Sandra Toth: Tata je „kriv“ za genetiku, a mama za tamburicu!

Kada ste se vi počeli baviti glazbom, je li to obiteljska tradicija, svirate li još koji instrument?

-Otkad znam za sebe i tatu, znam za njegovu gitaru, pjesmu i veselje u bilo koje vrijeme i u bilo kojoj prigodi. Često mu je taj instrument bio u rukama, stalno je svirkao i pjevušio. Sa 4-5 godina sam počela krasti tati trzalicu i probavati te žice na gitari. Vjerujem da je tata „kriv“ za sve moje glazbene gene. Od nedavno je i on tamburaš, a zarazila sam i svekra, tako da u našoj obitelji ne nedostaje tambure.

Kako baš tamburica?

-E, za tamburicu je „kriva“ mama, kaže Sandra. Kad je 1996. godine, Mihajlo Šepa došao u OŠ Banija predstaviti tamburicu, ne bi vjerovali, nisam bila oduševljena instrumentom, kaže Sandra. Prepričala sam sve to roditeljima, a mama me ipak na neki svoj način uspjela nagovoriti da probam, pa ako ide-ide, ako ne-nema veze, bavit ću se nečim drugim.

I evo, od tada pa do danas, ipak je „išlo“ i to bolje nego što sam očekivala, jer sam se ustvari na „drugi“ pogled zaljubila u tamburu, prvenstveno u bisernicu koju još i danas sviram. Ovo je stvarno pravi primjer gdje roditelj svakako može imati pozitivan utjecaj na odluke djeteta. Važno je prepoznati djetetove sposobnosti i afinitete i prema tome ih usmjeriti na pravi put, a onda i stati uz njih i biti im podrška. Kako sa upisom u srednju školu, tako i kad su hobiji u pitanju. Tko zna gdje će ih to odvesti. Da mene moji roditelji nisu savjetovali na ovaj način, danas ne bih iza sebe imala 24 prekrasne godine prepune uspomena i iskustva i zato im neizmjerno hvala.
Po vašem mišljenju, jesu li 90-te bile „renesansa“ tamburaške glazbe kao izraz nacionalnog naboja, točnije, je li tada vladao veći interes za tamburaške orkestre, koncerte, osnivanje ansambala te kakvo je stanje danas?

-90-e su upravo bile te godine kada sam se i ja uključila u tamburašku glazbu. Iako sam bila vrlo mala, sjećam se da se tamburaška glazba dosta puštala na radiju, ali i da se u svakoj osnovnoj školi „tamburalo“ i da je otprilike svaka škola imala 40-ak djece upisano na tamburice. Kao tradicionalni instrument, tambura je tada imala veliki značaj za domovinu.  Najviše su se osnivala kulturno-umjetnička društva, kao što je KUD Sv. Ana, KUD Mostanje i druga, ali naš orkestar kao takav je već dugo postojao, kao i FA Matija Gubec.
Danas, ako govorimo o tamburi kao instrumentu, velikog interesa djece kao 90-ih nema, ali razina kvalitete muziciranja je otišla jako daleko.

Tamburaški orkestri više ne izvode samo tamburaške hitove, već se izvode i svjetski klasici, rock, blues i sve što god možete zamisliti.
Isto tako, djeca imaju puno veće mogućnosti, osim što mogu postati član KTO-a, tj. upisati Školu tambure, mogu upisati i tamburu u Glazbenoj školi Karlovac. Ako pak žele formalno obrazovanje, imaju mogućnost završiti na Muzičkoj akademiji u Zagrebu s „tamburom u rukama“. O tome se davnih 90-ih gotovo nije ni pomišljalo i trebalo je proći vremena da tambura dobije na zaslužno mjesto i poziciju, dodaje Toth, iako to još uvijek nije dovoljno, mjesta za napredak ima još.

Počeo vam je drugi mandat na čelu Tamburaškog orkestra. Kako ocjenjujete prvi mandat, koji su bili najveći izazovi? Jeste li sve zamišljeno „odradili“?

