Rene Tonkli: Od ratnih strahota do misije spašavanja – Priča o inatu, gubitku i novom smislu

Rene Tonkli danas je prepoznatljivo lice Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS), instruktor čije se znanje cijeni od Europe do Kine. No, njegov put započeo je u sasvim drugačijim, nimalo mirnodopskim okolnostima. Kao mladić iz Karlovca, Rene je bio dio generacije koja je preko noći morala odrasti, zamijeniti ležerna druženja u Hrvatskom domu onim na bojišnici te proći kroz transformaciju iz „klinaca u trapericama“ u profesionalne časnike Hrvatske vojske. Njegova priča nije samo svjedočanstvo o ratu, već i duboka psihološka studija o tome kako se trauma pretvara u plemeniti rad te kako sjećanje na poginule suborce i obitelj nastavlja živjeti kroz nove generacije. U ovom razgovoru, Rene Tonkli otvoreno govori o počecima rata, ključnim trenucima koji su ga oblikovali, težini gubitka brata Igora te o tome kako mu je ratno iskustvo postalo temelj za današnju karijeru u spašavanju ljudskih života.

Možete li se prisjetiti samog početka, onih prvih dana u Karlovcu? Kako je izgledao taj trenutak odluke da se uključite u obranu, jeste li uopće slutili što vas čeka?

-U to vrijeme, prije nego što je sve započelo, okupljali smo se u Hrvatskom domu, koji se tada tek uređivao. Tamo smo se svi družili – Slaven, ja i cijela ta ekipa s Dubovca. Nitko od nas, ali baš nitko, nije razmišljao o ratu. Čak i kad su se počeli događati prvi incidenti, mislio sam da će to biti nekakvo političko prepucavanje koje će se brzo smiriti. Rat nam nije bio ni na kraj pameti. No, kad su krenuli prvi napadi na Karlovac, situacija se naglo promijenila. Moj brat je otišao prije mene, a ubrzo sam krenuo i ja. Jednostavno smo nestajali s ulica, nismo se ni javljali doma; nije bilo mobitela, sastali bismo se negdje i tko je prvi imao vezu, taj bi otišao.

Na početku je to bila jedna velika euforija pomiješana s potpunim neiskustvom. Sjećam se da smo nosili dijelove uniformi kombinirane s civilnom odjećom – gore uniformirana košulja, a dolje klasične „levisice“ 501. Bili smo daleko iza neprijatelja koji je imao iskustvo JNA, mi smo tek tamo sve učili. Iskreno, taj rat uopće nisam shvaćao ozbiljno dok se nije dogodilo ono s mojim Igorom. Do tog trenutka granate su padale, zujalo je oko nas, ali moja se percepcija potpuno preokrenula tek s njegovim gubitkom.

Spomenuli ste da ste se kasnije školovali na vojnom učilištu. Kako je izgledao taj prijelaz iz dragovoljca koji uči u hodu u profesionalnog časnika?

-To je bio nužan proces. Hrvatska vojska nije mogla vječno ostati na razini „odrpanaca“, morali smo se školovati, naročito mi mlađi. Vratio sam se u Karlovac u ljeto 1995. godine kao zapovjednik satnije, upravo nakon završenog vojnog učilišta. To je tada bila neka vrsta vojne akademije, ali skraćena zbog ratnih potreba, jer nam je kronično nedostajalo educiranih časnika s iskustvom.

Razlika između onih ranih dana i te faze bila je ogromna. Više nismo bili neuki. Godinu dana prije završne akcije proveli smo u intenzivnoj obuci i vježbanju. Bili smo, kako ja to volim reći, „mršavi i žilavi“. Imali smo vrhunsku hranu, ali smo stalno vježbali. Bili smo potpuno uhodan tim. No, i uz svu tu obuku, kad krene napadna operacija, planovi često padaju u vodu i tada moraš razmišljati glavom – brzo i žestoko. Postoji onaj strah koji je normalan; ako se ne bojiš, nešto nije u redu s tobom. Ali to nije bio strah za vlastiti život, nego strah za moje vojnike. Stalno sam gledao gdje su, jesu li ranjeni, dok se oko nas sve dimilo, a ruksaci i košulje bili su nam izbušeni od gelera.

Posebno upečatljiv dio Vaše priče je Operacija Oluja. Spominjali ste sektor Slunjskih brda kao jedan od najtežih. Kako je to izgledalo na terenu?

-Kad je došla zapovijed za napad, osjećaj je bio: „E, dečki, sad stvarno idemo“. To je bilo ono što smo čekali godinama. Moj brat Igor je to silno želio, ali nije stigao dočekati. On mi je bio golema motivacija u svemu tome. Dobili smo najteži smjer napada, Slunjska brda. Zapeli smo tamo, napucavali se s njima dva-tri dana. Tek smo nakon akcije, iz njihove zaplijenjene dokumentacije, saznali da su na taj položaj poslali svoje najbolje borce kako bi držali liniju dok se narod ne izvuče.

Prije samog pokreta, moj glavni cilj je bio prikupiti što više opreme. Gledali su me u čudu, ali ja sam znao da logistika neće moći pratiti tempo ako se situacija zakomplicira,. Nosio sam na sebi preko 600 metaka, dvije zolje, pištolj i osam bombi. Činilo mi se da mi je to i dalje malo. Bili smo motivirani da tu priču konačno završimo i oslobodimo državu.

