Razgovor s opernim pjevačem Leonom Košavićem: U biti sam htio biti strojar

Leon Košavić je trenutno jedan od najtraženijih mladih hrvatskih baritona. Skromni Ozljanin svoj posao shvaća realno, napominjući da je u životu najvažnije biti sretan i zadovoljan. U razgovoru se prisjeća djetinjstva u Ozlju, svojih prvih nastupa, ali i nekih planova.

-Uvijek smo mi pjevali doma, i djed s mamine i s tatine strane su lijepo pjevali, a sve su brzo shvatili i mama i tata. Na  jednoj priredbi u školi „Slava Raškaj“ u Ozlju, na predstavi za svetog Nikolu pjevao sam solo „Sveti Niko s bijelom bradom“. To sam puno vježbao doma, kupili su mi kasetofon s mikrofonom, dobio sam kasetu samo s glazbom, bez teksta onda sam danima vježbao. Tada mi je to bila zabava, jednostavno bilo mi je zgodno jer mi je pjevanje uvijek pričinjavalo jedno veliko veselje. U biti od tada je sve krenulo. Nakon tog prvog javnog „nastupa“ mama i tata su se složili da bi bilo dobro da krenem u Glazbenu školu. Inače, mislim da svi mladi trebaju imati izvjesnu glazbenu izobrazbu i probati svirati neki instrument što je po mom mišljenju  jako korisno za cjelokupni psiho fizički razvoj djeteta. S osam godina sam upisao klavir, naravno premlad sam bio za pjevanje. Jako mi je u sjećanju ostalo to razdoblje; baka me je vlakom vodila u Karlovac u Glazbenu školu. Tako je sve bilo do trećeg razreda osnovne škole kada smo se preselili u Karlovac. Nastavio sam pjevati u zboru i u to vrijeme sam bio prvi dječački sopran. Ah da, sjetio sam se, prije toga kod franjevaca u crkvi Presvetog trojstva isto sam pjevao u zboru, posebno na nedjeljnim misama i tamo me je časna sestra Ana izdvojila iz skupine i dala mi da solo pjevam „Milost“ koju sam pjevao na prvoj pričesti. Osjetio sam da volim to, vidio sam publiku; bilo je i treme ali…. Jednostavno bilo mi je lijepo pjevati, dijeliti sreću koju osjećam sa drugima,  vidio sam da tu ima nešto; nije mi bilo bitno pjevam li za jednog, za tisuću ili deset tisuća ljudi. Nakon toga, u srednjoj školi,  profesorica Kaić, koja je u to vrijeme vodila zbor Glazbene škole, me preporučila profesoru Tončiju  Petkoviću koji je bio moj prvi profesor pjevanja. Nikad mi u to vrijeme nije bilo pjevanje primarno. U mojoj obitelji svi su tehničke struke i u biti sam htio biti strojar što mi je i dan danas želja; ustvari to mi  je danas hobi, prisjeća se Košavić i nastavlja.

-Nakon završene gimnazije pri upisu na fakultet čak mi je strojarstvo bio prvi odabir. Muzička akademija Zagreb bila je na drugom mjestu, ali su se tu još našli i astrofizika, brodogradnja, FER.  Na kraju je ipak prevladala Muzička akademija..

Govoreći o prvom angažmanu, ali i svemu što je potom uslijedilo, Košavić je istaknuo.

-Prvi angažman bio mi je u HNK-u Zagreb  gdje mi je gospodin Mihanović- tadašnji direktor Opere, na preporuku mog profesora Giorgia Suriana, dao da pjevam ulogu Papagena što je jedna od glavnih uloga u „Čarobnoj fruli“. Dobiti tu ulogu u HNK- u nije baš mala stvar, a dobro se sjećam bilo je to 2011. godine. To je bila moja prva uloga na profesionalnoj sceni. Moram pripomenuti da sam naravno prije toga pjevao u studentskim produkcijama. Nakon toga slijede uloge Masetta, Moralesa iz „Carmen“, pa sam u Osijeku pjevao  Mozartova „Don Giovannia“. Potom sam bio na natjecanju Finskoj, nakon čega sam tamo dobio i angažman u Finskoj nacionalnoj operi u Donizettijevom  „Don Pasqualeu“, da bi godinu poslije pjevao Figara u „Seviljskom brijaču“. Nosim izvrsna iskustva iz Finske, to je jedina opera u Finskoj i sva se sredstva slijevaju u tu kuću pa i predstave imaju raskošniju produkciju i sve je nekako lakše. Finci su izuzetno slični nama, čak ih ima otprilike koliko i nas. Jedina  razlika je u tome da je ta država puno organiziranija od naše.