-Ono što me dočekalo na početku prvog mandata je mali broj članova te nedostatak novih i kvalitetnih instrumenata, ali i problem adekvatnog prostora.
U isto vrijeme, Mihajlo Šepa je predao palicu Alenu Blaževiću, pa je orkestar istodobno dobio potpuno novo vodstvo u smislu dirigenta, ali i većim djelom upravnog odbora. Iako smo se svi međusobno poznavali, trebalo je vremena da se naviknemo na zajednički rad, komunikaciju i suradnju. Najveći izazovi prvog mandata bili su svakako organizacija proslave obljetnice 70.godina društva, sudjelovanje na smotrama, nabava instrumenata, nabava odjeće, planiranje godišnjih koncerata i jedan od najvećih zadataka – pronaći adekvatan prostor i privući djecu u orkestar te riješiti problem financija s kojim se susreću sve udruge.

Tijekom tog prvog mandata moram reći da sam najviše ponosna na proslavu obljetnice 70 godina društva kad smo izdali i monografiju društva, pripremili istoimenu izložbu te održali jedan manji koncert u Ogulinu i sve završili velikim svečanim koncertom u prepunom Domu Hrvatske vojske.

-Sva organizacija bila je u našem angažmanu, ponosno ističe Sandra, od aranžiranja pozornice, nabavke poklona i zahvalnica, pisanja konferanse za voditelja, opremanje pozornice razglasom, izrada materijala za led ekran i drugo.

Za jedno društvo koje nema zaposlenu osobu, za ovu proslavu uspjeli smo sami napraviti veliku stvar. Što se tiče financija, uspjeli smo kroz 4 godine preko raznih gradskih i županijskih natječaja, te programa resornog Ministarstva ostvariti pravo na gotovo trostruko više sredstava nego ranijih godina.

Razlog tome je angažman našeg upravnog odbora, a ponajviše naše tajnice koja je fantastično odrađivala sav administrativni posao, jer za svaku kunu treba ispisati velik broj tablica i obrazaca i kvalitetno smisliti program za kojeg tražite sredstva.

Razlog je i taj što građani i Grad Karlovac vide naš napredak i veliku volju i ambiciju. Grad nam je velika podrška bez koje ne bismo mogli opstati i na tome smo zahvalni.

Jedini san koji mi je ostao neostvaren do kraja mandata je rješavanje problema prostora, no kako ovo društvo ima prilično tvrdoglavu i upornu predsjednicu, vrlo je izgledno da će djeca krajem ove godine ipak imati priliku doći u novi prostor pa ćemo taj uspjeh pripisati drugom mandatu.

Što se tiče suradnje u gradu i županiji , surađujemo sa svim društvima i glazbenicima i uvijek ih volimo ugostiti na svojim koncertima, ali i gostovati na njihovim koncertima.

-Tu bih istaknula suradnju s Glazbenom školom s kojom smo pokrenuli projekt „Spas za tamburu 1-2-3“, koji se pokazao jako dobar kao način motiviranja djece da se uključe u svijet glazbe. Spojili smo tri grada, odradili tri kvalitetne radionice  i tri koncerta. Jedna radionica održana je u Selcu gdje su djeca iz Karlovca, Ogulina, Duge Rese, Draganića i Ozlja posebno uživala tri dana.

Možda možete izdvojiti najzanimljivije gostovanje, koncert ili neku vama dragu, a čitateljima zanimljivu situaciju

-U svih 24 godine najviše će mi u sjećanju ostati jutro kad sam direktno sa svoje maturalne večere umjesto u krevet, sjela u auto i krenula s mamom i tatom za Vinkovce, gdje smo te večeri sudjelovali na Festivalu hrvatske tamburaške glazbe.

-Imali smo vrlo zahtjevan program, a jedna od točaka bila je i moja solo točka „Sitne žice bisernice“ čiji je aranžman napravio pokojni Julije Njikoš.  Rekao je da ga je moje muziciranje i odnos prema tamburi inspirirao da to napiše. Tu večer smo osvojili zlato i najveći broj bodova do tada. To je vrh moje karijere, ali i orkestra u ono vrijeme dok je Šepa bio voditelj.

-Osim što sam u orkestru otkad sam uhvatila tamburu, moram spomenuti i moje Skitnice, koje su svi zvali „Onaj bend koji ima curu“. Čitavo desetljeće sam provela s njima, svirajući na svadbama, rođendanima, krstitkama, djevojačkim i momačkim večerima.

