"Radio Karlovac je jedan virus od kojeg se nikada ne izliječiš, ovaj COVID je ništa prema njemu"

Svoj doprinos popularnosti Radio Karlovca u njegovih šezdeset godina djelovanja dala je i Aleksandra Slaćanin, koju smo mi djelatnici, ali i slušatelji zvali - naša Sandra. Došla je u Hrvatski radio Karlovac 7. siječnja 1991. godine i taj dan snimila je prvu reklamu. Dugo je bila suradnica, a zatim je primljena u radni odnos. Bila je spikerica, voditeljica i djelatnica u marketingu. Uz nju su vezani brojni projekti Hrvatskog radio Karlovca. Razgovarali smo s Aleksandrom o radijskoj karijeri, o Hrvatskom radio Karlovcu u tom razdoblju, o raznim projektima, suradnji sa slušateljima i još o mnogo čemu.

• Kako je počela suradnja s Radio Karlovcem?

-Počela je suradnja 7. siječnja davne 1991. godine, snimila sam taj dan prvu reklamu i tada sam ušla u povijest ovog radija, to je za mene bila velika stvar. Tada je za mene počeo niz lijepih godina rada i druženja u ovom mediju.

• Što za tebe znači Radio Karlovac?

-Radio Karlovac je jedan virus od kojeg se nikada ne izliječiš, ovaj COVID, to je ništa, ali biti dio radija, te radijske kulture, među tim ljudima i sada mi onako srce zaigra kada sjednem u studio za mikrofon. To je nešto od čega se jednostavno ne može izliječiti.

• Na proslavi šezdesetog rođendana bila si dosta uzbuđena, kako je ustvari bilo?

-Jesam, bila sam uzbuđena pogotovo uz Editu Gojak, puno mi je značilo ponovno se naći s njom i to u prostoru Hrvatskog radio Karlovca, iako se srećemo po gradu. Ona je meni bila uzor u tim počecima i učila me onim nekim osnovama sjedenja u studiju, ponašanja, disanja i svega ostalog, a da ne govorim dalje i način čitanja, način razgovora, komunikacije s ljudima, tako da sam od nje baš puno naučila, sve sam upijala. Slušala sam, bilo je i kritika, njih sam uvijek prihvatila.

• Ti si u dva navrata bila u Hrvatskom radio Karlovcu, kakva je bila ta pauza?

-Da, bio je jedan prekid. U jednom trenutku dobila sam jednu dobru ponudu, pa sam otišla, no ubrzo sam se vratila. Mom povratku dosta je kumovao Ico Sertić.

• Cijeli Domovinski rat provela si u Hrvatskom radio Karlovcu, kakva su ta ratna radijska iskustva?

-Da, cijeli rat sam provela u Hrvatskom radio Karlovcu, čitali smo vijesti sa šljemom, bilo je i straha, ali preživjeli smo. Tada je Radio Karlovac bio kao autobusni kolodvor, znali smo se zezati. Ne znam tko tada nije prošao kroz naše prostorije, kada se samo toga sjetim, vojska policija, političari strani i domaći, novinari strani i domaći, estrada je dolazila i prolazila, estradne zvijezde držale su koncerte i gostovale kod nas. Zaista je kod nas bio totalni muving, kojeg danas, vidim, nema. Bila su kod nas brojna eminentna novinarska imena iz cijelog svijeta, bila su to posebna iskustva, ali neka ostanu tamo gdje jesu, ne ponovilo se.

• Bila si uključena u niz projekata, a jedan od njih je Radio ljeto, a taj projekt je bio vrlo uspješan. Kakav je to bio projekt?

-Bio je to za mene vrlo važan projekt, odradila sam ga i marketinški i voditeljski i sve živo što je trebalo. Ico Sertić i ja bili smo u timu, za sve projekte što smo radili na radiju bili smo Ico i ja glavni dvojac, sve smo timski radili, a Radio ljeto je baš bilo zanimljivo. Obišli smo cijelu županiju i sva moguća kupališta, i to je bio jedan projekt koji je bio jako dobro prihvaćen po tim kupalištima. Kad se znalo da dolazi na kupalište Hrvatski radio Karlovac sa svojom emisijom tisuće ljudi je došlo, mogli smo od njih raditi što smo htjeli. hrpe nagradnih igara, događanja, aktivnosti. To su bila opet neka druga vremena kad su se sponzori odazivali bez problema, bili velikodušni što se tiče nagrada, tako da je to bilo i jako lijepo i zanimljivo. Ne znam čega nije bilo, sve što nam je palo na pamet mi smo to odradili i svi koji su se tamo našli, kupači, a oni koji su nas slušali u svojim automobilima i uhvatili frekvenciju našeg radija htjeli su doći k nama. Tada nije bilo navigacije pa smo ih mi navigirali gdje trebaju doći i tako da su mase Zagrepčana i ljudi koji su dolazili iz drugih dijelova Hrvatske na putu prema moru ili sa mora, svraćali do nas, tako da su to baš neka lijepa sjećanja.

