"Sa 63 godine ništa manje ne treniram nego prije, sada je u mirovini više slobodnog vremena"

Član Atletskog kluba "Ka tim" Davor Mataković veliki je zaljubljenik u atletiku i kao veteran postiže odlične rezultate u kategoriji M60, dakle, kod natjecatelja iznad 60 godina. Mataković je nedavno nastupio u Zagrebu na 15. dvoransko prvenstvo Hrvatske u atletici za veterane i u kategoriji M60 osvojio tri naslova državnog prvaka. Karlovački veteran najprije je s vremenom 12.36.43 pobijedio na 3.000 metara, zatim je vremenom 2.46.28 odnio pobjedu na 800 metara, da bi seriju završio prvim mjestom na 1.500 metara vremenom 5.46.55. Ovim rezultatima Davor Mataković je još jednom potvrdio prijašnje rezultate i dominaciju u Hrvatskoj u svojoj M60 kategoriji. Razgovarali smo s Davorom Matakovićem o karijeri atletičara veterana, o ostvarenim rezultatima, o treninzima, o uvjetima i o planovima za budućnost.

Tri prva mjesta na dvoranskom državnom prvenstvu, to je zaista zapažen uspjeh, kako je bilo u dvorani u Zagrebu?

-Da, nastupio sam u Zagrebu u našoj jedinoj dvorani za atletiku u Hrvatskoj na državnom prvenstvu u dvorani za veterane kao predstavnik Atletskog kluba "Ka tim". Sudjelovao sam u disciplinama 3.000 metara, 1.500 metara i 800 metara i tu sam ostvario standardno, kao i prethodnih godina tri pobjede. Moram naglasiti da su ove godine moja vremena bila nešto lošija, jer vučem već godinu dana ozljedu, ali taktizirao sam i uspio obraniti ta svoja tri prva mjesta.

Ima li razlike između nastupa u dvorani i na otvorenom?

-Ja u principu nisam atletičar koji radi na atletskoj stazi, prvenstveno moje bavljenje atletikom vezano je uz cestovne utrke, znači to su polumaraton, maraton i utrke na deset kilometara, ali neću pobjeći ni od toga da sudjelujem na atletskim utrkama i na stadionskim i dvoranskim. Razlika postoji između dvorane i stadiona. Stadionska je konfiguracija staze malo drugačija,  staza ima 400 metara, a u dvorani 200 metara, pa ima više prostora i na svježem zraku je, pa se ipak mogu malo bolji rezultati ostvariti nego u dvorani. Mada su neke dvoranske staze ugodne za trčanje, pogotovo ako je staza kako treba.

Evo, sada si u kategoriji M60, što znači da nastupaš u konkurenciji trkača iznad 60 godina, no od kuda tvoja veza s atletikom, kako je počelo?

-Da, to je zanimljiva priča. Mnogi me znaju iz mog nogometnog razdoblja, ja sam dugo igrao nogomet, ali nekada sam se kao dijete čak bavio atletikom, neko vrijeme sam i igrao nogomet i trčao. Igrao sam nogomet u "Karlovcu" 14, 15 godina, prošao sam sve nogometne selekcije, od pionirske do seniorske, onda su nažalost došle ozljede i eto taj nogomet je onda počeo padati i tu više nije bio rezultata. Što se tiče atletike počeo sam ozbiljno prije dvadesetak godina, kada sam ostavio nogomet, igrao sam veteranski nogomet i vidio sam da to više nije to, da ću ostati polomljen i da nema smisla više u mojim godinama da ja sada tu tražim nešto i onda sam se vratio na atletiku. Počeo sam trčati i u stvari sam se vratio svojoj najveći ljubavi, bez obzira što je u mladosti nogomet prevladavao, moja prva ljubav je uvijek bila atletika. Ja sam kao dijete bio najbrži, uvijek sam bio prvi kada sam trčao za školu. Išao sam u osnovnu školu na Dubovcu i pokojni profesor Mitila gurao me u atletiku, da odem u atletski klub, nisam bio za rukomet, jer su dečki bili fizički jači od mene. Počeo sam se baviti nogometom, a kada je ta priča završila počeo sam rekreativno trčati i nastupati na cestovnim utrkama. Radio sam kao vatrogasac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Karlovac i u sklopu vatrogasne zajednice bila je u Fužinama jedna meni vrlo interesantna utrka na sedam kilometara od vatrogasaca i meni bio cilj da se dobro spremim za tu utrku. Međutim tu je došla jedna bubica, znači, u Fužinama se u isto vrijeme održavao "Fužinski polumaraton" i tada sam se ja prvi puta susreo sa stvarnim tim dužinama od dvadesetak i više kilometara i sa tim ljudima koji trčati te polumaratone i maratone. Ja sam tada vidio da tu ima i starijih ljudi i meni je buba došla i onda sam ja onako sebi rekao da ja to ipak pokušam i tada sam ja ustvari počeo sa ozbiljnim treninzima atletike. Vratio sam se mislima u svoju nekadašnju školu atletike koju sam prošao u mladosti, tehniku trčanja sam imao i tome sam se vratio, to sam prošao još kao neki tinejdžer i to sam ja stavio sve na kup i počeo ozbiljno nabijati što kilometre, što tu brzinu, što tehniku trčanja i da pokušam doći do 21 kilometra, što mi je bio cilj. Za to mi je tada trebalo godinu, dvije, tri ozbiljnog rada da dođem do toga, onda dalje je samo bila nadogradnja.

