Razgovor s profesorom Antunom Milinkovićem, dobitnikom godišnje Nagrade „Ivan Filipović“

Profesoru biologije i kemije iz karlovačke Gimnazije Antunu Milinkoviću dodijeljena je godišnja Nagrada „Ivan Filipović“ za 2020. godinu u području srednjeg školstva. Osim njega, godišnju Nagradu u ovoj kategoriji dobilo je još troje srednjoškolskih profesora, jedna odgojiteljica, osam profesora i  nastavnika iz osnovnih škola te dvoje iz područja visokog školstva. Bio je to i povod za razgovor s profesorom Milinkovićem u kojem smo ga propitali što ova Nagrada za njega znači, zašto se odlučio za studij kemije i biologije te kakav je interes za ovu struku kod današnjih školaraca, a prokomentirao je i aktualno stanje u školstvu.

-Diplomirao sam na PMF-u u Zagrebu 1990. godine na Biološkom odsjeku u zvanje prof. biologije i kemije. U ožujku iste godine radio sam u Osnovnoj školi Generalski Stol na zamjeni, a zatim sam bio na Zavodu za zapošljavanje sve do rujna 1990. godine kada sam se zaposlio u Gimnaziji Karlovac i od tada sam njen stalni zaposlenik, kaže nam na početku razgovora profesor Milinković.

Nagrada „Ivan Filipović“ je za njega veliko iznenađenje jer nije niti znao da je predložen, dodaje profesor  Milinković i nastavlja:

-Nisam nikada niti razmišljao o njoj iako sam znao da se dodjeljuje za izuzetna ostvarenja u odgojno-obrazovnom radu. Kroz svoj rad uvijek uočavate mnoge nedostatke i težite da budete što bolji te pokušavate što više doprinijeti napredovanju svoje struke i napretku društva. Stoga se nisam vidio kao profesor koji bi mogao dobiti ovu Nagradu. Prosvjetni rad je timski rad koji uključuje veći broj sudionika, u našem zvanju čak tri skupine; učenike, roditelje i nastavnike. Ostvarenja zadanih ishoda vrlo su zahtjevna, a pogotovo ubrzanim tehnološkim i društvenim događanjima kojima smo pomalo svi zbunjeni, teže se prilagođavamo te usklađujemo interese, potrebe i zahtjeve triju različitih skupina sudionika u tako složenom procesu koji nije samo obrazovni već sve više i odgojni.

Odgovarajući na naše pitanje o tome što je presudilo i zato se odlučio za studij kemije i biologije Milinković je rekao:

-Već u nižim razredima osnovne škole počeo sam proučavati biljke, učiti njihova ljekovita svojstva, kemijski sastav i primjenu. Htio sam studirati farmaciju, a kako je u to vrijeme bilo teško dobiti zaposlenje,  usmjerio sam se na biologiju i kemiju i pejzažnu arhitekturu. Bio sam primljen na oba studija, a budući da sam bio visoko plasiran na upisnoj listi PMF-a odlučio sam se za ovaj studij koji mi je mogao omogućiti cjelovitije znanje iz ova dva područja kao odličnu bazu za rad u različitim zanimanjima. Nisam se vidio u prosvjeti.

Uspoređujući školu, odnosno gimnazijalce s početka svoje karijere i one današnje te je li danas lakše raditi ili nekada, kaže da su razlike ogromne.

- Interes učenika za usvajanjem novih znanja je bio znatno veći, brzina obrade istih nastavnih sadržaja zahtijevala su manje vremena kada sam počeo raditi u odnosu na današnje razdoblje. U komparaciji moram navesti isključivo one sadržaje koji su ostali isti po opsegu i razini koja se obrađuje u gimnazijskim programima. Naravno s vremenom su se mijenjali zahtjevi i vrednovanje naučenoga gradiva. Vrlo zastupljen pristup reprodukcije znanja danas se sve više u prirodoslovnom području zamjenjuje s  prirodoznanstvenim kompetencijama koje zahtijevaju ujedinjavanje znanja biologije, kemije, fizike, geoznanosti i matematike u rješavanju problemskih zadataka. Ali, isto tako sve više se prirodoslovlje prožima i s tehničkim, društvenim i humanističkim područjima. Današnja djeca su sve više odvojena od prirode i realnog života, a uronjena u virtualni svijet koji ih postupno usvaja i transformira. Danas je znatno teže raditi, istaknuo  je te se osvrnuo i na online nastavu:

