Prvi Karlovački

“Radio škola Radio Karlovca u Domovinskom ratu bila je prva u Hrvatskoj”

Autor: Branko Obradović

20.08.2022

Arhitektice društva

Razgovor povodom 60. rođendana Radio Karlovca: Tatjana Farkaš Radočaj

Tatjana Farkaš Radočaj poznata je karlovačka psihologinja, a zaposlena je u Obiteljskom centru Karlovac. Kada je počeo Domovinski rat radila je u Osnovnoj školi “Dragojla Jarnević” i bila je uključena u rad Radio škole Hrvatskog radio Karlovca. S puno entuzijazma uključila se u taj projekt, koji je bio prvi takve vrste u Hrvatskoj. 24. listopada 1991. počela je škola putem etera za srednje škole, a 17. siječnja 1992. godine za učenike osnovnih škola. Radio škola bila je vrlo uspješna i svi koji su bili uključeni u taj projekt ponosni su na to razdoblje. Razgovarali smo s Tatjanom Farkaš Radočaj o vremenu kada je bila samo slušateljica Radio Karlovca, o Radio školi i dojmovima i doživljajima iz Domovinskog rata.

Kada je počela tvoja veza s Radio Karlovcem?

-Bila sam slušateljica, slušala sam “Ritam mladih”, koji si ti vodio. Mi smo svi jako željeli doći kao gosti u emisiju. Naročito u prvom razredu srednje škole, mi smo išli u “Šuvaricu”, dobro mi smo išli u zgradu Gimnazije Karlovac. Htjeli smo doći kao gosti u Radio Karlovac, pisali smo dopisnice, nekada su se pisale dopisnice. Odlučila sam napisati trideset dopisnica, kada si vidio tolike dopisnice, pozvao si me u Radio Karlovac. Tada je bila popularna grupa “Divlje jagode” i pjesme “Autostop” i “Motori”. Sjećam se da si me pitao jesam li ikada putovala autostopom, tada sam imala petnaest godina i rekla sam da nisam, ali da ću sigurno na taj način putovati kao studentica, naravno i jesam kao studentica. 

Kako je došlo do projekta Radio škola?

-Mi tada nismo govorili projekt, mi ustvari nismo govorili ništa, Mi smo govorili da je to Radio škola, odnosno škola na karlovačkom radiju. Vi, kao Hrvatski radio Karlovac, vi ste bili prvi, a onda i mi svi skupa, koji smo sudjelovali u izradi Radio škole. Bili smo prvi u Hrvatskoj koji smo to pokrenuli. Tada je predsjednica Sekretarijata za društvene djelatnosti Grada Karlovca bila Anica Šimunčić, ona je na aktivu ravnatelja osnovnih i srednjih škola iznijela ideju da se djeca nečim okupiraju za vrijeme granatiranja, kada su u skloništima i podrumima, da ne misle samo na iščekivanje granata, da se taj strah malo ublaži. Nadošla je ideja da profesori naprave svoj školski sat u pet do sedam minuta. Profesorica Višnja Kolaković tada je bila ravnateljica Osnovne škole “Dragojla Jarnević” u kojoj sam ja radila, iznijela je ideju da se iskoriste i psiholozi. Zadatak psihologa je bio da umire djecu, bake i djedove, koji su najčešće bili s djecom, jer su roditelji imali radne obaveze ili su očevi bili na fronti. Tako su izabrali mene da dolazim dva put dnevno u Radio Karlovac da vodim, da na početku kažem neku umirujuću riječ, da se tijekom i na kraju malo igramo s djecom nekih igara, a djeca su za nagradu dobila pjesmu od Radio Karlovca. Bili smo prvi u Hrvatskoj, tri mjeseca nakon nas počela je televizijska škola od strane Zagreba.

Koja je po tebi bila važnost Radio Karlovca u Domovinskom ratu?

-Mi smo svi imali upaljeni Radio Karlovac, od vas su stizale sve potrebne informacije, vi ste nas informirali o svemu. Puštali ste i glazbu koja nam je davala snagu, bile su to naše hrvatske domoljubne pjesme. Moram reći da smo slušali i drugu stranu, slušali smo Radio Petrovu goru da čujemo što nas čeka. Radio Karlovac nam je bio izuzetno važan, bez vas ne bi mogli u onim vremenima.

Kakvi su dojmovi ostali o Radio školi?

