eteru. Kakva je bila ta suradnja?

-Ico Sertić je surađivao s puno glazbenika iz Karlovca i okolice. Mnoge te izvođače puštali smo u našem programu i ustvari smo ih lansirali, pomogli im da se čuje za njih. Jedna od tih grupa je Peta rijeka, tamo je pjevao moj školski kolega Darko Domijan. Mi smo išli zajedno u osnovnu školu. Upoznao sam i druge grupe, ali one danas više ne postoje. Čini mi se da su Elektroni svirali u ovom prostoru, Jurica Grosinger i ekipa. Željko Lardšnajder Lari bio je pun entuzijazma i na dovitljive načine se snalazio i dolazio do gramofonskih ploča, da ih može plasirati i da mi budemo prvi koji ih emitiramo.

Kako je sa zdravljem?

-Uglavnom je u redu, već sam rekao da sam stariji od Radio Karlovca, ali kako da kažem, slično kao Ico Sertić i Edita Gojak, valjda su to te generacije, mi smo uvijek puni znatiželje, stalno smo u nekom pokretu. Želimo nešto saznati, nešto napraviti, pa tako i ja, nadam se da će se to i nastaviti. Radio Karlovac prirastao mi je srcu i bile su to lijepe godine koje sam tu proveo.