Kako stojiš s maratonima?

-Maratone u pravilu ne trčim puno, najveća dionica koju sam odradio, to je bilo 50 kilometara u Samoboru. To je bila jedna humanitarna utrka za djecu bez roditeljske skrbi, čak sam bio i drugi u ukupnom plasmanu, znači ne u svojoj starosnoj kategoriji, nego sam u ukupnom plasmanu bio drugi u toj utrci. Ta utrka od 50 kilometara to je moja najduža natjecateljska utrka, koju sam odradio, a inače su prevladavali polumaratoni i tu sam se nekako našao na toj dužini od 21 kilometra.

Kakva je u Karlovcu situacija s veteranskom atletikom?

-Karlovac ima veterana, ima i kvalitetnih dečki, ali i cura, moram spomenuti Renatu Novosel iz Atletskog kluba "Karlovac", koja ostvaruje odlične rezultate, pa Vlado Starešinić, koji ima 73, 74 godine, on je odličan za svoje godine. Teško to netko razumije, ali on je stvarno izvrstan za svoje godine, a evo sada vidim da ima tu još neki dečki koji su i mlađi, koji se pripremaju, vidim ih na cesti trče i to je dobro.

Za vas rekreativce posebno je za treninge dobra šetnica uz Koranu, a dosta vas trči i na dionici od Gornjeg Mekušja do Kamenskog i dalje prema Turnju. Zašto vam baš odgovara ta dionica?

-Ja sam isto osobno dosta tu trčao, dok sam živio na Turnju, sada više nisam tamo, to mi je bila glavna trkačka dionica, ta cesta. Svakodnevno sam znao trčati prema Kamenskom i Gornjem Mekušju, jer ta cesta je dosta pogodna, nema zebri. nema semafora nema tih prekida, tamo se može znači trčati te dionice kilometarske dva, tri, četiri kilometra. Ja sam uvijek imao obilježene svoje dionice, pa sam mogao štopati vrijeme, a nije ni tako prevelik promet, mada naiđe kamion, ali eto čovjek se navikne, dosta je upravo zgodna ta dionica, zato na tu cestu svi idu. Naravno, mnogi trče oko Korane, tamo je prekrasna šetnica jedino malo psi smetaju, ali dobro, treba se naviknuti.

I dalje si veliki navijač Nogometnog kluba "Karlovac 1919" i jedva čekaš da klub uđe u viši rang. Pratiš utakmice i je li konačno došlo vrijeme da se ide naprijed?

-Pa, eto taj nogomet je veliki dio mog života, ja sam stvarno posvetio petnaest, šesnaest godina nogometu i to je meni strašno velika boljka i ja ne mogu shvatiti to nikako da nogometaši "Karlovca 1919" ne igraju rangu s "Varaždinom", "Šibenikom" i "Rijekom", hajde možda ne možemo računati "Dinamo" i "Hajduk", ipak su to klubovi koji su daleko iznad i veliki su to gradovi, ali s ovima drugima "Karlovac 1919" bi morao, ja to ne mogu nikako shvatiti. U ovoj sezoni dobro igraju, nadam se višem rangu.

