Razgovor s Ivanom Kolencom o povijesnim danima oslobađanja karlovačkog kraja

Operacija „Oluja“ na karlovačkom području nije bila samo pitanje vojnog uspjeha, već bitka za opstanak samog grada i ključnih prometnih pravaca prema Zagrebu. Kroz sjećanja Ivana Kolenca, zapovjednika bojne, i službene zapise 110. domobranske pukovnije, donosimo opširan prikaz operacije koja je promijenila povijest karlovačkog kraja.

Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ na karlovačkom području predstavljala je jedan od strateški najosjetljivijih segmenata oslobađanja Hrvatske. Dok su oči javnosti bile uprte u Knin, na vratima Karlovca vodile su se iscrpljujuće borbe protiv neprijatelja koji je godinama utvrđivao svoje položaje na Turnju i Slunjskim brdima. Ključnu ulogu u ovim događajima imala je 110. domobranska pukovnija, postrojba koja je uoči same operacije prošla kroz zahtjevan preustroj i intenzivne pripreme.

Preustroj i mobilizacijski izazovi

Neposredno prije „Oluje“, 110. domobranska pukovnija formirana je spajanjem 110. brigade i 13. domobranske pukovnije. Bio je to proces pun izazova; kako navodi Ivan Kolenc, tadašnji zapovjednik bojne, pukovnija je zapravo bila „najmlađa postrojba na zbornom području“, stara tek mjesec dana u tom sastavu. Mobilizacija nije tekla glatko jer je dio iskusnog kadra bio demobiliziran zbog potreba gospodarstva, a odaziv je bio ispod očekivane razine.

-Dobro se sjećam tog vremena. Bili smo mladi, neki bi rekli i ludi, ali s jasnim ciljem. Ja sam se uključio još 1991. godine, a u 110. sam ostao cijelo vrijeme, prisjeća se Kolenc. Unatoč problemima s popunom, jezgra zapovjedništva intenzivno je radila na obuci. Poseban naglasak stavljen je na vježbe nasilnog prelaska vodenih zapreka, što će se pokazati ključnim za planirane pravce djelovanja.

Vježba „Dobra 94“ kao prekretnica

Jedan od najvažnijih trenutaka u pripremi bila je vježba „Dobra 94“. Kolenc ističe kako su uvjeti bili gotovo nemogući:

-Voda je bila strahovito brza, izišla je iz korita pola metra na livade. Razmišljalo se o odgodi, ali smo odlučili odraditi vježbu uz osiguranje sajlama za drveće. Čamci su išli s gornje strane sajle i uspješno smo forsirali rijeku pod takvim uvjetima. Vježba je ocijenjena najvišom ocjenom i to nam je dalo nevjerojatno samopouzdanje za ono što je slijedilo u Oluji.

Ta obuka zapovjednika desetina i vodova, provođena i u kampu Bosiljevo, stvorila je čvrstu strukturu unutar pukovnije.

Operativni plan i „najtvrđa bojišnica“

Plan operacije predviđao je da 110. dp na Turnju i Gornjem Mekušju aktivnom obranom veže snage neprijatelja na sebe. Glavni pravac napada bio je Zastinja – Slunjska brda – Miljuši, s ciljem izbijanja na dominantne pozicije i presijecanja ceste D1. Neprijateljska obrana na ovom sektoru bila je iznimno snažna.

-Znali smo da je turanjska bojišnica najtvrđa. Oni su se tamo utvrđivali četiri godine. Imali su tenkovske rovove dugačke po dva kilometra, toliko dobro izrađene da ih je bilo gotovo nemoguće izravno pogoditi. Micali su tenkove iz jednog rova u drugi i stalno nas držali pod paljbom, objašnjava Kolenc. Pukovnija je bila raspoređena tako da je 1. bojna držala Turanj, Gornje Mekušje i Mostanje, dok je 2. bojna pokrivala Zastinje i Belajske Poljice. 3. bojna je bila u pričuvi, ali je jedna satnija pridodana 104.brigadi da ju uvede u prostor, a radi se o  području Rečice, Šišljavića, do kanala Kupa-Kupa.