• Je li moguće da se tako nešto radi u današnje vrijeme?

-Možda i je, ne znam, mislim da su se glave ljudi promijenile, pogotovo nakon ove dvije godine koje smo tako preživjeli kako jesmo i ljudi su se strašno promijenili. Tako da bi jako puno truda trebalo uložiti da se animira i privuče ljude, ne znam, ali mislim da bi trebalo pokušati, jer to je bilo jako dobro.

• Vodila si veliki broj raznih manifestacija, kakva su ti voditeljska iskustva van radija?

-Ne znam što nisam vodila, doslovno od vjenčanja do sahrana, Ico i ja smo čak bili i angažirani u timu čak i na sahranama, više puta. Tako da to jesu tužni trenuci, ali smo i to profesionalno odradili. Mi smo se kasnije i malo smijali tome, da smo tako u ekipi bili zaista posvuda. Vodila sam političke skupove, obljetnice Grada Karlovca i Karlovačke županije, razne priredbe, izbore miss, Dane piva, čak sam vodila i sportske priredbe, ne znam uopće što nisam vodila.

• Bila si godinama vezana uz Međunarodni festival folklora, kakva su tu bila iskustva?

-Vodila sam prvih deset godina Međunarodnog festivala folklora i onda sam rekla - sada je dosta, neka netko drugi to radi. Bilo je to naporno, osam dana sam išla s njima po Karlovačkoj županiji i izvan županije. Godine čine svoje pa su mi i dojadile neke stvari, tako da sam to pustila drugima, mlađima.

• Jedan projekt bio je posebno zanimljiv, a ljudi ga se i danas sjećaju, bila je to emisija u kojoj ste Ico Sertić i ti obilazili KUD-ove. Kako je to bilo?

-Emisija se zvala "Dobrodošli prijatelji", to je počelo u studiju sat vremena, ali onda se to meni počelo činiti da ima previše materijala koji ti KUD-vi, ti amateri imaju za pružiti i pokazati i da se u studiju to ne može, nije bilo tada niti društvenih mreža, niti ništa da bi se to moglo i vidjeti kao sada i onda smo došli na ideju da idemo izvan studija, da idemo mi k njima na njihov teren. I tako je krenulo, hrpa sponzora upravo s tih područja gdje oni djeluju, bili su prisutni svi važnih ljudi koji su bili tada, župnici, načelnici ili gradonačelnici. To je trajalo po tri sata uživo, konstantno na nogama, emisije su imale strašno dobru slušanost, bilo je nemoguće upasti telefonom u vezu od početka do kraja. Počinjali smo u 18 sati, oko 21 sat završavali. Znali smo mi završiti i oko 22 sata, a i kasnije. Jednostavno slušatelji nisu dozvoljavali da se emisija prekine. Imali smo tu privilegiju i olakšavajuću okolnost da je s nama išao i tadašnji direktor Miljenko Kessler, koji bi dao signal, zeleno svjetlo, nastavite dalje, ne prekidajte, i mi bismo nastavili. Tako da su te emisije koje su trajale po četiri sata bile stvarno zanimljive i vesele, ali i onako iscrpljujuće, nije to bilo lako jer smo radili samo nas dvoje, Ico i ja.

• Pomagao vam je Josip Ćurilović Ćurko, koja je bila njegova uloga?

-Ćurko je tada bio djelatnik Zajednice organizacija amaterskih kulturnih djelatnosti Karlovac, gdje sam sada ja, a koja okuplja sve te udruge i tako da je on nama bio taj koordinator koji je uvijek dogovarao za sljedeću nedjelju gdje ćemo ići, naime to je išlo nedjeljom. Tako da je on dogovorio gdje ćemo biti, kod koga, a onda sam ja imala tjedan dana vremena s njima se čuti, pa čak i otići tamo vidjeti kakvi su uvjeti, gdje ćemo uopće to odraditi, u kojim prostorijama da vidimo i tehničke uvjete i sve ostalo. Tako da smo i dva-tri puta znali Ico i ja ići k njima na teren da sve to utanačimo i dogovorimo, da to sve zaista teče glatko i svaka emisija tekla je bez ikakvih problema, osim kad se znalo dogoditi, ne daj Bože, baš prekid veze ili struje ili nešto drugo, ali to više nije bilo u našoj moći.

• Ta su sela i mjesta živjela za tu emisiju, pripremalo se, pekli su se kolači, kakav je bio doček kada ste došli?