Sada si u mirovini, je li više treniraš sada nego dok si radio?

-Pa dobro, sa 63 godine ništa manje ne treniram nego prije, sada je više slobodnog vremena, no da nisam naporno radio ne bih imao takve rezultate. Trčim u kategoriji M60, znači to je od 60 do 65 godina, to je ta službena kategorija i tu ima odličnih trkača i tu ako se malo popusti nema prvih mjesta. Evo mi se malo bolje znamo, pa se zna za medalje s Prvenstvo Balkana, da nastupam za atletsku veteransku reprezentaciju Hrvatske, svega toga ne bi bilo da nisu svakodnevni treninzi. Svaki dan odradim trening od desetak, petnaest, dvadeset kilometara, znači svaki dan ja to radim.

Sada nemaš tu radnu obavezu, pa imaš vremena cijeli dan, dobro ima sigurno nekih obiteljskih obaveza i tako dalje, ali dosta vremena ostane i za trčanje. Kakva je situacija?

-Uvijek mora biti vremena za trčanje, uskladim moje dnevne aktivnosti i uvijek mogu odraditi trening. Imam unučicu, koju često čuvam, pa s njom imam dosta posla, ali uvijek se nađe vremena za trčanje, ako nije dopodne, onda je poslijepodne, pa ako bi baš trebalo i po noći, nije baš bio slučaj, ali uvijek bi se prilagodio. Trening bi morao biti svakodnevno, ako nema treninga nekako mi taj dan nije ispunjen.

Spomenuo si malo ta neka trčanja za vatrogasce, imali ste i neka službena natjecanja čak i nešto međunarodnih natjecanja gdje si se također iskazao. O čemu se radilo?

-Spomenuo sam maloprije da sam trčao u Fužinama, to je bio početak, tamo je bila moja prva vatrogasna utrka kada je ustvari moje trčanje krenulo, međutim nije to jedina vatrogasna utrka, ima ih dosta i ponavljaju se svake godine i te vatrogasno utrke nisu vatrogasno utrke da se sjedi i pije, kako obično znaju ljudi pričati, jer je u riječ o vrlo kvalitetnim utrkama i vrlo kvalitetnim trkačima. Najpoznatija je ona koja se održava na Malom Lošinju, to je međunarodna utrka vatrogasaca, gdje dolaze ne samo vatrogasci, nego vatrogasci atletičari, to su ljudi koji su u klubovima, sportaši, ali rade kao vatrogasci, iz Italije, Slovenije, Mađarske, Njemačke i drugih zemalja. Tako da se tu okupi elita vatrogasnih trkača iz ovog dijela Europe, Sudjelovao sam do sada na svim tim utrkama, gdje sam u svim utrkama u svojoj kategoriji pobjeđivao. Neki put je to bilo na sekundu, dvije, ali sam uvijek bio prvi, tako da znači imam u dvanaest utrka dvanaest pobjeda. Ono što je interesantno znači, to je da trče profesionalni vatrogasci i dobrovoljni vatrogasci, ali utrke se izdvajaju, posebno profesionalni vatrogasci, što je meni naročito bilo zanimljivo zato što u profesionalnom dijelu se daju nagrade samo za profesionalni dio vatrogasaca i tu je jedna od glavnih nagrada onaj kip Apoksiomena, koji je izvađen kod Malog Lošinja. Sada je on u muzeju u Malom Lošinju, to je u to doba kada je izvađen bila svjetska senzacija. Pobjednici te profesionalne utrke dobivaju taj kip, koji je specijalno izrađen po uzoru na onaj izvađen iz mora, brončani prekrasni kipić visine 30 cm. Do sada je podijeljeno deset kipića, a od tih 10 jedino ga ja imam u Hrvatskoj, znači devet je otišlo izvan Hrvatske, jedino sam ga ja uspio uhvatiti od Hrvata. Ja sam bio sve ove godine najbolji profesionalni vatrogasac u trčanju neovisno od kategorija, znači, u ukupnom plasmanu. Kipić Apoksiomena najdraži mi je trofej, prekrasan je, ali da ne kažem endemičan, jer drugoga u Hrvatskoj nema.

Član si Atletskog kluba "Ka tim", ali obično kažu da se rekreativci sami financiraju, kako ti stojiš s financijama?