-Taj dio života ne bih mijenjala ni za što, a većina tih dečki s kojima sam svirala su i danas moji najbolji prijatelji i kumovi. Još uvijek znamo zasvirati zajedno, rijetko, ali dogodi se. Tambura nas je povezala za cijeli život. Jedan dio sam provela i u FA Matija Gubec. Svatko tko je član KTO-a, jedan dio provede i kao folkloraš.

Najveće uspjeh i razočaranje

- Osim onog zlata na festivalu, moj najveći uspjeh je što imam čast biti predsjednica, i to prva, kaže uz smijeh Toth, ovog društva, koje neprekidno radi i djeluje preko 75 godina i zahvalna sam svima koji su me podržali i dali mi priliku da budem upisana u povijest ovakvog orkestra.

-Kad je razočaranje u pitanju, do njega dođe ako osmislimo neki kvalitetan i zanimljiv projekt, a ne uspijemo osigurati financije da bi ga proveli. Žao mi je da nismo imali dovoljno sredstava da djecu odvedemo na neko gostovanje, da otputujemo izvan Karlovca, jer im zaista fali neka mala turneja i prilika da se druže, ali i da pokažu drugima svoje tamburaško umijeće. To je nešto što bih svakako htjela u narednim godinama omogućiti.

Koliko KTO broji članova te kako izgledaju vaše probe?

-Najmlađi član na jesen kreće u 3. razred, a najstariji su već u tridesetim godinama. Imamo veliki orkestar, dječji orkestar i polaznike Škole tambure. Sve zajedno imamo oko 40-ak aktivnih članova. Najstariji član je Mihajlo Šepa, iako je u mirovini, još zna doći na probu, a i član je Upravnog odbora. Kad vidimo da pusti suzu na našim koncertima, znamo da smo napravili dobru stvar.

-Veliki orkestar ima probu dva puta tjedno, a tako i polaznici Škole tambure i Dječjeg orkestra. Moglo bi se reći da društvo ima po 6 termina probi tjedno.

Recimo ponedjeljkom i srijedom okvirno od 17 do 22 sata, moglo se čuti tamburanje u Domu HV. U školi tambure djeca se u prvoj godini upoznaju s osnovama tambure i jednostavnijim izvedbama, a dječji orkestar ima već zahtjevniji program. Veliki orkestar na kraju priprema programe – ovisno što je blizu – smotra, festival, godišnji koncert...

Često slavimo i rođendane, diplome, zaruke...pa se usred probe napravi pauza da se malo počastimo. Taj dio svi vole.

Kako usklađujete obiteljske obaveze s poslom te probama i nastupima, putovanjima s orkestrom?

-Kad su moji blizanci imali 8 mjeseci, ekipa iz orkestra me nagovorila da se vratim. A zatim su me nagovorili i da se kandidiram za predsjednicu. Na kraju se ostvarilo i jedno i drugo. Trčala bih s probe da uspavam djecu ili bi ih prvo uspavala, a onda kasnila na probu. Bilo je teško, imala sam osjećaj da nisam fer prema njima, ali kad sam ih kasnije vidjela na koncertima kako plješću i kako su sretni kad mama svira, znala sam da radim dobru stvar, jer će jednog dana i oni, čvrsto se nadam, biti članovi KTO-a.

-Danas, kad imaju pet godina vesele se kad idem na probu, jer ostaju doma s tatom, pa svi troje mogu raditi sve što im ja branim kad me nema doma, veselo dodaje. A onda nestrpljivo čekaju moje nastupe, gdje su uvijek najglasniji.

Ako u publici čujete da netko viče bravo, mama! – to su oni.

-Velika, ako ne i najveća podrška je moj suprug koji prihvaća činjenicu da velik dio svog slobodnog vremena posvećujem tamburi i orkestru, ali često mi se iznova čudi koliko sam spremna žrtvovati za orkestar i tamburu. Čak mislim da sam ga jednim dijelom i osvojila zbog tambure.

Kad u to sve još uklopim i posao koji mi oduzima puno vremena jer sam vlasnica obrta i tu puno radim s ljudima, ispada da je svaki moj dan prepun sastanaka, telefonskih razgovora, mailova, dogovora i razgovora.  To je istina, ali sam s tom istinom zadovoljna i ne bih mijenjala baš ništa, jer sam tako navikla od malih nogu. To sam prava ja.