-Bile su to ne male, nego velike svadbe, zaista smo bili super dočekani, ne znam koga bi danas tako dočekali, ugostili su nas vrhunski. Oni su bili toliko susretljivi, ispunjavali su sve što je trebalo. Mi smo bili sretni što su imali što za pružiti, kod nekih je, kažem, tri sata bilo premalo. Hrvatsko novinarsko društvo prepoznalo je tu emisiju i tadašnji Hrvatski radio Karlovac trebao je dobiti priznanje za nju i ja kao urednik i voditelj emisije. Dogodile su se neke ljudske okolnosti dobrih ljudi, ''dobrih'' pod navodnicima, i to je sve propalo, ali eto nema veze, barem je to bitno što je jedna krovna institucija kao Hrvatsko novinarsko društvo tada prepoznalo da je to nešto jako dobro što mi radimo, to je bilo 1999. i  2000. godine, tako nekako. 

• Imam osjećaj da bi Ico i ti da vam se kaže da idete ponovo to raditi, da bi prihvatili?

-Pokušavam zamisliti kako bi to izgledalo, jer već imamo godina i Ico i ja. Hrvatski radio Karlovac bio je pionir krajem devedesetih godina mnogih stvari u radijskom eteru u Hrvatskoj. Mi smo sve to započeli, a da ne govorim o estradi, svi koji su nešto značili u zabavnom svijetu prošli kroz naš grad i kroz naš studio. Sve što se u gradu i u županiji događalo bilo je vezano uz nas, kod nas su svi gostovali.

• Kakva su iskustva vezana uz Dane piva?

-Dani piva su mi je nekako ostali najviše u sjećanju, znam da sam tada svojevremeno govorila u šali da ih treba zabraniti, koliko je to bilo naporno raditi. Radilo se od, ne znam, 10 ujutro do dva sata iza ponoći konstantno smo bili tamo, javljali smo se u program, vodili uživo na sceni sve što je trebalo. I ti i Dado i ja izmjenjivali smo se tako da je to bilo jako naporno i to je trajalo 10 dana, bili smo na tržnici, gdje je danas Kaufland, pa na Trgu bana Josipa Jelačića i onda smo se preselili na Koranu. Bilo je naporno, ali je bilo vedro i veselo. Ali i ne samo Dani piva… Bilo me je po cijeloj županiji. Vodila sam, recimo, sjećam se, u Slunju izbor Miss Universe naše Karlovačke županije. Stvarno sam u jako puno projekata sudjelovala.

• Ljudi su te u to vrijeme jednostavno zvali Sandra s Radio Karlovca. Koliko ti je to značilo tada?

-Pa, puno mi je značilo, no to su bila takva vremena. Sjeti se koliko smo mi autograma, podijelili, koliko su se ljudi s nama slikali, bili smo tada svojevrsne lokalne zvijezde. To su bila takva vremena, Radio Karlovac je mnogima puno značio. Dado, ti i ja nismo bili nešto posebno ambiciozni, iako su mnogi govorili da idemo dalje, da idemo u Zagreb, no mi smo se držali svog dvorišta i tu je bilo najzanimljivije. Dan-danas doživljavam, što je meni onako neobično i ostanem paf, da negdje progovorim u trgovini ili ne znam gdje i onda neko od starije generacije kaže joj Vi ste Sandra s Radio Karlovca. Jesam Sandra, ali na radiju više nisam već jako dugo, međutim ti ljudi prepoznaju me po glasu.

• Puno si radila i taj jutarnji program ''Dobro jutro dobri ljudi'', radila si u kombinaciji s Dadom, a radila si i večernji program koji je bio jako slušan. Kakva su tu iskustva?

-Pa, ja ne znam što nije bilo slušano, tada su bila ta vremena kad se radio slušao, nije bilo društvenih mreža. Bio je to nastavak tih ratnih godina i onda još do 2000. i neke godine, zaista se slušao Radio Karlovac, ujutro od šest do, ne znam, dva sata iza ponoći i linije su uvijek bile zauzete, uvijek je bilo poziva. Ljudi su nas zaista slušali i voljeli. Radila sam, ne znam, petkom na večer i sjećam se ja kako su mi se jele palačinke i to sam rekla onako spontano i neobavezno u eter, bilo je to ono bez veze, ništa ne razmišljajući i ni na kraj pameti da će to netko uzeti za ozbiljno, nego ono nekako u priči. Dobila sam tu večer tri vrste palačinki od troje ljudi. Znala sam reći da mi se jede čokolada i stiglo je pet čokolada. Ljudi su voljeli dolaziti u Hrvatski radio Karlovac, vidjeti nas i družiti se s nama.

• Radila si neko vrijeme i na televiziji, koji ti je medij draži, radio ili televizija?