-To je bilo nešto novo za sve nas. Mogu reći za Osnovnu školu “Dragojla Jarnević” da su svi učitelji i profesori sudjelovali u izradi samog tog nastavnog sata. U hodnicima škole uredili smo prostor, kako mi nismo imali sklonište, ali djeca su za vrijeme granatiranja bila smještena s jedne i druge strane, točno po razrednim odjelima. Jedan dio viših razrednih odjela išao je u Hrvatski dom, gdje je bilo sklonište. Statičari su procijenili da je to najsigurniji dio zgrade i da tu možemo smjestiti djecu. Kada nije bilo nastave, klupe su se odmah iznosile ujutro i profesori su svi došli i svi koji su bili predviđeni za određeni predmet pripremali su se za što više sati. Oni koji su bili hrabriji za radio, tko je imao manju tremu, tko je htio, došao je izložiti taj dio nastavnog sata. Tako da su iz Osnovne škole “Dragojla Jarnević” sudjelovali Sanja Ravbar kao učiteljica, Cvjetko Matijević kemija i biologija, Marijana Pavičić biologija, Vito Majoli matematika, zatim Jula Salaj hrvatski, Katica Šoštarić hrvatski, Marko Kružić učitelj, Eva Kladušić matematika. Sve su zaista dočekivali u školi da se što bolje pripremimo naša ravnateljica Višnja Kolaković, Vito Majoli i Katica Šoštarić, uvijek su bili u školi. Uvijek su tu bili i naši kuhari, Đurđica, a onda je došao i Predrag Tek, oni su nas čekali s kavom. Ružica iz računovodstva također je bila tu.  

Kao psiholog sigurno si puno razgovarala s djecom, kako su ona podnosila granatiranja i cijelu tu situaciju?

-U to vrijeme nekoliko je stvari bilo. Neka djeca su stvarno doživjela panične reakcije. Tako da su recimo na svaku uzbunu ili na svaku detonaciju reagirala vrištanjem. Tako da su se roditelji obraćali i pitali kako pomoći. Zaista sam razgovarala s djecom u to vrijeme. Mi smo od strane tadašnjeg Sekretarijata za društvene djelatnosti, uz podršku ravnateljice Višnje Kolaković išli na seminare, koje su držali norveški i američki psiholozi s takozvanom tehnikom psihološki debrifing, koji je jedan određeni razgovor za djecu, za sve uzraste, za osobe koje su doživjele određenu traumu. To se točno ide po tome što se dogodilo, koje su ti najgore misli bile, što je najgore bilo, onda tek idu osjećaji i što bi napravio sada, kada si u relativno sigurnoj situaciji. Na taj način sam razgovarala s jako puno djece. Drugi dio je bio, da su roditelji znali doći, kada se osjetilo da će biti veliki napadi, znali su pitati što da naprave s djecom, da li da ih ostave u školi, ili da ih negdje smjeste. Mi smo stvarno, sve tri stručne suradnice, a uz mene su bile, Ivanka Željeznjak pedagoginja, sada radi u Osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić” u Dugoj Resi, a bila je i ravnateljica u Dječjem domu “Vladimir Nazor”, Višnja Jović socijalna radnica, sada u mirovini, te defektologinje Vasilka Dragosavljević i Dragica Eror, sa svima smo se savjetovale da prvo treba sačuvati život, Ako je za dijete sigurnije drugdje, neka bude tamo. Još jedna situacija koju bih voljela ispričati. Bilo je prvo bombardiranje, 4. listopada 1991. godine, tada su neprijatelji pustili one padobrančiće, koji su nažalost imali narančaste boje, a to je bilo jako zanimljivo djeci. Granatirali su baš kada je druga smjena išla u školu, a prva smjena se vraćala kući. Nekolicina naše djece uzela je to u ruke, neki su stvarno, nažalost, ostali oštećenih ruku i nogu. Jedno dijete je poginulo. Mi smo tada prvi put poslali djecu u skloništa, znači smjestili ih u školi, kako su statičari rekli i išli u Hrvatski dom. Tada nije bilo mobitela, nije bilo interneta, bio je samo fiksni telefon koji je radio i nije radio. Ja sam bila ta koja sam se javila da ću komunicirati od telefona do skloništa, kako roditelji budu zvali, da odem u sklonište i tako da roditelji budu sigurniji. I dođe jedan roditelj direktno s bojišnice, tata, dobio je odsustvo i došao je po dijete i nema djeteta. Kome si ga dala, meni je bilo za propasti, zamislite vi to, on onako ustrašen s fronte, ako se mom djetetu što dogodi, znate što ću ja vama napraviti. Ja sama kazala da je dijete možda uzeo susjed, kao u magli sam se sjetila. Nismo se mi tada sjetili da bi se trebalo potpisivati kada se uzme dijete, ja sam bila u komi, zamislite da sam pustila dijete i da je ono poginulo, to bi bilo strašno. Mi i dalje u školi, telefoni prestali raditi, stiže trčeći taj isti tata i kaže hvala vam puno, susjed ga je uzeo, možete i drugi put tako. Ja sam mu kazala kuda ste išli po granatama, ali čovjek je došao mene umiriti.