Je li „koronakriza“ utjecala na rad orkestra, kako ste vježbali u to vrijeme?

-Korona kriza nas je definitivno pogodila. Imali smo teško pitanje iznad naših glava – smanjena su nam sredstva, a djeca su se taman „uštimala“ i imali smo velike planove za ovu godinu; jubilarni 15.koncert Karlovčanima s ljubavlju, nastavak projekta Spas za tamburu, sudjelovanje na županijskoj i državnoj smotri. Nikad nismo imali online probe, jer nikad nije bilo potrebe za tim.

-Nismo znali što očekivati i kako će se sve odvijati, kako će djeca reagirati, ali odlučili smo nastaviti s radom, pa što bude! Srećom, naša djeca su inače djeca koja su odgovorna i koja vole ovo čime se bave, redovita su na probama i potpuno posvećena glazbi.  Iako nisu ovisnici društvenih mreža i puno su društveniji od djece koja nemaju ovakav tip hobija, odlično su se snašli na Skypeu, WhatsAppu i svim mogućim aplikacijama.

Na kraju je ispalo da su djeca unatoč online probama i novom režimu, definitivno napredovala u kratkom roku. Ispred nas je bio koncert za Dan grada. Kako se smirila situacija s koronom, dozvoljene su probe i okupljanja, no mi smo ostali bez prostora pa je koncert postao pravi izazov za orkestar. Srećom, uspjeli smo se snaći i tek posljednjih 7-8 probi smo uživo radili kao mravi, da bi koncert uspio i da bismo gradu i građanima za rođendan poklonili barem jednu koncertnu tamburašku večer.

Odsvirali smo nove točke koje su se vježbale online, neke uspješnice od ranije, ali smo pozvali i naše drage goste s kojima inače surađujemo; PHPD Zora, FD Vuge i Milana Pršu.

-Publika je lijepo reagirala i dobili smo pozitivne kritike. Ako smo u ovim uvjetima uspjeli organizirati i napraviti koncert, mislim da smo onda spremni za zaista velike i ozbiljne izazove kakvima i težimo.

Djeca su naša budućnost, a oni zaista pokazuju veliki napredak i imaju velike želje i ambicije.  Trebamo im dati šansu i pružiti priliku da češće pokazuju sve što mogu i sve što znaju i da s ponosom predstavljaju grad i tamburu u Karlovcu.

Je li vam nedostajalo druženje na probama i kako ste to rješavali?

-Je, mi smo navikli raditi kao grupa, kao ekipa i nedostajala nam je orkestralna svirka. Meni osobno je bilo OK, jer su tata i svekar tamburaši, pa mi svirke u obiteljskom okruženju nije nedostajalo.

Djeca koja dolaze u orkestar su prije svega izričito društvene osobe, nisu jedni od onih kojima je trenutak dana kad objave fotku na Instagramu, već znaju koje su prave vrijednosti, kako se stvaraju i njeguju prijateljstva, kako funkcionira skupina,  tako ih odgajamo i u orkestru. Nije sve samo u tamburanju.

Najslađi su kad se zaljube, pa je to dodatni razlog dolaska na probe. Tijekom korone su se međusobno družili online, ali su se znali naći i u manjim skupinama pa vježbati. Taj dio smo saznali tek kasnije. Čak je nastao i jedan novi tamburaški bend.

Jeste li do sada već nastupali i gdje te što planirate do kraja godine?

-Prvenstveno se nadamo da nam korona više neće pomrsiti planove, a ako i hoće, mi ćemo i dalje raditi online, odlučna je Toth. I ulagati u edukaciju naših članica i članova.  Tajnici i meni slijedi dva tjedna pripremanja dokumentacije za natječaje, a djeci odmor do jeseni.

-Prvo što namjeravamo je preseliti se u novi prostor, a onda upisati što veći broj djece u orkestar i pojačati udrugu mladim snagama. Voljeli bismo pripremiti jedan lijepi božićni koncert i sudjelovati na državnoj smotri u studenom i vratiti se s medaljom.

To bi zaista bilo lijepo za zaključiti ovu tešku i izazovnu godinu.

Foto: Sandra Toth