-Definitivno radio. Televizija, pa ne znam nekako nije baš da da nešto posebno volim kameru, je li kamera voli mene ne znam i uopće se ne zamaram time, ali radio mislim da je da je zarazniji i jači. To kada ti daješ samo svoj glas i kroz glas svoje emocije, jer ti ljudi vjeruju ili ti ne vjeruju. Na televiziji kad te kamera snimi gdje god da jesi moraš imati frizuru, odgovarajuću odjeću, šminku, držanje, paziti na sto stvari. U radijskom studiju imaš samo svoj glas, možeš doći u trenirci, koliko puta sam tako došla u trenirci na posao, jer se ne vidi, ali bitno je ono što se ljudima pruža, što im se govori i to mi je isto bilo fascinantno. Bilo mi je drago čuti kada su kolege na radiju kada je nešto trebalo reći, još pogotovo u ratno vrijeme, znali reći da idem ja pročitati, odi reci ti, tebi ljudi vjeruju. Ne znam što to imam, ali ljudi mi vjeruju, tako se pokazalo i tako da mi je to bilo bitno što su upravo starije kolege znale reći. Koliko puta sam tako neke stvari bitne i ozbiljne morala pročitati i reći upravo ja. Publika je stvorila to neko povjerenje, prepoznala moju iskrenost i dobronamjernost, i veliku ljubav prema onome što radim.

• Nešto slično kao na Radio Karlovcu, radila si s KUD-ovima na televiziji. To su bile vrlo gledane emisije. Kakvo je to bilo iskustvo?

-Da, radili smo i u televizijskom studiju emisije u kojima su gostovali KUD-ovi. Bilo je dosta uspješno, nešto slično kao na  radiju, bio je lijep odaziv KUD-ova, suradnja s njima bila je super i oni su se veselili tome. Gledanost je isto tako bila dobra, ljudi su to prihvatili, pa mislim i sada gledaju snimke naših smotri, manifestacija i koncerata, sve što pripremamo ljudi vole pogledati. Takvih sadržaja nikad dosta i uvijek su dobro praćeni.

• Koliko ti u životu zapravo znači tvoje radijsko iskustvo?

-Pa, to je stvarno veliko iskustvo, upoznavanje različitih profila ljudi, neki su ostavili dobar pozitivan trag u mom životu, neki malo manje, ali sve su to nekako životna iskustva na koja se uvijek mogu okrenuti i uzeti iz toga ono najbolje i iskoristiti, danas razmišljati za sutra.

• Je li u svemu tome bilo nešto posebno što bi htjela izdvojiti?

-Razmišljala sam u pripremi ovog razgovora je li nešto bilo posebno za izdvojiti, ali toliko toga se događalo, toliko anegdota i neobičnih situacija – da mi je stvarno teško nešto izdvojiti. Već sam ga bila spomenula ranije, možda ta suradnja s Icom Sertićem, toliko toga smo prošli zajedno, to mi je nekako bilo posebno. Ico je jedna jako otvorena osoba i baš smo si slični, kao da mi je otac i jako dobro smo funkcionirali.

• Uvijek si bila vesela i dobre volje, pa si znala i zapjevati s KUD-ovima. To ti je nekako u krvi, je li to ono što su slušatelji i gledatelji voljeli kod tebe?

-Ne samo pjevala, nego sam i plesala s KUD-ovim, ja sam uvijek za pozitivu, za dobro raspoloženje, ajmo ostaviti sve ružno, ne razmišljati o tome, lakše će se onda sve to što je loše i ružno riješiti. Ma, samo pozitiva, samo veselja, ujutro i navečer i u svako doba, pogotovo u ono ratno doba je to bilo važno, imati taj optimističan duh. Bilo je jako grdih situacija, baš se ne volim vraćati u te godine i te dane, znala sam sa suzama u očima biti u studiju i zaista plakati, ali smo pjevali da se ne vide suze, i bili hrabri i pozitivni prema van i to je to. Evo i sada kada se sjetim tih dana zasuze mi oči.

• Kada si bila si na rođendanskoj proslavi, jer li ti srce zaigralo kada si došla. Radio je tehnološki napredovao, je li ti dođe da bi opet probala?

-Pa, iskreno, sviđa mi se, to je stvarno najmodernije valjda što može biti, na proslavi sam rekla da da ja pola te tehnike ne razumijem, ali lijepo je, za razliku od onih prije prostorija gdje je bilo sve nekako tamno, turobno, staro i namještaj i sve skupa. Ali bila je atmosfera, a sada mi se čini da možda nedostaje atmosfere, malo života, treba se oko toga malo potruditi. Nema dana da se ne sjetim vremena koje sam provela na Radio Karlovcu, ali dobro, sada radim nešto drugo, opet u kontaktu sa ljudima i uživo, ali radio je samo jedan. Da, dođe mi da opet malo probam. I tko zna, možda se i dogodi ubrzo kakva suradnja, nikad se ne zna!