O dosadašnjem tijeku svoje karijere mladi i perspektivni Košavić još je izdvojio.

-Nakon završetka studija, moj profesor mi je savjetovao da u Belgiji pokušam pronaći profesora Jose Van Damma te sam uz pomoć gospodina Bonačića i stupio  u kontakt s njim. Pošto sam prošao na audiciji pozvan sam u školu u Belgiju na kojoj on predaje. Dvije godine bio sam na usavršavanju,  a to je bila i prilika da upoznam kako funkcionira belgijsko društvo, opere, ali sam dobio  i prve angažmane u toj zemlji. Već sam pjevao u Liegeu i Antwerpenu, ali i na božićnom koncertu belgijskom kraljevskom paru.

Planovi su mu također vrlo ambiciozni,  posebice do kraja ove godine.

-Trenutno se pripremam ovaj mjesec za Francusku gdje ću nastupiti s Nathalie Stutzmann s kojom sam već otpjevao četiri koncerta istog programa. Nastupit ću na Osorskim ljetnim večerima  u „Missa Dalmatica“ Franza von Suppéa. U Njemačkoj sam potom s IX. Simfonijom, nakon toga slijede nastupiti diljem Europe: od Francuske, Škotske do Irske  s već spomenutim programom zajedno s Nathalie Stutzmann.  U Londonskoj kraljevskoj operi pjevam Masetta iz Mozartovog „Don Giovannia“, pa po treći put putujem u Finsku. Pjevam neku modernu operu za koju mi još nisu poslali „materijale“. Pripreme za ulogu mi nisu toliko zahtjevne, ako gledam iz aspekta nekoga tko  radi od 8 do 5 sati poslije podne. Veći dio posla radim u okružju svog doma i nitko mi nije šef. Pjevam na ruskom, francuskom, talijanskom, engleskom, odnosno na jezicima na kojim su opere napisane.

U Hrvatskoj imamo puno dobrih pjevača, ističe Košavić.

- Pjevači koji su u stalnom angažmanu u HNK-u su odlični. Puno naših pjevača radi u inozemstvu, jedan od njih je i Goran Jurić koji je također s karlovačkog područja, on je odličan bas, pjeva na velikim pozornicama, bio je član prestižne  Bavarske državne opere.

-U slobodno vrijeme zapjevam svašta, npr. prekrasne pjesme koje je izvodio Ivo Robić pa  starogradske. Jako volim more, uspio sam si kupiti jedan mali brodić pa sam ga sada preuređivao, a i sada oko njega još svašta radim. U vezi sam s Irmom koja studira pjevanje na Muzičkoj akademiji, ali ona više naginje prema mjuziklu.  Kada imam vremena i kada se poklope slobodni termini, rado se odazovem i nastupim i u Ozlju i u Karlovcu.

Kratko je prokomentirao i usporedio hrvatsku i inozemnu publiku.

-U Njemačkoj i Francuskoj opera je jako popularna i oni pjevače prepoznaju te su u pravom smislu riječi zvijezde. Kod nas se još uvijek na operu gleda kao na neku „zabavu“ za građanstvo starije životne dobi. U zadnje vrijeme ohrabruje to što sve više mlađih ljudi viđam na predstavama. Izvorni problem kod nas je taj što se ljudi ne mogu razonoditi jer većinu vremena razmišljaju kako sastaviti kraj s krajem. Nažalost kada se čovjek bavi egzistencijalnim pitanjima, jako malo vremena mu ostaje za kulturu i za ono što bi ga zapravo oplemenilo.

Razgovor s Leonom Košavićem završit ćemo jednom njegovom mišlju.

-Cilj svakoga bi trebala biti sreća i zadovoljstvo, materijalna dostignuća, ako jesu, su samo sredstvo.

(M. Milovanović)