Kako su djeca reagirala na uzbune i granatiranja?

-Kada je granatiranje zadesilo djecu na samoj nastavi, djeca su bila jako mirna i prestrašena i ona su zaista slijedila naše upute. Ja sam se našla u razredu kada je oglašena uzbuna, morali smo smjestiti djecu, rekla sam djeci idemo sada polako, svi kao jedan, idemo niz stepenice, nemojte trčati smjestit ćemo se ovdje. Jedan maleni je kazao da mu je mama rekla da trči doma, nećeš trčati doma, da ti se nešto ne dogodi. Statičari su rekli da je to OK, da neće do ovdje doći granate i stvarno nisu došle u hodnik, a kada se smiri, kada nam jave iz stožera da možemo pustiti djecu, tada ćeš ići kući. Djeca su slušala, stvarno, nije bilo nikakvih problema, jer kada je dijete prestrašeno, nažalost, a što će ono nego slušati stariju osobu, slijediti vođu.

Kakve su u to vrijeme bile povratne informacije o Radio školi? 

-To se jako slušalo, naročito bake i djedovi, oni su nagovarali svoje unuke i unučice idemo pripremiti knjige i tako su djeca sve to pripremala i pratila i jako su voljela sudjelovati. Djeca su slala pisma, pjesme, sastavke, zatim mi smo putem Radio Karlovca igrali igru “Vješala”, djeca su nazivala telefonom i onaj tko je pogodio dobio je pjesmu po želji u programu. Bome su se djeca trgala, slala su i likovne radove, onda smo učiteljice i ja opisivale te radove. Ja dosta griješim kod ije i je, ja sam krivo rekla, poslije mi je Jula Salaj rekla da sam pogriješila. Stiglo je pismo jednog djeteta, ja nisam dobio želju, vi ste rekli da sam pogriješio, a ja sam znao i onda smo mu ispunili želju.  

Koliko je koristilo iskustvo Radio škole?

-Strašno puno, zato što smo mi u vrlo kratkom vremenu trebali reći sukus sukusa , dakle onu bitnu stvar. Kako se suočiti sa strahovima, sljedeći put kako prepoznati paniku, kako s čovjekom koji dođe sav u strahu plav s fronte u šoku, kako s njim. Mi smo malo živcirali sve vas koji ste radili u Radio Karlovu, jer znate kako to ide, nama je to bila nova sredina, lijepo ste nas ugostili, a onda smo se mi s vremenom oslobodili i skoro smo vas istjerali. Sjećam se još jedne situacije, voditeljica je bila Edita Gojak. Mi smo imali točnu satnicu, koja se morala poštivati, jedno dvije, tri minute do vijesti mi smo morali prekinuti. Taj put nekako je sve kasnilo i kada sam završavala taj dio ratne škole s onako mirnim tonom rekla sam želimo vam ugodan dan i miran san. Ja sam to rekla, Edita Gojak je upala u studio, ostavila otvorena vrata, mi smo svi bili mirni kao bube i ona je uspjela najaviti dalje. Malo nas je pošpotala, a kasnije smo se smijali tome.

Je li strah normalan u takvim ratnim situacijama?

-Strah je normalan u neobičnoj situaciji, kada smo stvarno napadnuti. Druga stvar, neuobičajene reakcije su normalne u neuobičajenim uvjetima. Sve nas je bilo strah, većina nas je ipak uspijevala taj strah držati pod kontrolom, preusmjeravati pažnju. Što se tiče same Radio škole, meni je to bila jako velika odstupnica, ja sam kasnije često bila na Radio Karlovcu, na televizijama kao gost, kao psiholog i kao da sam pogubila taj dio treme.  

Koji je bio značaj Radio škole?

-Ono što su znala djeca reći, ali i odrasli, da su stvarno djeca išla s knjigama i bilježnicama u skloništa ili kada nije bilo uzbune ostajala su doma i da su zaista taj dio nastave pratila, a to je trajalo sat, dva ili više i usmjeravala pažnju na taj sadržaj. Dakle, preusmjeravala su pažnju sa sebe, s plašenja samog sebe, nisu se rojile misli koje su dodatno djecu, ali i odrasle plašile, naprosto je to bila jedna oaza mira, oaza daška normalnog života. Svi su imali riječi pohvale, nastavnici, profesori i posebno djeca, pogotovo kada su se čitali njihovi radovi i opisivale njihove slike. Profesorima je bilo teško, nije im bilo lako jedan cijeli školski sat sažeti u pet do sedam minuta, nije bilo lako, ali su zaista svi to radili.