Ronilac Marin Jarnjak u Aquatici našao posao kakav je sanjao kao dječak

Uobičajeni je ponedjeljak u Aquatici i Marin Jarnjak priprema se za čišćenje najvećeg akvarija. Suradnik za stručne i tehničke poslove, a prvenstveno ronilac brine da sva 24 akvarija u Aquatici budu čista, da izgledaju što vjernije stanju u prirodi, a brine i karantenskim akvarijima s kolegama.

Kako bi mogao očistiti veliki akvarij, koji ima pristojnu dubinu, kaže Jarnjak od tri metra, mora zaroniti. Temperatura vode je od 18 do 20 stupnjeva, a da bi akvarij očistio potrebno mu je ponekad i do tri sata. U akvarij ulazi bez boce, koja ostaje vani i s kojom ga povezuje  desetmetarsko crijevo.

-Ako se malo nezgodno pomaknem ili sklizne boca, ventil bi mogao razbiti staklo, pojašnjava Marin.

S ribama se u Aquatuici druži već gotovo pet godina, od kad je akvarij otvoren. Dobro se poznaju. Neke su nestrpljive i već proviruju na površinu, uglavnom jesetre očekujući pokoji zalogaj, ali to komešanje tjera šarane i tolstolobike „na sigurno“ među granje na dnu.

Marin se polako spušta u akvarij, pozdravlja ga njegova „ljubimica“ – ruska jesetra, a pridružuju se i ostale kojima ne smeta da ih dodiruje pa padne i pokoja pusa.  Ostali stanovnici velikog akvarija izlaze, ali opet na distanci tek kad se Marin „pritaji“ na dnu.

Raditi u Aquatici za Marina je spremno odgovara posao iz snova.

Na pitanje što je po struci, odgovara da je završio srednju školu za biokemijskog tehničara, a potom  kriminalistiku i 15 godina radio u policiji. Čini se da je ovo popriličan zaokret u karijeri, ali Marin pojašnjava da je projekt Aquatike bila je to prilika da se vrati snovima iz mladosti.

Njegov otac Željko bio je ronilac i djetinjstvo je proveo uz njega i Tončija Maslova, od kojih je od najranijih dana učio roniti. Iako je rastao u Karlovcu na rijekama, ljeta je kao dijete provodio na moru, u mjestu Ćunski na Malom Lošnju.

-Ta moja ljubav prema podvodnom svijetu zapravo počinje na moru. Volim reći da je sve počelo od samog rođenja, 17. svibnja 1975. jer smo odmah po mom rođenju otišli na Mali Lošinj. Otac je bio ronilac i ribolovac, uvijek me vodio sa sobom i tu je krenula moja ljubav prema ronjenju. Kad bi se vratio u Karlovac, falila mi je voda i počeo sam se hvatati Kupe, Korane, Dobre, manje Mrežnice koja je mi je bila malo van ruke.

Kao i mnogim dječacima uzor mu je bio Jacques Cousteau.  Provodeći puno vremena u ribolovu, što na vodi, što pod vodom, želio je djelić tog bogatog svijeta imati nadohvat ruke. Tako je razvio ljubav prema akvaristici.

-Kao i svako dijete nosio sam životinje doma, ali kod mene su to bile ribice u staklenoj teglici i naravno nisu dugo preživjele. Sretan sam da je otac imao razumijevanja za te svari. Tada nije bilo pet shopova i nije se moglo kupiti gotov akvarij. Nije bilo pumpi, filtera, pijeska, ali bilo je entuzijasta kao i ja koji su se s tim bavili pa sam znao od njih dobiti neku zlatnu ribicu i to je bila fora. Otac mi je naručivao akvarije kod staklara, nije bilo silikona pa je znalo i curiti, zbog čega je mama bila izvan sebe, ispričao je Marin.

Vremena su se promijenila osobito od 2000. godine na ovamo, puno je toga postalo dostupno pa je Marin mogao napraviti veliki 500-litarski akvarij u stanu. Budući da roni kad može na Korani i Kupi,  onaj dio običnim ljudima nevidljiv poznaje kao svoj džep, a kroz akvaristiku skupio je dovoljno znanja kako složiti biotopski akvarij kakvi su u Aquatici.