Početak operacije: Krvavi prvi dani (D-dan i D+1)

Operacija je započela 4. kolovoza 1995. u 05:00 sati, bez prethodne topničke pripreme kako bi se postigao efekt iznenađenja. Prvi dan bio je iznimno težak. Na Slunjskim brdima postrojba je pretrpjela gubitke; poginulo je šest pripadnika, jedan na Turnju te dvojica u Brođanima, uz čak 58 ranjenih. Zapovjednik voda Davor Joha stradao je na protupješačkoj mini, a neprijatelj je uzvratio žestokom topničkom vatrom po Turanjskoj bojišnici i šumi Venci.

Drugog dana operacije, 5. kolovoza, započeo je koordinirani napad uz potporu zrakoplovstva (MIG-21) i topništva Zbornog područja Karlovac. Iako su svježe snage uvedene u borbu, značajnijih pomaka na glavnom pravcu u tom trenutku još nije bilo, a pukovnija je imala nove ranjenike.

Dolazak generala Budimira i „Groblje na Turnju“

U jeku najtežih borbi, Turnjsku crtu posjetio je general Budimir. Kolenc se zorno sjeća tog dramatičnog trenutka:

-Došao je u inspekciju pitati zašto još nismo probili crtu. Tek što je parkirao auto, pale su četiri mine kalibra 120 mm – jedna na krov, dvije u dvorište, odmah pored bunkera. Kad je ušao unutra i vidio što se događa, pitao je koliko imamo mrtvih. Rekao sam mu da imamo jednog od snajpera, čovjeka koji je tek mobiliziran i nije imao taj osjećaj da se ne smije izlaziti van.

Nakon što je general obišao položaje, Kolenc mu je otvoreno rekao:

-Generale, vidite li ove tranše? Radili smo ih četiri godine i dopunjavali. To ni atomska bomba ne može lako probiti. Možemo mi krenuti dalje silom, ali onda ćemo umjesto položaja imati groblje. To nije bila opcija.

Prijelomni trenuci i oslobađanje Vojnića

Situacija se počela mijenjati prodorom snaga 1. gardijske brigade (Tigrovi) kroz Ličku Jesenicu, što je oslabilo neprijateljski bok. Kada je 137. brigada ušla prema Krnjaku, neprijatelj više nije imao izbora. Dana 7. kolovoza (D+3), u ranim jutarnjim satima, neprijatelj je organizirano napustio Turanjsku bojišnicu.

Snage 110. dp, podijeljene u dvije grupe koje su predvodili bojnik Ivan Bočić i bojnik Ivan Kolenc, krenule su u napredovanje pravcem Gornje Mekušje – Kamensko – Skakavac – Trebinja – Babina Gora – Živković Kosa – Vojnić.

-U Vojnić smo ušli oko 13:30 sati. S jedne strane su stizali oklopi Prve gardijske brigade, vidio sam prijatelja Andriju Kolobarića na tenku i sadašnjeg generala Stojkovića. Mi smo u centar Vojnića ušli s naše strane gotovo istovremeno kad i oni s pravca Kolarića, kaže Kolenc. Prilikom ulaska u Skakavac, pripadnici 110. dp oslobodili su 20-ak civila koji su bili zatočeni u vojarni.

Ratna etika i poštivanje konvencija

Unatoč žestini borbi, zapovjedništvo 110. domobranske pukovnije inzistiralo je na strogoj disciplini i poštivanju Ženevske konvencije. Kolenc naglašava kako je to bio prioritet:

-U svakoj zapovijedi je pisalo – Ženevska konvencija. Našim vojnicima smo uvijek govorili: nema ubijanja civila ni zarobljenika. Možeš ubiti vojnika u borbi, ali čim on baci oružje, on je zarobljenik i ima svoja prava. Da se toga nismo držali, danas bi mnogi od nas povlačili repove po sudovima. Naša postrojba je zadaću odradila besprijekorno.

