"Sjećanje na te dane je neprolazno, ponosan sam što sam bio dio priče Radio Karlovca"

Uz zaposlenike svoj doprinos razvoju Radio Karlovca dali su i brojni suradnici. U šezdeset godina djelovanja mnogi su sudjelovali u radu i ostavili svoj trag. Radio Karlovac često je radio audicije za spikere, tako je jedna održana 1966. godine kada je studio bio u Šebetićevoj ulici. Na tu audiciju javio se i Stjepan Brajdić i bio primljen; proveo je u Radio Karlovcu šest godina, a morao je prekinuti suradnju zbog poslovnih i obiteljskih obaveza. Brajdić je kasnije bio direktor karlovačke tvrtke Kontex. Razgovarali smo sa gospodinom Brajdićem o danima provedenim u Radio Karlovcu, o spikerskom radu, o suradnji s djelatnicima i o vođenju tada popularne priredbe Vaga.

• Kada ste došli surađivati u Radio Karlovac dobili ste nadimak Crni Stiv, kako je došlo do toga?

-Da, to je bila zanimljiva epizoda. To je bilo otprilike ovako… tamo negdje sredinom šezdesetih godina bio je javni poziv Radio Karlovca na audiciju i tu se javio priličan broj zainteresiranih, jedno desetak kandidata iz Karlovca i šire okolice. To su uglavnom bili studenti i srednjoškolci, tako da nisam puno razmišljao, već ranije znajući za djelatnost i postojanje Radio Karlovca, razmišljao sam o radiju kao mediju. Osjećajući da tu ima nešto vrlo zanimljivo, odlučio sam se prijaviti i tako sam stigao na tu audiciju koja je bila održana u studiju u Šebetićevoj ulici, to je bio prilično uhodani studio. Pred izvjesnom tročlanom komisijom poveo se razgovor u smjeru - zašto baš to hoćeš, zašto si se prijavio, otkuda i kako. Od nas desetak bili smo izabrani troje, među muškima glasovima tu je bio Stjepan Puškar i moja malenkost, dakle dva Stjepana su prošla na toj audiciji i prošla je gospodična Nevenka Matešić. Tako smo krenuli u posao spikiranja, Stjepan Puškar je bio plavokosi dečko, vrlo spontan, a nosio je i jednu dobru kvalitetu, bio je briljantan student, studirao je pedagogiju, Međutim, on je bio plavokosi dečko, a ja sam bio u ono vrijeme drugačiji nego danas, tamniji. Jasna stvar da osoblje s kojim svakodnevno surađujete mora u dnevnoj komunikaciji ili pozivu imati neku mogućnost razlikovanja da ne nastane kakav nesporazum ili gužva. Naravno, tada smo dobili nadimke, Crni Stiv sam bio ja, a Stjepan Puškar - Bijeli Stiv i tako su nas razlikovali, a bilo je pravo obojici. Važno nam je bilo da smo u tome jako uživali i Beli Stiv i Crni Stiv, a i Nevenka Matešić sjajno se, zapravo briljantno nosila s poslom spikerice. Tako smo nas troje tada pojačali ekipu Radio Karlovca i moram reći da nam je dobro išlo.

• Koliko dugo je trajala vaša radijska karijera, počeli ste 1966. godine?

-Pa, trajalo je jedno šest, sedam godina, sve dok nisam došao do jednog nazovimo ga životnog križanja, gdje sam kao diplomirani inženjer tehnologije morao u Kontexu putovati po svijetu, uvoditi nove tehnologije i tako, a to je bilo automatski povezano s izbivanjima, koja ovakav spikerski posao ne bi mogao s lakoćom podnositi, to bi stvaralo izvjesni poremećaj. Znamo što je radio, okrenuti smo prema slušateljima, to mora biti neka nepogrešiva instanca, dakle što više egzaktna, što više i što jasnije poruke slati slušateljima. Toga sam bio svjestan pa sam najavio svoj odlazak, jer sam se opredijelio za posao u struci, u industriji, za to sam se i školovao. S druge strane i obiteljske okolnosti su se promijenile, stvorio sam obitelj, došao je mladi naraštaj, s njima se treba baviti u nekom većem obimu. Tu se zatvara onda jedan krug gdje više ne možeš baš biti u svakom trenutku na raspolaganju, a s obzirom na zahtjevnosti takvog posla kao što je spikerski posao, morao sam se odrediti samo za posao u struci. Naravno da mi je bilo žao otići s Radio Karlovca, ali to je život.

• U to vrijeme dok ste radili na Radio Karlovcu koliko ste radili tjedno, koliki je bio tempo Vašeg rada?