-Trideset godina sam, mogu reći, stalno ispod koranskog slapa i tako sam upoznao taj život pod vodom i znam što treba da bi se taj život održao u akvariju. Akvaristika je znanost, spojite kemiju i biologiju, ihtiologiju, a morate znati kako se riba ponaša. To njezino ponašanje u prirodi ovisi o godišnjim dobima, a ovdje su ti uvjeti ipak drukčiji, pojašnjava Marin.

Posao u akvarijima nikad nije u potpunosti gotov, kako nam je ispričao Marin pa i u slobodno vrijeme kad roni ili lovi ribe s djecom uvijek kad primijeti neku granu, ali ono što bi mogao iskoristiti u akvariju donese na posao.

-Ono što vidite u akvariju sam izvadio i donio iz Kupe ili Korane. Sve granje i panjevi su došli iz naših rijeka. Umjetne su jedino pozadine, jer veliko kamenje ne možemo donijeti. No, u svakom akvariju može biti samo ono što toj vrsti odgovara.

Budući da se u velikom akvariju nalazi većina najvećih riba Aquatike, kaže da ga često pitaju kako se ne boji ući među njih. No, do sad ga niti jedna riba nije ugrizla. Marin napominje da ribe ne smatraju inteligentnim životinjama, ali misli da to baš i nije tako.

-Mislite da ribe ništa ne osjećaju, da pamte samo tri sekunde. Moja iskustva su pokazala da tamo gdje je „dobila po glavi“, riba neće više doći. Misli se da noću miruju, a kad dođemo ujutro one preurede akvarij, grane koje sam stavio prethodnog dana jednostavno odguraju na drugo mjesto. Šaranima od gotovo 20 kilograma to nije problem. Ali i ja sam tvrdoglav pa opet vraćam po svome jer želim da to lijepo izgleda posjetiteljima. Recimo da se ribe i ja nađemo negdje na sredini.

Kao ronilac podjednako voli i more i rijeke, a ronjenje u jednom ili drugom ima svoja pravila kojih se radi sigurnosti uvijek pridržava.

-Na moru poštujem dubinu, a na rijeci brzake. Tu se moraš znati ponašati. Bio gdje na moru na  četiri metra se vidi dno, a ovdje to nije slučaj. Dolazili su mi  prijatelji s Lošinja koji rone cijeli život i htjeli su vidjeti somove. Došli su na Koranu, stavili maske, pogledali i rekli:  „Hvala, ne bi“.

Iako se bavi podvodnim ribolovom, ne donosi uvijek i ulov već i fotografije. Kao mlad je dobio podvodnu kameru Nikonos. Bio je to fotoaparat koji je koristio film i rukovanje snimanje podvodnih fotografija zahtijevalo je puno prakse i znanja. Kad mu je i uspjelo napraviti nekoliko dobrih, nije naišao na nikoga tko bi ih cijenio. Zato je preokret nastao pojavom GoPro kamera koje su puno jednostavnije za korištenje. Tako se Marinove fotografije nalaze u katalozima Aquatike i u knjizi kolege Gorana Jakšića.

 Zbog filma Veliko plavetnilo zarazio se ronjenjem na dah

Kad se 1988. pojavio u kinima film Luca Bessona „Veliko plavetnilo“, ronjenje na dah postalo je mega popularno u svijetu. Radnja filma se bazira na rivalstvu dvojice najboljih ronioca na dah u periodu 60-ih i 70-ih Francuza Jacquesa Mayola i Talijana Enza Maiorce. Taj je film očekivano opčinio i Marina. Stoga ne čudi da je sina nazvao Enzo.

-Kad se sin rodio, rekao sam supruzi da ćemo ga nazvati Enzo. Ona je rekla da nećemo, ja sam rekao da se neće zvat nikako. Enzu je 13, a kasnije je došla i kćer Chiara, njoj je osam godina. Enzo je stvarno zavolio ronjenje, a pomalo i Chiara i to mi pričinjava veliko zadovoljstvo, kaže Marin, no o tome više u jednoj drugoj priči.

Marin je s 45 godina položio i licencu za free divera i na dah je bez problema zaronio 24 metra.

Foto: Dinko Neskusil