Na Popović brdu dočekali su ih preplašeni civili koji su nudili rakiju, no vojska ih je, prema propisima, predala civilnim strukturama bez ikakvih incidenata.

Zaključak: Cijena slobode

Operacija „Oluja“ za 110. domobransku pukovniju završila je izbijanjem na granicu s Bosnom i Hercegovinom. Cijena pobjede bila je visoka: pukovnija je imala 10 poginulih i 83 ranjena pripadnika.

-Moramo shvatiti da je Karlovac obranila domaća 'pričuva'. Da je crta ovdje probijena, ne bi bilo ni Zagreba ni države. Ponosan sam na svakog našeg vojnika, zaključuje Kolenc. Njegova poruka za budućnost je jasna: dokle god budemo palili svijeće i obilježavali ove datume, naši će dečki biti živi. To je dug koji imamo prema onima koji su položili živote za slobodu Karlovca i Hrvatske.

Kronologija i činjenice: 110. domobranska pukovnija u VRO „Oluja“

Kao najmlađa postrojba Zbornog područja Karlovac, 110. domobranska pukovnija nastala je preustrojem 110. brigade i 13. dp. Mobilizacija je bila otežana jer je dio iskusnog kadra demobiliziran zbog potreba gospodarstva, a zamijenjen je neadekvatnim i prvi put mobiliziranim kadrom. Odaziv je bio ispod očekivane razine, a postrojba se suočavala i s velikim brojem neispravnih motornih vozila.

Tijekom 1993. i 1994. godine te početkom 1995., proveden je niz vježbi s naglaskom na nasilni prelazak vodenih zapreka. Raspored postrojbi za operaciju bio je sljedeći:

1. bojna: Turanj – G. Mekušje – Mostanje
2. bojna: Zastinje – Belajske Poljice
3. bojna: Orlovac – Draganić (uz 1. satniju pridodanu 104. br.).

Odluka zapovjedništva bila je da snage na Turnju i Gornjem Mekušju aktivnom obranom vežu neprijatelja, dok se na glavnom pravcu napada (Zastinje – Slunjska brda – Miljuši) nastojalo ovladati cestom D1.

D-dan (4. kolovoza): Napad je počeo u 05:00 sati bez topničke pripreme. Postrojba je izbila na cestu Karlovac – Tušilović, ali uz teške gubitke. Poginulo je 6 pripadnika na Slunjskim brdima, jedan na Turnju i dvojica u Brođanima, uz 58 ranjenih. Zapovjednik voda Davor Joha poginuo je na protupješačkoj mini.

D+1 (5. kolovoza): Koordinirani napad uz potporu MIG-ova 21 i topništva ZP Karlovac. Uvedene su svježe snage, ali bez značajnog pomaka na terenu.

D+2 (6. kolovoza): Pokušaj zauzimanja Slunjskih brda nailazi na žestok otpor; jedan pripadnik pogiba, a četvorica su ranjena.

D+3 (7. kolovoza): Prijelomni dan. Neprijatelj organizirano napušta Turanjsku bojišnicu. Snage pod zapovjedništvom bojnika Ivana Bočića i bojnika Ivana Kolenca napreduju pravcem Gornje Mekušje – Kamensko – Skakavac – Trebinja – Babina Gora – Vojnić. U Vojnić ulaze u 13:45 sati, gotovo istovremeno s oklopnim snagama 1. gardijske brigade i dijelovima 137. dp.

D+4 (8. kolovoza): Pokret prema Vrginmostu. Neprijateljska kolona kreće se prema Glini. Izdvojeno zapovjedno mjesto (IZM) postavlja se u bivšoj gostionici „Biljeg“.

D+5 (9. kolovoza): Ulazak u Vrginmost i izbijanje na granicu s Bosnom i Hercegovinom (akcija „Obruč“).

Iako je ispred sebe imala najutvrđeniji dio neprijateljske obrane, 110. dp uspjela je vezati značajne snage 21. kordunskog korpusa, čime je olakšala napredovanje susjednim postrojbama. Ukupni gubici postrojbe u operaciji: 10 poginulih i 83 ranjena pripadnika.