-U online nastavi svi profesori su se trudili da učenici što uspješnije ostvare zadane obrazovne ishode, a to je ovisilo i o vještinama rada s novim tehnologijama koje su bliže i jednostavnije mladim kolegama nego nama starijima. Ali, rad u razrednom odjeljenju ne može zamijeniti niti jedna tehnologija, ma koliko ona bila vrhunski izvedena. Primjetio sam da učenici manje izostaju s nastave od kada smo se vratili u normalne oblike rada.

Govoreći o interesu karlovačkih gimnazijalaca za studij kemije i biologije, profesor Milinković je izjavio:

-U visoko razvijenim zemljama sve je manji interes za studije prirodoslovnih znanosti. Taj postotak je ispod 10 %. Jedino je ostao isti interes za medicinu, molekularnu biologiju i sve više za farmaciju kao primjenjene grane biologije i kemije, dok za ostala područja kao veterina, agronomija, šumarstvo, biotehnologije uključujući i studij fundamentalne biologije i kemije sve je manji interes. U deset godina upišu se jedan ili dva studenta. Novac sve više određuje izbor zvanja. Novac metastazira u ljudskom društvu i sve manje je neimara.

Komentirajući današnje stanje u školstvu i govoreći o tome što ga najviše smeta, odnosno što bi da je u mogućnosti promijenio profesor Antun Milinković je rekao:

-Svi volimo biti kritični i stalno prigovarati kako ništa nije u redu. Školstvo je u stalnim problemima i krizama, ne samo u našoj zemlji već i u drugim zemljama. Naša zemlja ima dobar obrazovni sustav i vrhunski kadar. Naravno on zahtijeva kontinuirane dorade u suglasju s razvojem društva. Zahvaljujući velikom broju entuzijasta koji rade u ovoj djelatnosti ono ipak doprinosi napretku društva. Jedina razlika je možda u statusu  koji imaju prosvjetni djelatnici. U nekim zemljama poput Finske to je najuglednije zvanje u društvu i najteže je upisati jedan od pedagoških fakulteta. U našoj zemlji to je još uvijek marginalizirano zvanje, što je vidljivo i po interesu učenika za studije na nastavničkim smjerovima pojedinih fakulteta, a naročito za prirodoslovno područje. Sjećam se dok sam bio dijete i slušao razgovore u krugu obitelji o zvanjima kako su prosvjetna zvanja od učitelja do sveučilišnog profesora isticana kao najuglednija i tako sam ih i doživljavao.  Najviše me smeta organizacija rada. Smatram da je najvažnije da svaka škola ima vlastitu sportsku dvoranu,  restoran i rad u jednoj smjeni. Najveći problem današnjih mladih je kretanje i prehrana. U jednom danu učenici bi trebali imati najviše šest (optimalno pet) sati i obavezno ručak od 12  do 13 sati. Užasno mi je kada dolazim na šesti sat i promatram učenike koji su gladni, pomalo nervozni i mogu se posvetiti najviše 20 minuta obradi novih nastavnih sadržaja, a ostalo je potpuni umor i nezainteresiranost. Sedmi sat je mučenje. Svake godine mogu se u jednoj školi izgraditi navedeni objekti sredstvima izdvojenih iz dijela za prosvjetu, a mogu se uključiti i građani svojim donacijama ili doprinosima. Sredstava ima dovoljno, samo je potrebna bolja raspodjela, poštenje i odgovornost nadležnih struktura, ali i građana. Koliko novca usmjeravamoi i tošimo za različite nebitne stvari u funkciji nadmetanja i prestiža? Sve veći broj učenika ima različite organske ili psihičke poteškoće i uloga razrednika u sinergiji sa školskim pedagogom i psihologom je sve izraženija. Razrednici bi trebali imati smanjenu satnicu u neposrednom nastavnom radu za 6 sati koje bi posvetili individualnim razgovorima s učenicima i roditeljima. Iz svog razredničkog dijela pedagoškog rada shvatio sam kako je najvažnije ostvariti što više  individualnih  razgovora s  učenikom i roditeljem, poručio je profesor Milinković.

Foto: D. Neskusil