-Mi smo napravili određeni raspored, koliko je to ustvari bilo moguće. I bilo je obavezno da radiš subotom i nedjeljom, a u tjednu je bilo dosta dogovaranja i to uspješnog dogovaranja. Kad je netko dao riječ da će od toga sata u danu biti na raspolaganju, on je to odradio, tako da nije na tom planu bilo nejasnoća ili nekih problema.

• Jeste li radili samo dok je studio bio u Šebetićevoj ili i kasnije nakon preseljenja 1971. godine u Mihovilićevu ulicu, danas Vranicanijeva ulica?

-Bio sam i kasnije kad se studio preselio, ne dugo ali sam bio i neko vrijeme nakon preseljenja u novi studio. Da, još sam neko vrijeme surađivao s Radio Karlovcem. Bilo je lijepo raditi u novom studiju, no tada je došao rastanak.

• Kakvi su Vaši dojmovi, koliko Vam je ustvari značilo to razdoblje koje se proveli na Radio Karlovcu?

-Sjećanje na te dane mi je neprolazno, ne bih želio da ispadne to neskromno od moje strane, ali ponosan sam što sam bio dio priče Radio Karlovca. Ja sam doživio Radio Karlovac kao jedan cirkulacijski sustav nužan gradu za njegovo funkcioniranje i život i ne samo gradu nego svim stanovnicima, svim ljudima, jer sam mislio da u tom prostoru postoji puno manjkavosti baš glede informiranja. Osim toga nekako mi je imponiralo da ljudi žele čuti naš program i puno su tražili Radio Karlovac i slušali. Ta slušanost se širila čak do mojih roditelja, koji su živjeli dosta daleko od Karlovca, ali tamo se na Plitvicama čuo Radio Karlovac. Pa onda kad bih vikendima uspio skoknuti malo doma, onda mi je bilo drago kad sam čuo da me i ondje slušaju.

• Po Vama - koliki je značaj svih tih godina Radio Karlovca za grad a i šire?

-Znate, nastanak Radio Karlovca je za mene bio jedan fenomenalan događaj, jedno ushićenje, ja sam smatrao da će grad Karlovac time biti posebno obogaćen, iako sam Karlovac smatrao i ranije bogatom sredinom po kulturnim i mnogobrojnim drugim pa i najsuvremenijim gibanjima grada, jer je tada već bio na visokom stupnju razvijenosti s razvijenom industrijom i zapošljavanjem mnogobrojnog okolnog stanovništva. Činilo mi se da će upravo pojava jednog takvog medija kao što je lokalna radijska postaja Radio Karlovac biti značajno obogaćivanje te sredine. Ja sam još kao učenik osnovne škole i kao srednjoškolac Karlovac smatrao velikim hrvatskim centrom, pa i povijesno gledano on je to bio. Karlovac je bio veliki grad, u to vrijeme je bio peti grad po veličini u Hrvatskoj, danas je deveti ili jedanaesti, ali industrijski na prvom mjestu, čak glede industrijske razvijenosti bio je ispred Zagreba kad stavimo u odnos broj stanovnika na količinu industrijskih kapaciteta i industrijskog zapošljavanja, onda dobijemo taj koeficijent industrijske razvijenosti. Tu je Karlovac bio broj jedan i ja sam smatrao da tom gradu treba baš jedan takav divan radio s tako velikim i briljantnim entuzijastima kao što su Ico Sertić i Edita Gojak, koji su dali nemjerljivi doprinos nastanku radija. a i njegovu razvoju i dali su mu naprosto odrednice i za budući razvoj. Ja bih rekao da su njih dvoje bili ne samo zaljubljenici i entuzijasti u tom poslu, nego da su zapravo bili odlični vizionari nečega što bi Karlovac sutra trebao biti.

• Uz to što ste bili spiker, vodili ste i priredbu Vaga koju je tada organizirao Radio Karlovac. Kakva su sjećanja?

-Da, vodio sam prvu Vagu. To je bio jedan divan projekt čiji autori smo bili svi pomalo, ali u najvećoj mjeri i onako iz korijena autor je bila Edita Gojak, ona je naprosto napravila cjeloviti scenariji tog događaja, ona je to baš htjela, svi smo to htjeli, zato smo i djelovali kao jedno jedinstveno tijelo, tim, ekipa i dali sve od sebe da uspije ta prva Vaga. To nam je bio prioritet, morali smo zabilježiti neki uspjeh  s tom priredbom, to nam je bilo vrlo važno i mislim da smo u tome i uspjeli s obzirom na komentare koji su iza toga stizali. Još veća potvrda bila je da je Vaga održana i sljedeće godine, priredba je nastavljena i zaradila je ispravno i objektivno jedan kontinuitet, a uvijek je teško postići kontinuitet u nečemu, a Vaga je to postigla. Zašto, zato jer je prva Vaga bila raskošno dobra, pravo dobra i povukla je za sobom veliki broj Karlovčana, ljude iz grada i iz okolnih mjesta i gradova, koji su na toj prvoj Vagi aktivno sudjelovali, dakle željeli su pod svaku cijenu sudjelovati u Vagi i to se dogodilo. Tako da smo svi na kraju bili zadovoljni.