Kako ste se osjećali onog trenutka kada je rat stao? Mnogi branitelji opisuju taj trenutak kao neku vrstu vakuuma.

-Upravo tako. Mi smo godinama živjeli u uvjerenju da taj rat nikada neće završiti, da ćemo vječno biti vojska i ekipa. I onda je odjednom stalo. Sjećam se tog osjećaja euforije i šampanjca, ali odmah nakon toga pojavilo se pitanje: „Što ćemo sad raditi?“. Više nisam znao tko sam. Mirnodopsko stanje mi je bilo nepoznato, jer sam s 25 godina iza sebe imao samo rat. Grad je bio miran, bez granata, a ja nisam imao viziju čime se želim baviti. Danas se često preispitujem; jesam li donio dobru odluku u nekom trenutku, jesam li trebao krenuti lijevim šumskim putem ili desnim, zašto nisam napao neki bunker ranije,. Te se odluke tada donose u šest sekundi, a danas o njima možeš razmišljati satima.

Vaša karijera se nastavila u HGSS-u. Koliko Vam je ratno iskustvo pomoglo u poslu spašavatelja?

-Rat me naučio smirenosti i oprezu. Što više znaš, svjesniji si opasnosti i više kalkuliraš. Nema više srljanja tipa „hajmo dečki“, nego se sve priprema na kartama i papiru. Iskustvo vođenja ljudi u ratu, gdje svako kašnjenje može značiti gubitak života, neprocjenjivo je za spašavanje.

HGSS funkcionira kao tim, baš kao i vojska. Ne možeš napraviti ništa sam. Kad je teško – kad pada kiša, kad je vrućina ili vjetar – mi smo snaga jedan drugome. Ipak, postoji bitna razlika koja donosi neku vrstu unutarnjeg mira. Danas, kad imamo tešku akciju i idemo uzbrdo po paklenoj vrućini, dečki znaju kukati, a ja im kažem: „Gle, bar nitko ne puca po meni sada. Meni je super“. To je neka vrsta iskupljenja. Umjesto uništenja, sada radim nešto za zajednicu mirnim putem. Da sam tada u ratu imao medicinsko znanje koje imam danas, siguran sam da bismo spasili više života,. Tada smo imali samo prvi zavoj i osnovnu obuku, a bolnice su bile daleko,.

Danas ste pročelnik komisije za spašavanje s voda i poplava te međunarodni instruktor. Možete li nam reći nešto više o tom aspektu Vašeg rada?

-Već osam godina vodim tu komisiju. Prije 12 godina donijeli smo odluku da ćemo se specijalizirati za spašavanje iz voda upravo zbog sve učestalijih poplava. Danas smo instruktori za cijeli svijet, od Kine do Albanije i Bugarske,. Bavimo se i kriznim menadžmentom, strateškim zahvatima u komunikaciji sa svim žurnim službama poput MORH-a i MUP-a. Stalno se školujemo, jer život je proces učenja dok si živ,.

Na kraju, dotaknimo se onog najbolnijeg dijela – obitelji. Spomenuli ste brata Igora, oca koji je bio ranjen. Kako se nosite s tim gubitkom nakon svih ovih godina?

-Prošlo je puno godina, ali stvari su ostale složene kao da se nikada nisu dogodile. Igor mi nedostaje svaki dan, to je praznina koja se ne može popuniti. Ostala je teška rana koja se nikada neće zaliječiti. Moj otac je otišao u rat za nama, jer nije htio sjediti doma dok su mu sinovi na ratištu, i tamo je bio ranjen. Danas sam ja jedini preostali član te obitelji koja je nekada živjela zajedno u kući na Dubovcu.

No, život ide dalje kroz nove generacije. Moja kći Ines imala je samo tri godine kad sam izlazio iz vojske, a Iva je bila na putu. To su bili trenuci kad sam morao odlučiti da je dosta rata. Danas imam unuka, malog Evana. On mi je nevjerojatan izvor radosti. U njemu vidim crte lica svog brata Igora, vidim taj isti buntovnički inat i prkos,. Kad s njim idem u ribolov ili ga učim nečem novom, osjećam da se krug zatvara. On je „crn kao cigan“, stalno bi bio u vodi, jedva ga izvučem van. Kroz njega, slike se vraćaju, ali na neki topliji način.

Postoji li neka fotografija ili slika iz tog vremena koja Vam je posebno urezana u pamćenje?

-Ima jedna fotografija s mimohoda u Karlovcu, kolovoz 1995. godine, kad se vojska vraćala u grad. Sjedio sam na blatobranu vozila, a ispred mene je stajala mala curica u bijeloj haljini s ružom u ruci. Gledao sam je s kamiona, a onda mi je suborac rekao: „Rene, pa to ti je kćer“. To je bio trenutak povratka u stvarni život.

Rene Tonkli danas više ne nosi pušku, ali njegova borba nije prestala. Ona se samo preselila na podivljale rijeke, poplavljena područja i nepristupačne planinske vrhove. S iskustvom čovjeka koji je vidio najgore od rata, on danas pruža ono najbolje od mira – nadu i spas. Njegova priča je podsjetnik da se iz pepela osobnih tragedija može izgraditi život posvećen drugima, vođen istim onim kodeksom časti koji je naučio na Slunjskim brdima, ali pročišćen kroz godine humanitarnog rada. „Armatura i beton“ obiteljskog naslijeđa, kako sam kaže, i dalje su tu, čvrsti i neuništivi.