-Pa, moje financiranje u atletici je ustvari samofinanciranje, klub neki put ima nešto novaca, tako da predsjednica Ana Guštin mi koji put nudi novce, ali ja ne želim uzimati novce, jedino tražim da mi uplate kotizaciju kada je riječ o državnim natjecanjima ili kada je riječ o nastupima za reprezentaciju, znači jedino tada. Ove moje utrke, koje znači nisu tog karaktera, ja sam snosim troškove.

Koliko potrošiš za tenisice?

-Tenisice su posebno za dugoprugaš stavka broj jedan, briga je to svakodnevna, stalno pratim na internetu, kupujem tenisice i nikad nemam dovoljno tenisica, to je neprekidna borba. Supruga se ne ljuti na taj trošak, dapače supruga mi je jedna velika podrška u tom atletskom životu. Ona je gotovo na svim mojim utrkama, ona je logistika samo za poželjeti. Znači, ona zna kada treba nešto pojesti, kada popiti sok, kada treba i što treba, ona je tu i bez nje ništa. Ona je logistika i za mnoge druge trkače, jer nju svi znaju.

Koje su najčešće ozljede kod vas atletičara rekreativaca?

-Kratke pruge su eksplozivne, to je malo tamo drugačije. Kod dugoprugaša ipak su istegnuća najveći problem, znači treba se dobro pripremiti, treba se pred utrku istegnuti i treba dobro trenirati, bez treninga nema ništa, istegnuća su ipak tu najveći problem, ali eto za tjedan dana ili deset dana može se oporaviti, pa se može polako nastaviti.

Atletski stadion je obnovljen, staza je odlična, postavljena je oprema i rezultati su sve bolji, pogotovo kod braće Belčić. Kakvo je tvoje mišljenje?

-Definitivno me to raduje, bilo je krajnje vrijeme da se atletska staza obnovi. Sada je atletski stadion jedan od najboljih u Hrvatskoj. Belčići rade odličan posao, među najboljima su u Hrvatskoj. Karlovac je uvijek imao odlične atletičare, da ih ne nabrajam. Sada smo na veteranskom dvoranskom prvenstvu bili zajedno Renata Novosel i ja te smo ukupno osvojili šest, sedam medalja, napravili smo odličan posao za naš relativno mali Karlovac.

Koliko je zdravo trčati?

-Prirodna kretanja jednog čovjeka jednostavno dobro kažu da je zdravo trčati, jer ti to osjetiš, trčanje definitivno razgibava cijelo tijelo. Meni se puno puta dogodilo da su me boljeli glava i sinusi i umjesto tablete, ja sam stavio tenisice, napravio deset, petnaest kilometara i vratio sam se bez glavobolje, znači, razgibao sam kičmu, krvotok je proradio, kile se ne skupljaju, bolje se i lakše čovjek osjeća.

Imamo naš "Karlovački cener", koliko si puta nastupio?

-Prošle godine je bilo deseto izdanje, nisam nažalost trčao na svima, nastupio sam od deset na sedam utrka. U prva dva ili tri natjecanja bio sam direktno uključen u organizaciju, ispred Atletskog kluba "Ka tim". Bilo je i problema s koronom, bila je gužva na startu, pa sam se čuvao. U tim utrkama u kojima sam nastupio bio sam pobjednik u svojoj starosnoj kategoriji. Planiram nastupiti i ove godine, ali ima još vremena za prijavu, utrka je u lipnju, vučem ozljedu, ali se nadam da će to tada biti u redu.  

Državno dvoransko prvenstvo je iza tebe, unatoč ozljedi tri medalje, jesi li zadovoljan?

-Da, bilo je u redu, vremena su možda bila malo sporija zbog tih ozljeda, ali taktizirao sam, jer je cilj bio sačuvati ta tri naslova. Prošle godine sam bio na Balkanijadi dvoranskoj u Novom Mestu, tamo je prekrasna atletska dvorana, postavio sam dva nova hrvatska rekorda u dvoranskoj atletici.

Jesi li odlučio do kada ćeš trčati?

-Nadam se da ću se baviti trčanjem i kad bude M70, nadam da ću trčati dokle će noge ići. Evo i ovom prilikom ću pozvati građane da se pokrenu, ljudi nemojte samo sjediti, obucite tenisice i trčite.