• Kakav je tada bio u gradu odnos prema vama koji ste tada radili na radiju, jesu li vas ljudi prepoznavali na ulici?

-Da, bilo je tako, jer tada je još televizija, makar je postojala, još uvijek je bila u povojima, pa je radio zapravo bio više nego dominantan medij. Dakle, ljudi su nas prepoznavali, ali i pozivali i zadirkivali, bilo je svega po malo, mi nismo imali vremena za analizirati ta dobacivanja, mi smo si ih na brzaka uvijek interpretirali da je to OK. Pa, kako god to bilo i s podsmijehom, na primjer, kada ti netko kaže da si najbolje grlo u gradu. Što ćeš nego se smijati, nama je to zapravo imponiralo, pogotovo to su bile neke godine kada smo svi bili još mladi, slobodni i poletni. Nama su bili važni Korzo, Radićeva ulica i plaža na Korani. Znao sam biti na plaži na Korani i ostalo mi je još 15 minuta do odlaska u studio i onda su se počeli približavati svi koji su znali da idem u studio, pa su počeli tražiti da im pustim neku pjesmu, pa sam onda u programu prošvercao koju njihovu želju, pogotovo ako je to tražila neka ženska osoba i naravno ako su želje bile regularne. Da, bilo je toga, ljudi su nas prepoznavali i pozdravljali.

• Slušate li i danas radio?

-Moram vam reći da televiziju manje pratim nego radio. Ne biste vjerovali, prvi tonovi, prvi zvuci moga nekakvog jutarnjeg rituala su zvuci s radija. Radio mora biti, evo me sad u ovim poznim godinama, ali radio od jutra pa do neke moguće satnice ili ako napuštam kuću i tako dalje ili idem za nekim poslom onda ne, ali čim se vratim uvijek prije palim radio nego televiziju. Kod televizije mi nekako dođe da znam već danas što će sutra govoriti, da, nekada su mi prejednostavni, a i još nešto, lošiji su od nas onda. Što se tiče hrvatskog jezičnog standarda užasno su loši, ja im dnevno nalazim toliko primjedbi, jezični standard nije moja struka, ja sam studirao tehniku i tehnologiju i bavio se time čitav život, ali baš mi je radio pomogao da izbrusim taj neki osjećaj i odmah primijetim kod televizijskih spikera kad naprave neku grešku.

• Naš radio jedan je od najstarijih u Hrvatskoj, 60 godina je iza nas, sigurno ste ponosni što ste i Vi dali svoj obol tome. Kakav je osjećaj?

-Sigurno da sam ponosan, ja sam inače ponosan na cijeli Karlovac, iako nisam rođeni Karlovčanin, ja sam dotepenec. Međutim, mene je Karlovac stipendirao u Zagrebu i u srednjoj školi i na fakultetu, Karlovac mi je dao sve i ja sam mu dužan. Ja volim Karlovac, dakle, ne samo Radio Karlovac nego u širem smislu to je sredina koja meni treba i moram biti tu, kako bih mu se mogao odužiti za sve lijepo što mi je dao.

• Imate li još nešto posebno istaknuti iz to vremena kada ste bili suradnik Radio Karlovca kao spiker?

-Da, morao bih još jednu lijepu stvar istaknuti što se tiče rada i zalaganja osoblja na tadašnjem Radio Karlovcu. Edita Gojak je edukativno utjecala na sve nas, ona je to i mogla, objektivno, i mi smo prihvatili to kao jednu nužnost i ako želimo profesionalno raditi taj posao trebali smo je i poslušati. Da bi nam sve to olakšala stupila je u kontakt sa zagrebačkom profesoricom Nevenkom Opačić, koja je i dobila kod nas emisiju, ali i koja se s nama družila kasnije kad je emisija završila. Otišli smo negdje sjesti i družiti se, a Nevenka Opačić nas je dodatno educirala glede hrvatskog jezičnog standarda. Eto, to je Editina isto zasluga da je znala adresu na koju će se obratiti, a da bi pomogla i sebi i nama kao timu da djelujemo superozbiljno u to vrijeme, to si ja malo uobražavam, ali svi koji su nas slušali, znaju da smo bili ozbiljni.

• Koja je za kraj Vaša poruka Radio Karlovcu?

-Ponosan sam što sam ušao u povijest Radio Karlovca i želim mu i dalje puno uspjeha u radu i puno ovakvih jubileja. Sretan 60. rođendan!